Da bi jedno društvo, na istinski i djelotvoran način ušlo u preces suočavanja sa prošlošću, prije svega, nužno je, što je moguće više, objektivno sagledati stvarne uzroke i posledice odredjenih dešavanja.

Kako se zbog konkretnih dešavanja, ako su ona „mentorski“  instruisana sa određenih nivoa i struktura vlasti ili pak uzrokovana otrgnutim djelovanjem pojedinaca, potrebe ovog vremena nameću obavezu, da se ono suoči sa prošlošću, koja velikoj mjeri, još uvijek sprečava ili značajno ometa razumijevanje i suživot.

Društveni ambijent u kome bi kroz pravnu legislativu, naučne i obrazovne procese, bilo moguće prepoznati zločine, zločince i žrtve, temeljni je osnov ka suočavanju sa prošlošću. Pravno  uređeni proces lustracije, kroz koji bi se stekli uslovi faktičke distance sa strukturama i pojedincima za koje se može vezivati sve ono što bi bio cilj ljustracije, bio bi garant djelotvornog suočavanja sa prošlošću.

Nezavisno i objektivno pravosuđe, koje podrazumijeva pročišćenje i odabir kadrova sposobnih da  ponesu odgovornost onoga čime se bave, samo je jedan od uslova.  Konačno, samo istinskim i stručnim htenjem, kvalitetnim istraživanjem i zadokumetovanim istragama, mogu se očekivati pravedne sudske odluke o nečioj nevinosti ili krivici.

Kako od svega toga, još uvijek, puno čega nema, ne iznenadjuju me kontinuirane oslobadjajuće presude ili presude kao produkt neutemeljenih i pravno loše profilisanih optužnica za zločine koji su se na ovim prostorima zaista događali.

Upravo zobog toga, te nemušte  presude, prije liče na „aboliciju“  ili spuštanje teških zavjesa ispred onih jakih struktura i pojedinaca, kojima je i te kako potreban svaki otklon prema svemu što može zasjenčiti njihove prošlosti. Zbog toga, suočavanje sa prošlošću, za sada doživljavam, više kao deklarativnu a manje kao suštinsku namjeru o djelotvornom  prosesu.

U vremenima koja su iza nas a za koja se vezuju brojni i nesporni zločini (žrtve to potvrdjuju) ubijanja i masovnih  protjerivanja civila, bar kada je riječ o dogadjanjima na prostoru Crne Gore, prepoznatjiva su tri osnovna elementa: da su se oni dogadjali na prostoru koje nije zahvaćeno ratnim događanjima;  da su žrtve, bar kada su u pitanju pomenuti zločini, skoro uvijek, u odnosu na vršioca zločina,  ljudi druge vjere ili nacije;  kao i da je u tom vremenu praktično na državnom ili  vojno-policijskom nivou, stvoren ambijent u kome  su zločni prećutno odobravani Ili  zataškavani.

Tako recimo, za zločin u Kaluđerskom lazu, javnost je saznala tek pet godina po njegovom izvršenju a o njemu se oficielno ćutalo kao da se i nije dogodio. Sličan je slučaj sa zločinom pljevaljske Bukovice, sa onim u Morinju i svakako sa najetžim zločinom deportacije Bošnjaka.

Ako je pored izvršenja zločina, isto tako zločin i njegovo skrivanje i ne gonjenje zločinaca, odgovor se sam po sebi nameće. Dakle sve dok se crnogorsko pravosuđe, institucionalno i neselektivno ne osmeli da valjano uradi ono što mu je posao, teško se u postojećem ambijentu može dogoditi da se na optuženičku klupu nadju oni odgovorni po komandnoj ili izvršnoj liniji a o neposrednim izvršiocima da se i ne govori. 

Ako se na dnevnom nivou  zna koliko je vozačkih dozvola oduzeto ili podnijeto prekršajnih prijava za brzu vožnju, ne može me niko uvjeriti da tadašnje komandno državno rukovodstvo, preko dnevnih i resornih izvještaja, nije bilo upoznato o tako važnim dogadjajima kao što su ubijanja i raseljavanja,  te deportacije i predaje nedužnih ljudi u sigurnu smrt. Odgovor na ovo postavljeno i nametnuto  pitanje, još uvijek očekujem od nadležnih pravosudnih institucija.

Vjeorvatno u riješenosti države da oštećene zbog 22  ubijena civila u prvoj polovini 1999. g. na prostoru Rožaja, ne obešteti, ili zbog zavisnosti sudstva koje je moralo izvršavati naloge tada aktuelne vlasti, kako proizilazi iz stava Vrhovnog osuda  (Su. I br. 123/10 od 25. 11. 11. g.) a koji je nižestepeni sud i ako možda nevoljno, morao slijediti, tj. da se parnični postupci iz ovog slučaja prekinu, navodno  sve dok se kod bjelopoljskog Višeg suda ne okonča krivično suđenje zbog ratnog zločina, time je na pravdu i pravičnost, spuštena svojevrsna rampa ili bolje kazano državnim ključem pravda oštećenih je zarobljena na neodređeno.

U dogadjaju kada su pripadnici vojske 18. 04. 1999. g. na mostu u Kaluđerskom Lazu ubili šest a teško ranili tri civila (Hadži Ahmetija, Špresu Zogaj i Hatmone Bajraktari), uslijedila je pravnosnažna presuda P-3739/05 od 02. 02. 11. g., u kom slučaju nije bilo prekida postupka i ako se i te kako znalo, da je u toku krivično sudnjenje za ratni zločin.

U istoj koloni teško je ranjena Hatmone Bajraktari, ali njen slučaj prema stavu Vrhovnog suda koji je morao slijediti prvostepeni sud, rješenjem P-1494/10 od 25. 01. 12. g., sudski je prekinut  sa mogućnošću da se nastavi tek kada krivična osuđujća presuda bude pravosnažna.

Isti dogadjaj, isto pravosuđe,  pravda drugačija a ishod  kome je nametnuto čekanje, kao što smo se već uvjerili iz serije sličnih, veoma neizvjestan. Razuman odgovor na sve to, ovovremensko turbulentno pravosuđe a ni borci za pravdu,  ne mogu dati. Jedno je sasvim sigurno -  ili je „Justiciji“ koja se sa neba kakvom greškom   spustila na crnogorsko tlo,  neko veoma moćan, skinuo povez sa očiju ili je ona zapala u tešku crnogorsko-sudsku nemilost. 

Za razliku od ovako selektivnog stava, u slučaju zločina nad civilima „Deportacije“, nije se čekalo na krivično suđenje, oficielnu pravdu i njeno okončanje. U tom slučaju, bez  prekida postupaka,  pravosnažno su  dosuđivane ili od države, kroz nesporna poravnanja, u velikoj mjeri, oštećenima  su „velikodušno“ isplaćivane novčane naknade šteta, što u krajnjem i nije bilo loše.

Na drugoj strani, da li je to bio pokušaj  puštanja dimne  zavjese na istinu ili na biografije onih kojima je do nedavno  crnogorsko pravosuđe  podnosilo radne izvještaje, prave odgovore može dati samo neko novo tužilačko-sudsko vrijeme ili vrijeme u koje smo već zakoračili.

Slučaj selektivne pravde na najvišem nivou,  kroz odluke Vrhovnog suda, vezuju se i za ratni zločin „Štrpci“ iz koga su oštećene porodice Babačić i Đečević ostvarile bitno različitu pravdu.

U slučaju Babačić, podgorički Osnvni  sud majci dosuđuje štetu u iznosu od 20.000 €, bratu 15.000 € (P-3145/05), drugostepeni sud presudu potvrdjuje a Vrhovni sud odbija reviziju. U slučaju Đečević, Viši sud u Podgorici  (Gž-2173/04) iz istog dogadjaja i pravnog osnova, preinačava prvostepenu presudu pa štetu majci i bratu dovodi u ravni sa presudom iz slučaja Babačić, da bi je Vrhovni sud (Rev. 217/05) preinačio umanjući majci  i sestri bol  za jedinca sina, odnosno brata kome se još uvijek ne zna grob, za  po 5.000 €.

Kako je presuda nakon njene pravosnažnosti a prije odluke Vrhovnog suda, izvršena, oštećeni su nepravednom presudom Vrhovnog suda dovedeni u situaciju da dio naknade za bol, vrate državi Srbiji koja je tužena.  Da li ovakvoj pravdi treba kakakv komentar osim kvalifikacije i rama za ružnu sliku o pravdi -„subjektivna, selektivna i neujednačena“.

Iz dva aviona jugoslovenske vojske 25. 03. 1999. g., nad rožajskim selom Besnik, krajnje bahato ali selektivno, izbačene su kasetne bombe (medjunarodno zabranjeno sredstvo ratovanja), koje su dan kasnije, raznijele tijelo nedužnog dječaka Dacić Senada. Podgorički Osnovni sud usvaja tužbeni zahtjev za naknadu štete, koju Viši sud u Pogorici nakon osam mjeseci ukida radi ponovnog suđenja.

Osnovni sud ponovo usvaja tužbeni zahtjev a na odluku drugostepenog suda čekalo se preko godinu dana. Konačno, Osnovni sud po treći put usvaja tužbeni zahtjev i oštećenoj porodici Dacić dosudjuje pripadajuću novčanu naknadu. Slijedeći veoma kontroverzni odbačaj krivične prijave i stav drugostepenog suda koji je insistirao na utvrdjenje krivice, oštećena porodica je tako zaključanom pravdom „poražena“.

Mada je bezbroj stručnih komentara koji argumentovano zatvaraju krug tako urušene sudske pravde, ujedno ovo je očigledan primjer ispoljene instancione pravne nesigurnosti, što može biti posledica zle namjere, neznanja ili riješenosti da se pravo osujet.

Iz slučaja zločina Kaludjerski laz, zbog ubistva dječaka Sokola Ljaića, Viši sud u Podgorici po drugi put ukida presudu kojom Osnovni sud  u Podgorici po drugi put usvaja tužbeni zahtjev. Drugostepeni sud, slijedeći uistinu nerazuman stav, traži da se utvrdi kako je Soko ubijen, i ako se pouzdano zna da su ga ubili pripadnici tadašnje vojske.

Ako je Soko sredinom aprila 1999. g.  ubijen zajedno sa Ramom Ljaićem i Tone Husaj, dok su se sa konjem, koji je takodje ubijen, kretali iz pravca kosovske Rugove prema Rožajama, a sve se dogodilo bez svjedoka i preko  nišana vatrom iz  vojničke puške, uz to i na prostoru koji je tada isključivo kontrolisala vojska, nerazumno-apsurdnim stavom drugostepenog suda, prvostepeni sud je stavljen u nerješivu dilemu, tj. da li on uopšte i na osnovu čega, može utvrditi kako je Soko poginuo.

Epilog takvog sudovanja uz imperativni nalog drugostepenog suda da se postupak prekine jer navodno treba čekati okončanje krivičnog sudjenja za ratni zločin koje se tada dogadalo u  Bijelom Polju, je svojevrsno stavljanje ključa na istinu, na pravdu, na nezavisnost sudstva i na sigurnost gradjanina pred sudom .

Kroz neminovnost  i  imperativ  ove Crne Gore,  da se kroz  odgovarajuću legislativu i učinkovito, suoči sa vremonom iz teških devedesetih, u tom naumu i sistemu, pravosuđe mora biti ne samo oslonac već na tom putu, jedna od najačih državnih poluga. No ako to isto pravosuđe i to njegova najviša instanca,  produkuje pravne „dileme“,  neće ili nije u stanju da prepozna, da se devedesetih na prostoru CG (Rožaja)  dešavao  nevidjeno-strašan teror vojske nad gradjanima, da prema stavu Vrhovnog suda, ubijanje ljudi, uništavanje imovine, raseljavanje čitavih naseobina, zlostavljanje pojedinaca i slično, navodno nije akt nasilja (što je jedan od zakonskih uslova za naknadu štete) usmjeren protiv državnog uredjenja, onda je to isto sudstvo zapalo u svojevrsnu pravnu kontradiktornost.

Tako recimo, u krivičnom postupku tužilaštvo optužuje izvjesne osumnjičene, sud potvrodjuje optužbu i sudi za ratni zločin, da bi u parničnom postupku to isto tužilaštvo a  sada država preko zaštitnika imovinsko pravnih interesa CG, osporavalo zločin i žrtve, čime je  najviša sudska instanca nametnula  dilemu  o tome da li su u pitanju akti nasilja i terora, što je bio jedan od pravnih osnova tužbi.

Na suprot stavu najviše sudske instance, složićemo se da su  najveće vrijednosti  svake države čovjek, zaštita života gradjana i imovine, što su uostalom temeljne ustavne kategorije. Nasrtaj na čovjeka u vremenu kada se suludom politikom državnog, vojnog i političkog vrha, rastače država, neselektivno ubijanje gradjana ali u tom slučaju isključivo Albanaca koji su bježeći od terora i ubijanja, došli na tlo Crne Gore, nije drugo ništa osim akt  terora i nasilja nastao iz vjersko-nacionalističkih i političkih pobuda usmjereni preko čovjeka kao žrtve time i  protiv državnog uredjenja.

Crnogorskom pravaosuđu je i te kako doboro poznato, da se ubijanje nedužnih civila pravno može nazvati genocidom, zločinom protiv čovječnosti, protiv civila i slično, a zajednički naziv i sinonim za sve to je nasilje i teror. Medjutim, za Vrhovni sud očigledno (rješenje Rev. – 934/11 od 22. 12. 11. g.)  nijesu nasilje i protivustavni akti upadi vojske u mirna domaćinstva rožajskih sela nastanjena Albancima, oduzimanje i uništenje njihovih imovina, rušenje objekata, oduzimanje poljoprivredne mehanizacije, zimnica, stoke i stvari, uništenje porodičnih relikvija, premlaćivanje građana i sve drugo što je nesumnjivim dokazima zadokumentovano. U tim okolnostima nesumnjivog terora i nasilja koje ničim nije izazvano, izvršen je ratni zločin nad albanskim civilima.

Hadži Ahmeti i svi drigi znaju, da je on bio samo jedna od žrtva nasilja i terora nastalog kao posledica  djelovanja otrgnutih djelova vojske. U njegovom slučaju (strijelni kanal mu je sprijeda prema pozadi kroz grudni koš) za preživaljeni duševni, fizički bol i strah, prvostepeni sud dosudio mu je 15.000, drugostepeni je taj iznos umanjio za 3.000 € da bi  Vrhovni sud ukinuo i jednu i drugu presudu radi ponovnog sudjenja, u kome je navodno nužno utvrditi da li se radilo o aktima terora i nasilja usmjerenog protiv državnog uredjenja.

Ako je djelovanje te vojske i tadašnje državne politike produkovalo nebrojene ljudske žrtve, a ljudi čine državu i sistem, Kumanovski sposrazum, NATO intervencija, Ustavna povelja i sve državno-statusne promjene  iz toga vremena, sve to pa i ubijanje civila iz nacionalističkih pobuda, nije ništa drugo već nasilje i teror usmjeren na državno uredjenje.

Prema tome, svako kruto procesno vezivanje tužbi i sudjenja za naknadu štete i njihov ishod i uslovljavanja krajnje neizvjesnim ishodom krivičnog sudjenja za ratni zločin, uz činjenicu da tužbama za naknadu štete nije tuženo personalno ni jedno lice iz krivičnog sudjenja, odlučivanja po tužbama za naknadu šteta iz slučaja  „Kaludjerski Laz“, kroz nerazumnu pravdu  očigledno i neprimjereno sračunatu na klasičnu opstrukciju pravde, ne može se drugačije razumjeti osim kao poraz sudske pravde.

Isto tako, „filigranskim“ nalozima nižestepenim sudovima, da se teror i nasilje odvoje od nasilja usmjerenog prema državnom uređenju (što su pravni kvalifikativi osnova) , sa najviše sudske instance projektovana je očigledna namjera da se umjesto pravnog razrješenja, istina, pravo i pravda  zarobe sudskim odlukama, na neodredjeno.

Velija Murić

Autor je izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava