Da je bilo sreće Berane je odavno trebalo da ima putni pravac kojim bi se stizalo do Podgorice za oko sat vremena i njegova dužina bi iznosila otprilike oko sedamdesetak kilometara.

Taj put bi vodio preko Andrijevice, uz korito Perućice, preko  Konjuha, pa uz Mojansku rijeku, a zatim bi se kroz tunel ispod Carina izlazilo u Kuče i pravo u Podgoricu. Izlišno je napominjati šta bi to značilo za andrijevačko-beranski kraj, a ne bi bilo nimalo loše ni za plavsko-gusinjski...

Nažalost, nije bilo sreće, jer je glavna briga većine  beranskih i andrijevačkih posleratnih rukovodioca koji su dobrano učestvovali u vlasti i u njenim blagodetima bila kako da se domognu Beograda i Podgorice, uz zaborav zavičaja.

Zato, a zbog svega toga, od šezdesetih godina prošlog vijeka, kada je postojeći veoma prometni put preko Trešnjevika i Vjeternika počeo da povišeno boluje, uz veliki zimski kašalj, jer je uključena u saobraćaj nova magistralna cesta, koju su provukli kroz moračke nedođije političari iz tih krajeva, stanovnici beransko-andrijevačke-plavsko-gusinjske doline i njenog zaleđa voze se ka Podgorici i moru ,,okolo kere, pa na mala vrata“.

Naime, kako drugo nazvati putovanje do Ribarevina, sasvim suprotno od pravca prema Podgorici, skroz sjeverno, a dugo oko tridesetak kilometara, sa naglim zaokretom prema zapadu do Krstaca, a zatim ka jugu preko Mojkovca do Kolašina.

Tu se ovakva neozbiljnost ne završava - od Kolašina se opet penje ka zapadu, a zatim naglo skreće potpuno ka sjeveru, sasvim suprotno od pravca prema Podgorici. Slijedi potpuni zaokret ka jugu i rubom moračkih provalija stiže se, uz neprestanu opasnost od odrona, vode i nesavjesnih vozača, do Bioča i, konačno, do Podgorice!

Sve u svemu oko tri sata ,,guslanja“ autobusom! Niko nema protiv toga što je put probijen tamo, svako ima pravo na izlaz u svijet, ali su to trebali da urade oni mudriji koji su mogli jedan pravac od Krstaca da razvuku preko Prekobrđa, a drugi visoko iznad postojećeg puta kroz Moraču, sredinom sela Velje Duboko, Osreci, Jasenovo, uz mostove, a samo s jednim tunelom  kroz Trmanje.

Nego ostavimo po strani priče o tome šta bi bilo, kad bi bilo, a da vidimo kakvo je trenutno stanje, što se tiče izlaza iz Berana prema Podgorici i prema Srbiji u dvadesetprvom vijeku.

Stanje je, pa vjerujte ili ne, kako vam god drago, u najmanju ruku mučno, očajno, jednom riječju, nikakvo!

Jedini slobodni pravac prema Podgorici, uz veoma opreznu vožnju, jeste onaj kroz živopisne predjele preko Gusinja i kroz sjeverni dio Albanije, kroz Klimente, preko Vrmoše, Selca, Tamare, Grabona, pa opet kroz Crnu Goru, dolinom Cijevne, kroz Dinošu i do Podgorice. Put je dug preko 130 kilometara, uz prirodne ljepote, ali je pod znakom pitanja prohodnost na nekim njegovim djelovima.

Put preko Trešnjevika je bio u upotrebi do prvog snijega, a onda je velika nepoznanica, jer vam nije dovoljno jasno da li je očišćen kako i treba ili se ponavlja slika iz ranijih godina. A ne treba zaboraviti ni poledicu. Bez vozila u odličnom stanju, uz obavezno poznavanje vozačke vještine, ne smijete se upustiti u tu pustolovinu.

Slično je i sa izlazom ka Srbiji - magistralni pravac preko Rožaja ka Srbiji je odavno u haotičnom stanju zbog građevinskih radova koji nikako da se okončaju. Treba da nišanite sate kad možete proći, u protivnom slijedi čekanje, a svako čekanje je teško.

Isti put, ali u suprotnom pravcu, ka Ribarevinama, od avgusta ove godine je zakrčen građevinskim mašinama, kamionima, jer su započeli radovi na njegovom proširenju i neminovno je provlačenje jednom trakom uz obavezno čekanje.

A žitelji ovog dijela Crne Gore istinski su se obradovali prije sedam godina kada su čuli i saznali za gromopucateljnu vijest da je započelo probijanje tunela na putu Lubnice-Jezerine, predviđene dužine od 2.814 metara, radujući se da će obnovljenim putem i prolazom kroz stizati do Kolašina za samo pola sata!

Posebna zanimljivost jeste ta da je tunel nazvan ,,Klisura“, iako takav toponim ne postoji nigdje u blizini, a pogotovo to nije brdo koje je izabrano za bušenje i gradnju. Nema ga ni u poznatim postojećim mapama, uz opasku da nijesu ni svi nazivi na njima baš tako tačni. Najvjerovatnije je to tako urađeno da bi poduhvat, koji, doduše, niko i ne osporava, dobio na značaju i važnosti.

Do ulaza u tunel vodi ravnica pored Jelovice lijepog naziva Potrk, s njegove lijeve strane je Zmijinica, a s desne Tusta, na vrhu je Raskrsnica, a u blizini Vranjak. Naziv za tunel trebalo je da bude Potrk ili Jelovica i vjerovatno da će ga mnogi tako i nazivati.

U međuvremenu, radovanje je odavno presahlo, a potpuno su ga potisnuli nevjerica, bijes i srdžba zbog toga što je, i pored ,,probijanja“ šest rokova za završetak radova, tunel i dalje zatvoren za saobraćaj i, naravno nije sve urađeno do kraja.

Mnogi putnici stignu brzo do tunela, ali ih tu sačeka saznanje da se moraju vratiti natrag. Izuzetak je, po običaju, za one povlašćene koje propustaju preko raznih veza.

Tako je Berane, varoš bez mane, zarobljeno, iako ima putne izlaze prema Srbiji preko dva kraka, a prema Podgorici i moru preko četiri.

Svakom je dosadila sve ista priča o ovome, o onome, ko je kriv, a ko je prav, ovi, oni ili oni treći - nepobitna činjenica je da ne mogu da mrdnu iz prelijepe beranske doline nikuda onako kako i treba.

Nekome je taj pravac preko Jelovice značajan samo zbog smučanja i zimskih radosti, ali većini žitelja beranskog kraja on predstavlja istinski  i trenutno najbrži izlaz do autoputa, naročito onda kad je u pitanju zdravlje ili neki drugi neodložan posao.

Nagađanja da tunel neće biti u upotrebi najmanje do sredine februara dodatno su uznemirila mnoge, pa je i krajnje vrijeme da država natjera izvođače radova da što prije, ali samo onako kako treba i po svim pravilima, što prije završe ono što su započeli prije ravno sedam godina, a samo nepotkupljivi stručnjaci prihvate ili ne prihvate te radove, kao i one na cesti, ali ne samo od Lubnica, nego i od Pešaca.

Sve u svemu - ono što se pokazalo kao tačno jeste to da je radove na putu prema Ribarevinama trebalo u potpunosti obustaviti sve dotle dok se saobraćaj preko Lubnica, Jelovice,  kroz tunel, ne odobri.

Fotografija: Milija Pajković