Iliju Zekovića sam upoznao ranih osamdesetih godina dvadesetog vijeka u Herceg Novom. Odmah po mom dolasku u ovaj grad, gdje sam dobio posao novinara na Radio Herceg Novom.

Brzo i odmah smo se sbližili po zemljačkoj liniji. Bijahu to divne godine u Herceg Novom, gdje su  stalno ili povremeno boravili umjetnici svih profila ondašnje Jugoslavije.

Glavno okupljanje, svkaodnevno, bilo je u tadašnjoj Gradskoj kafani, zvanoj Staklenik. Veći dio objekata je bio u staklu, a nalazila se u centru grada. Neka vrsta slobodnog univerziteta na kome se slobodno govorilo. Taj neveliki prostor bio je po mnogo čemu značajan. Danas zarastao u korov, odavno tamo niko ne dolazi. Ali sve biva u vremenu i za vremena.

Tada su se u Stakleniku u podne, kada su počinjale sesije, skupljaljali umjetnici različitih profila. Gotovo redovno Dušan Kostić, Zuko Džumhur,Vojo Stanić, Aleksandar Aco Prijić, povremeno Radonja Vešović,  Stevan Raičković, Ahmet Hromadžić, Milenko Karan, Momo Kapor, Izet Sarajlić (nekoga ću sigurno izostaviti!), davno je bilo to....bilo je tu i penzionisanih generala i admirala, sjetiću se Sava Drljevića, Paja Kapičića... slikara, pisaca, muzičara, novinara...

Pomenuo bih Maju Matkovć, dopisnicu Večernjih novosti i lista Bok. Napravila je seriju dragocjenih intervjua i drugih tekstova kroz koje i danas diše to vrijeme. Prije koju godinu je posthumno objavljena njena knjiga, dragocjen dokument o gradu, vremenima i ljudima.

Ilija je gotovo redovno prisutovao tim sesijama, slušao, ali i učestvovao u razgovorima, pomgao u praktičnim stvarima, koliko je mogao, a mogao  je i toj njegovoj darežljivosti nije bilo kraja. Odvozio je i dovozio kolima, čak, želio je,  njegovoj darežljiovosti nije bilo kraja. Išao na areodrome, prevozio i dovozio. Bio za pomoć svake vrste. Širokih vidika, otvorene duše. Svi su ga voljeli. Ovi koje sam pomenuo i drugi, kojih ću se sigurno naknadno sjećati,  a nije mali broj.

Uvijek je i svuda unosio radost i dobru energiju.

Posebno je blizak bio sa Mihailom Lalićem, Dušanom Kostićem i Radonjom Vešovićem. Ostala je  anegdota, nju mi je lično pričao Ilija, ovom prilikom bih da je zapišem.

Kada su jednom Lalić i on ušli u salu za ručavanje hotela Crna Gora u Podgorici, svi su se zagledali u Lalića, što je njemu bilo neprijatno. Bježao je od radoznalih pogleda i hvala koje su mu s pravom upućivane. Sjeli su za sto, naručili ručak, Ilija je počeo da jede, a Lalić nikako da počne.

-Što ne jedeš? – pitao je Ilija.

-Ne mogu, svi gledaju u mene! – odgovara Lalić.

-Vidiš ja tih problema nemam, mene niko ne gleda, ja nijesam Lalić.

Ima još ovakvih i sličnh anegdota, ali ja sam se sjetio ove koja je karakteristična.

No, da zapišem još jednu, a tiče se Lalića, a ispričao mi je  profesor Pero Janičić. Bio je predavač u Osnovnoj školi Ilija Kišić na Zelenici, u Herceg Novom. 

U školi je postojala literarna družina, svojstven oblik okupljanja talentovanih đaka i profesora za to vrijeme. Pero je otišao kod Lalića da ga pozove da bude gost te škole i njene literarne družine.

-I kako bi to gosovanje trebalo da izgleda?

- pitao je Lalić.

-Vi bi đacima govorili o svom životu i stvaralaštvu – odgovara Pero.

-I koliko bi prsiutnih bilo? – opet će Lalić.

-Oko četrdesetak – kaže Pero.

Lalić odmahuje glavom, nije volio javne nastupe, a onda konstatuje i odrično odgovara:

-I da me svih čtrdeset gleda. Ne mogu!

Odbio je taj kao i mnoge javne nastupe.

Sada da se vratim Iliji.

Vozio je Lalića i Kostića u Vasojeviće, Berane i Andrijevicu. Znam da su išli preko Trešnjevika, a Dušan je volio onu  pjesmu „Znaš đevojko onog dana“... U Barenama i Andrijevici su se najčešće družili sa profesorom Milošem Vulevićm. A i Miloš je dolazio u Herceg Novi , boravio  kod Lalaić. O njegovim druženjima sa Lalićem napisao je dragocjenu knjigu.

Iliji su mnogi pisci poklonili knjige sa posvetama i zahvalnošću. Te kao i druge knjige Ilijine bogate biblioteke nalaze se u Gradskoj biblioteci Herceg Novi i to je vrijedan legat. U njemu su sve Lalićeve i Kostićeve  knjige s posvetama, što daje posebnu vrijednost, danas je sve to daleko, ali značajno. I što vrijeme bude prolazilo više će dobijati na značaju.

Ilija je živio u Igalu, gdje danas prak nosi njegovo ime, a u tom istom parku, zahvljujući njegovim incijativama i uticajima koje je imao kod  tadašnjih gradskih vlasti, podignute su spomen biste Laliću i Desanki Maksimović, koja je zbog liječenja boravila u Institutu „Dr Simo Milošević“. Ilija je za vrijeme tih boravaka  bio od pomoći i pri ruci  slavnoj pjesnikinji.

Pjesnici su mala djeca, nevična svakodnevnim  poslovima. Ilija je bio praktičan i to je bila još jedna  njegova dobra života osobina. Nema Ilije i nema Ilija danas!

Dobrotvor, darodavac, dobar čovjek, humanista, bio je sve to i  više od toga Ilija Zeković, sin Tomin,  iz Slatine kod Andrijevice.  Ništa mu nije bilo teško, pogotovo da učini dobro djelo. Vremena prolaze,  djela se pamte. Ovo je samo malo podsjećanje na zemljaka koji je bio uvažen, voljen i cijenjeni građanin Herceg Novog.

Miraš Martinović