Karađorđev potomak, Kralj Aleksandar I Karađorđević, koji je rođen u Crnoj Gori, na Cetinju, 1888. godine, kao sin kralja Petra Karađorđevića i Zorke Petrović, kćerke kneza i kralja Nikole. Aleksandar Karađorđević je unuk po majci crnogorskog gospodara Nikole Petrovića.

Odrastao je na dvoru svoga djede. Osjećao se Crnogoracem. Po očinstvu on je čedo šumadijskog srpstva. Crna Gora mu je rodni kraj, a Šumadija zavičaj. Boraviće na Cetinju 20. septembra 1925. godine prilikom ručka je izjavio da je on rođeni Katunjanin. Građanima Cetinja sjutradan je izjavio: ''Rođenjem sam vezan za ovo mjesto, to vam je lako pogoditi kako mi je u duši kad sam među vama... dve su se loze spojile i izdanak će njihov biti jedan''.

Inače, Aleksandar je nekoliko puta posjetio Crnu Goru. Živio je i školovao se u Ženevi i Petrogradu, a kao školovani oficir aktivan je učesnik Prvog i Drugog balkanskog rata i Prvog svjetskog rata. Upravo pred Prvi svjetski rat postaje regent i tako njegovo faktičko upravljanje zemljom i vršenje vlasti traje punih 20 godina. Bio je kralj Srbije, kralj Srba, Hrvata i Slovenaca, a 3. oktobra 1929. godine državu je nazvao jedinstvenim imenom - Kraljevina Jugoslavija.

Kralj Aleksandar je bio državnik, vojskovođa, oslobodilac, ujedinitelj, evropejac, mirotvorac, riječju velika ličnost svoga vremena i kao takav zasmetao je fašistima i Hitleru, koji 9. oktobra 1934. godine izvršiše na njega atentat u francuskom gradu Marselju.

O njegovoj posjeti Vasojevićima podaci govore da su kralja u svim mjestima kroz koje je prošao dočekivali ugledni prvaci i domaćini toga vremena. Na Čakoru ga je između ostalog pozdravio narodni poslanik i učitelj iz Velike Novica Popović.

Povodom puštanja u saobraćaj kolskog puta Peć-Andrijevica 1925. godine bio je organizovan veliki sabor na Knjaževcu kod Andrijevice, na kojem su bili kralj Aleksandar i kraljica Marija. Na slavoluku, na ulazu u Berane, bili su ispisani stihovi pjesnika Mila Vukovića, načelnika opštine Berane:

''Rodna gruda ove zemlje,

kolijevka Vožda - djede,

stoljećima čekala Te,

Kralju slave i pobjede!''

A na tom slavlju narodni guslar Vuko Adžić pjevao je pjesmu o vasojevićkom porijeklu Karađorđa. Tada neko od prisutnih upita kralja: ''Veličanstvo, je li ovo tačno?'', a kralj potvrdi: ''Tačno je!''

U Andrijevici ga je dočekao Đukan Vulević, učitelj iz Trešnjeva, sa svojim đacima i tražio izgradnju nove škole u Trepči, što je i učinjeno. Berane je posjetio 17. septembra 1925. godine u pratnji Marka Cemovića i drugih velikodostojnika. Prilikom dolaska u manastir Đurđevi stupovi dočekali su ga pozdravnim govorima iguman Josif Lekić i profesor i književnik Dragiša Boričić.

Prilikom te istorijske i, ispostaviće se, i jedine posjete srbskog kralja Crnoj Gori do danas, isticano je sa radošću i ponosom porijeklo Karađorđevića iz Vasojevića. Zanimljivo je da je na primjedbu jednog uglednog domaćina (''Zašto Vasojevići nemaju poslanika u Skupštini Jugoslavije?'') kralj odgovorio riječima: ''Šta će vama poslanici, vi imate kralja!''.

Kralj Aleksandar je visoko cijenio Vasojeviće i njihov doprinos u borbi za oslobođenje i ujedinjenje srbskog naroda, što najbolje govori podatak da je sa prostora Vasojevića zlatnu Obilića medalju za hrabrost dobilo 196 učesnika, srebrnu 765, a medalju za revnosnu službu 96, što čini ukupno 1057 odlikovanja. Koliko su Vasojevići cijenili i poštovali Kralja govori podatak o tome da je, 9. oktobra 1934., kada je ubijen, ''plakala cijela Limska dolina''.

Bilo je i crnih barjaka na pojedinim kućama, a mnogi su crnogorske kape sa četiri ocila nosili sa crnim florom. Vasojevići su bili duboko svjesni koga i šta gube... ''I njemu je narod Polimlja podigao davne 1929. godine Spomenik u čast puštanja u saobraćaj puta Berane-Bijelo Polje, čemu je prethodila njegova posjeta Vasojevićima i Crnoj Gori 1925. godine.

Od 12. septembra do 2. oktobra 1925. godine kralj je sa suprugom Marijom putovao kroz veći dio teritorije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca za koje je vrijeme obavio složene i odgovorne zadatke. Njihova posjeta sa državničkom svitom Crnoj Gori, prisustvo i učešće u prenosu Njegoševih kostiju na Lovćen u novu kapelu, čiji je obnovitelj bio kralj, ostala je zabilježena kao veličanstvena i istorijska.

Njihovo putovanje započelo je odlaskom iz Beograda, završio je povratkom u Beograd. Tako da njihovo putovanje počinje 13.09.1925. godine odlaskom u Skoplje, i odatle kroz Metohiju za Crnu Goru, da bi se prije predviđenog vremena preko Dubrovnika, Splita, Šibenika, Knina i Zagreba 2.10.1925. godine vratili u Beograd.

Kralj je bio obnovitelj i zadužbinar nove kapele na Lovćenu sagrađenoj na temeljima stare kapele, koju je srušila vojska Austrougarske 1916. godine. Sa velikim zadovoljstvom je prihvatio da prisustvuje toj svečanosti i da uzme učešća u tom istorijskom činu. Ta obaveza mu je pripadala i kao potomku po majčinoj liniji kuće Petrovićâ.

Voždov sin Aleksandar Karađorđević (knez od 1842. do 1858. godine) bio je veoma ponosan na svoje porijeklo iz Vasojevića, pa je zato održavao prisne veze sa vladikom Njegošem i mudrim duhovnikom i glavarom Vasojevića Mojsijem Zečevićem.

Aleksandrova ustavobraniteljska vlada je održavala dobre prosvjetne veze sa Vasojevićima i pružala finansijsku pomoć đacima koji su se školovali u Srbiji, a glavarima u Vasojevićima je slao dukate za nabavku oružja i džebane koja im je bila potrebna u borbi protiv Turaka.

Iz Berana je 17. septembra novinar Krakov informisao čitaoce u listu ''Vreme'' o putovanju Kralja i Kraljice u Crnu Goru. Toga dana kraljevski par je krenuo iz Dečana. Svečanost je počela osvećenjem puta Peć-Čakor-Andrijevica, koji je nazvan put Kralja Aleksandra. Na četvrtom kilometru od Peći podignut je slavoluk, gdje su radnici, inžinjeri i sveštenstvo dočekali kralja i kraljicu.

Kraljevski par sa svitom svečano je dočekan na Čakoru i Gornjem Polimlju, gdje ga je biranim riječima pozdravio poslanik Novica Popović.

U zvaničnoj delegaciji koja je 1925. godine u ime naroda Plavske župe i Polimlja dočekala kralja Aleksandra I Karađorđevića na Čakoru kada je na upotrebu predat put Andrijevica-Murina-Peć,bili su : proto Đorđije Šekularac, pop Rade Popović, proto Svetozar Šoškić, pop Marijan Marsenić, proto Bojović, narodni poslanici (Novica Popović, Pavle Čubrović, Marko Cemović), Vukajlo Zeljo Laban – komandant Polimskog bataljona, Kostadin Mikić – komandant Veličkog bataljona, Milo Kenjić – komandant Šekularsko-trepačkog bataljona, Simo Nikoletić -komandant Starosrbijanskog odreda, koga su u Balkanskim ratovima i borbi protiv Austrougarske vojske činili Srbi iz Plavske župe, poručnik Boško Đuričanin – proslavljeni komita, proslavljeni ratnici sa Solunskog fronta (Gavro Vučetić, Nikodin-Kolja Bošković, nosioci Zlatnih i Srebrnih medalja) i nekoliko hiljada građana Polimlja, Velike i Plavske župe.

Andrijevica je bila prva crnogorska varoš u koju je kralj ušao.

Na samom ulasku u varoš bila je podignuta velika trijumfalna kapija pred kojom je bila postrojena četa vojnika. U špaliru su bili đaci, činovnici, invalidi, ratnici. Ogromni svijet Vasojevića dočekivao je neobične putnike kod saborne Crkve. Tu su između ostalog bili đeneral u penziji Radomir Vešović, vojvoda Miloš Vojvodić, sreski poglavar Radeta Rakuš, državni savjetnik Janko Spasojević, predsjednik odbora za doček Miloš Dragović. Topovi su objavili kraljev dolazak.

Kod trijumfalne kapije kralja je dočekao poglavar sreza Radeta Rakuš i predsjednik opštine Arso Arsenović. Mitropolit Dožić dočekao je kralja ispred crkve, pozdravio ga dirljivim govorom i uveo u crkvu gdje je održano molepstvije. Ispred crkve bilo je mnogo naroda, gdje se kretalo kolo i pjevalo, kralj je dao sirotinji 5 000 dinara i crkvi 10 000.

U Andrijevici ga je dočekao Đukan Vulević, učitelj iz Trešnjeva, sa svojim đacima i tražio izgradnju nove škole u Trepči, što je i učinjeno. Berane je posjetio 17. septembra 1925. godine u pratnji Marka Cemovića i drugih velikodostojnika. Prilikom te istorijske i, ispostaviće se, i jedine posjete srpskog kralja Crnoj Gori do danas, isticano je sa radošću i ponosom porijeklo Karađorđevića iz Vasojevića.

Pucanj topova označio je dolazak kralja u Berane, cio grad je bio okićen cvijećem, kuće zastrte ćilimima, bršljanima i borovinom. Novinar lista ''Vreme'' informisao je čitaoce 18. septembra t.g. da je Berane toga dana izgledalo kao ''najčistija varoš u državi''.

Kod osnovne škole bio je pripremljen ručak. Tu je kralja i kraljicu pozdravio predsjednik opštine Milan Vešović sa nekoliko prigodnih rečenica, a zatim predstavio grupu uglednih građana. Tu je bio, između ostalih, Redžep Crnovršanin, poreznik kome je prijestolonasljednik te godine krstio devetog sina. On je kralju za prijestolonasljednika Petra predao na dar crnogorsko odijelo. Kralj je razgovarao sa dobrovoljcima iz minulih ratova, invalidima, omladinom, među kojima je bilo i muslimana.

Poslije kratkog odmora u zgradi načelstva kralj je pošao u manastir Đurđeve stupove, praćen urnebesnim klicanjem i pjevanjem mnogih mještana. Povorka naroda pravila je kordon i u velikom broju krenuli su put manastira. Oko 15 minuta prisustvovao je službi u manastiru.

U Beranama je kralj pred polazak podario 3000 dinara Domu trezvenosti, zatim 1000 dinara Ženskoj radničkoj školi, 1000 dinara najboljem đaku Učiteljske škole, 3000 dinara radničkom zanatlijskom udruženju, 3000 dinara podmladku Crvenog krsta gimnazije, 10000 dinara sirotinji, za dovršetak sudske zgrade 5000 dinara, za gradnju zgrade gimnazije je obećao novčana sredstva i prihvatio je potrebu izgradnje puta Berane-Rožaje-Kosovska Mitrovica.

S obzirom na neutemeljena i zlonamjerna tumačenja u Crnoj Gori da kralj Aleksandar ne zaslužuje ''preveliko poštovanje'' i da je njegovanje njegovog ''kulta'' anahrono, mi ćemo za ovu priliku saopštiti samo ono što je učinio za naše Berane.

Naime, kralj Aleksandar je sagradio zgrade - Skupštine opštine, Suda, Gimnazije, Doma trezvenosti (danas Polimski muzej) – koje su do danas ostale onolike kolike su bile i u njegovo vrijeme, bez dogradnji ili adaptacija narednih generacija, što jasno govori da je u arhitektonsko-građevinskom smislu udariuo temelje izgleda nekadašnje varoši u moderan gradić koji i danas još uvijek ne nalazi snage i mogućnosti da potrebe svojih stanovnika proširi na nove sadržaje.

Uz put Bijelo Polje-Berane, podignut 1929. godine, ovo je konkretan učinak kralja Aleksandra na ovom području, koju ni domicilni vladari Crne Gore nijesu nadmašili do današnjih dana!

Iz Berana kralj i kraljica su nastavili putovanje kroz Crnu Goru i Dalmaciju. Njihova posjeta dijela Crne Gore i Dalmacije primljena je u narodu srdačno. O tome je akademik Vlado Strugar napisao: ''Za Crnu Goru zaista istorijski događaj, za kralja Aleksandra umilni iskaz svojnosti sa rodnim krajem; Crnogorcima ponos i izricanje najuzvišenije pohvale herojskoj slavi Crne Gore i njihovom viteštvu''.

Devetog oktobra 2006.godine, na dan kraljeve pogibije u Marselju, obnovljen je spomenik kralju Aleksandru I Karađorđeviću (1888-1934) u Tifranskoj klisuri, kod Donjeg Zaostra, na starom putu Berane-Bijelo Polje. Na spomen-ploči ovog spomenika uklesane su riječi, koje zadivljuju i opominju:

''Besmrtnost zaslužuju samo veliki ljudi,

Koji svome narodu ostavljaju dobročinstva”.

Goran Kiković

Autor je istoričar