Protivnik sam prevelike upotrebe stranih riječi u našem jeziku, i u izgovoru i u pisanju, sem ako se ne radi o nekim stručnim i neprevodivim izrazima, kao i o onim koje su dobili naš oblik i sazvučje i kao takvi više ništa ne znače u jeziku odakle su stigli.

Međutim, treba znati da je većina njih i u taj jezik dolepršala odnekuda sa strane. Nepobitna je istina da niko na svijetu ne smije biti siguran u besprekornu čistotu i jedinstvenost svojeg jezika i govora.

Zato sam se dvoumio kako da naslovim ovaj moj osvrt, kao - ,,prokazivači“, ,,doušnici“, ,,prijavitelji“, ,,dojavitelji“, ,,prijavljivači“, ,,obaveštajci“, ,,dostavljači“, ,,odavaoci“, ,,uhode“, pa čak i kao ,,slušno odjeljenje“, a, na kraju sam se odlučio, ipak, za imenicu ,,špijun“, jer mi se čini da je ona toliko odomaćena u našem narodu, da je, naprosto, narodna.

Doduše, bije je glas da nam je stigla iz njemačkog jezika, ali pritom niko skoro i ne postavlja pitanje - koliko je to naših riječi ili sličnih u tom jeziku? Pa zar naš narod to germansko pleme nije nazvao Nemci, Njemci, Nijemci? A zna se šta riječ nijem, nem, označava u našem jeziku.

Međutim, mogli bi i ovako da razmišljamo - zašto riječ špijun nije mogla da bude izvedena od naše riječi špilja? Pa zar špilja u onom figurativnom smislu ne predstavlja i sklonište rđavih ljudi. A špijuni svih vrsta i jesu loši i nemoralni. Iz te i takve figurativne špilje, eto, išpiljali su i špijuni.

E sad, uvijek će se javiti neko od lingvista i reći - pa špilja je riječ koja potiče iz novogrčkog, spelia! Ali vam sigurno neće reći koliko su Heleni, jer Grci su nazvani tako tek kasno, prisvojili naših riječi, ali i običaja.

Bilo kako bilo - ništa ne može, čini mi se, da odslika taj oblik ljudske loše djelatnosti i osobine, kao, upravo, riječ špijun!

A špijunira se još od prvobitne zajednice i to svakodnevno, tako da je uz laganje to jedan od najčešćih oblika ispoljavanja određenih osobina pojedinaca.

Međutim, neću ništa napominjati o onim špijunima o kojima su čak i snimani filmovi, pisani romani, članci, kao da su neke značajne ličnosti, kao da su ne znam šta uradili za čovječanstvo, a ne za sebe najviše, a zbog novca prevashodno. Neću zadirati ni u njihovu daleku prošlost, što je bilo bilo je. Priče o uhodama za razne vojske su iscrpljene i u pjesmama, pričama, dramama, kao i u člancima.

No, glavni oblik špijunstva, onaj podmukli koji je mnoge koštao i glave, zbio se tokom Drugog svjetskog rata na svim našim nekadašnjim prostorima. Pored raznih zločina, špijunstvo je tada buknulo, ali još veći požar špijunaranja razbuktao se poslije rata u novom društveno-političkom uređenju, gdje je postao unosan dopunski posao, a nekom i glavni.

Špijunstvo ne treba uvijek povezivati sa poslovima koji imaju njegov javni prizvuk, kao što je to, recimo, slučaj sa policijom, jer sve zemlje na svijetu je moraju imati, inače bi u protivnom došlo do nezapamćene tumbačine i nezaustavljivog javašluka. Međutim, jedno vrijeme, naša nekadašnja narodna milicija, često je povezivana s time, mnogi kažu ne i bez razloga, pa je iz tog vremena ostala čuvena krilatica - ,,jednom milicajac, zadovijek milicajac“.

Tada je milicija, radi lakšeg uvida u zbivanja, uvela i dopunske špijune, koji su bili izvan njihove ustanove. U nekim varošima takvi su dolazili u Udbu, Oznu i u stanicu da nekog ošpijaju četvrtkom, pa su ih zvali ,,četvrtkovići“, a u nekim drugim, petkom, pa su bili ,,petkovići“! Otuda i skoro prave narodne poslovice - ,,Ozna sve dozna“ i ,,Udba je tvoja sudba“!

U današnje vrijeme, taj trag bivše milicije, Udbe i Ozne moguće je prepoznati kod pojedinih policajaca, koji vas, kad vam neko nešto ukrade, pitaju:  ,,Na koga sumnjate“? Ako kažete ,,na toga i toga“, postajete namah za njih mogući saradnik njihove službe i to neplaćeni, ali postajete i grešnik, jer ste možda nekom ni krivom, ni dužnom, navalili ljagu i bijedu na vrat.

Nije nimalo bezgrešno uperiti prst u nekog, a da nijeste sasvim sigurni da vam je taj i nešto ukrao. Ili, recimo, policijsko vozilo zastane ispred vaše kuće i pitaju vas za prvog komšiju, koji se graniči sa vama:,, Gdje je kuća tog i tog“?, a oni znaju ne samo gdje mu je kuća, nego šta je taj doručkovao, ručao i večerao. Ako kažete:,, Pa tu ste ispred nje“, onda oni razmišljaju da mogu od vas dobijati i druge vijesti i podatke i to džabaluke.

Špijunstvo se najprije rađa u okviru porodice, kao neki vid nasleđa i nešto naučeno, ali se javlja i nenadano, pa se, i jedno i drugo, naziva -  porodično špijunstvo, odnosno ,,porodični špijuni“. 

Evo primjera - ako dijete nešto skrivi, a ne postoji derište koje nešto ne skrivi tokom dana, koje ne napravi neki bezazleni nestašluk, njegova majka umjesto da porazgovara mirno sa njim, da ga upozori da ne čini to, da ne valja tako nešto, pa, čak, i da mu podvikne, pa malo potegne i za uvce  i tačka i sve to zadrži za sebe, ona ga špija suprugu čim ovaj dođe s posla.

Suprug, umoran, nervozan, gladan, umjesto da pojasni supruzi da je ona trebala to da završi onako kako i treba, izmlati dijete besomučno, tako surovo, da čak i majka počne da brani sina, a smjestila mu je te batine. Dijete počinje da razmišlja da i ono mora nekog da ošpija da bi taj bio kažnjen, kao što je to bio slučaj s njim. Tako, ako je više braće i sestara u porodici, onda neko od njih špija ostale u cilju dobiti, ali i zbog  mogućnosti da se izbjegnu zaslužene packe.

Za vrijeme zemljoradničkih zadruga pojavili su se ,,zadružni špijuni“. Kao što su postojali zadružni volovi, krave, telad, ovce, konji, magarci, mazge, tako je postojala i ta vrsta špijuna. Oni su špijali svoje komšije, rođake, kumove, suseljane kad su ovi krili žito, med, ponekada kozu, naročito onda kad je bilo zabranjeno njihovo držanje, jer su te životinje podsjećale mnoge iz nove vlasti na njihovo teško i siromašno djetinjstvo, a moguće na još ponešto.

Zadružni prokazivači vodili su miliciju do tajnih trapova i ostava i zadrugari su tim porodicama sve, bez imalo zadrške, prisvajali.

Zatim su postojali ,,sokački špijuni“, koji su bili zaduženi za seoski sokak, onaj svoj. Oni koji nijesu mirisali novi poredak nijesu mogli da okopaju vrt, a da to ovi ne dojave onome ko je bio nadređen za dostavu i prijem takvih saradnika.

Onda bilo je i ,,grobljanskih špijuna“. Pošto je vlast zabranila, pored vjere i odlazaka u crkvu, i paljenje svijeća za pomen upokojenim za Zadušnice na grobljima, naročito onima koji su bili njihovi protivnici, pa su im, čak, i grebli imena i prezimena na spomenicima i strugali postavljene fotografije, grobljanski špijuni su odlazili na taj dan na groblja, tobože da i oni kriomice upale svijeće, ali u stvari da zapamte ko je sve to radio i da, jasno, dostave onamo gdje i treba.

,,Kućni špijuni“ postoje i danas, a to su oni koji po zadatku obilaze kuće, kobajagi da sjede i obiđu komšije, rođake i kumove, a u stvari  da naćule dobro uši i da pamte ako neko kaže ono što ne treba.

..Vjerski špijuni“ su bili, kažu da ih ima i sada, ali nećemo se baviti time, oni dostavljači  koji su dolazili u crkve i manastire, tobože kao neki vjernici, a u stvari da motre ko tamo dolazi, a pazili su naročito na one protivnike postojećeg društva. Vrbovani su, nažalost, i među svještenicima, koji su svojim pretpostavljenim dostavljali ispovijedi onih koji su ih zanimali i još dosta toga.

Opravdanje za takvo ponašanje možemo naći, ali samo djelimično, jer ono ne smije imati bilo kakav pokušaj cjelovitosti, i u tome da su crnogorski komunisti i partizani kukavički pobili tokom rata i po njegovom završetku, maja 1945. godine, u Austriji i u Sloveniji, preko 130 vrsnih svještenika, monaha, bogoslova i crkvenjaka iz Crne Gore, dok su nesrećnog mitropolita Joanikija Plamenca, bogoslova sa završenim studijama na Pravoslavnom bogoslovskom zavodu u Zadru i na Filosofskom fakultetu u Beogradu, ostavili za kraj - ubili su ga u okolini Aranđelovca, najvjerovatnije u podnožju Bukulje.

Na svu sreću, zahvaljujući prije svega Bogu, a potom našem Đedu, premudrom mitropolitu Amfilohiju Radoviću, svještenstvo i monaštvo je doživjelo uzlet, ojačalo je, uz dosta obnovljenih i sagrađenih manastira i crkvi.

,,Seoski špijuni“ sadrže u sebi svega od ovog pobrojanog, ali su oni najveća špijunska titula, što se tiče sela. Obično se znalo ko je to, ponekada samo nagađalo, ali kad nekom prikače takav glas, onda mu ga je bilo izgleda to i tako.

Osobena podvrsta seoskih špijuna su ,,baštenski špijuni“. Takav naziv su zaradili zbog prisluškivanja i špijuniranja isključivo u baštama i vrtovima. S obzirom na to da se bašte sređuju blizu kuće i prozora, zbog lopova, baštenski špijuni se prišunjaju naveče kroz ma'une i tako zaštićeni osluškuju šta ti ukućani pričaju, naročito su ranije pazili ko sluša ,,Glas Amerike“ i Grgu Zlatopera, a kad su se pojavili televizijski dnevnici onda je bilo posla više. Danas su napredovali i nose sa sobom stoličice na rasklapanje, a da prava uživancija!

Posebna grupa i veoma brojna je bila, a i dalje je - ,,kafanski špijuni“. Oni su podijeljeni na seoske i varoške kafanske špijune. Svaki od njih je od nalogodavaoca dobijao kafanu dvije, nikako tri, na obradu. Oni su tu špiljali, odnosno glumatali pijandure, onda nezainteresovane za bilo šta, a upijali su svaku izgovorenu riječ, naročito onih koji su bili zanimljivi službama. Naravno, i njih je neko motrio, špijao, jer nema prepuštanja slučaju. U novije vrijeme, isti obavljaju svoju tajnu djelatnost i u kafićima, prateći tako razvoj ugostiteljstva.

Špijuni su vrbovani i među pojedinim konobarima sklonim tome, ali i onima koji vole pare više nego jare, pa i među onim u hotelima, a bilo je nekih recepcionera sličnih sklonosti. Naravno, to se ne odnosi uošte na zanimanje, jer postoji dosta konobara i recepcionara koji samo obavljaju svoju djelatnost i ništa više od toga, i to časno i pošteno, a provjera dokumenata gostiju vrši se svugdje u svijetu, jer bi se u protivnom svašta radilo.

Postoje i ,,studentski špijuni“, koje pronalaze među studentima i pojedinim domskim portirima. Ti portiri i studenti šunjali su se i dalje se šunjaju kasno naveče hodnicima i prisluškuju, a to im nije teško zbog tankih pregradnih zidova, koji su tako namjerno pravljeni, ne bi li čuli kakvu izgovorenu riječ protiv rukovodioca, partije, države. Ponekada su ubacivani u sobu sumnjivog, kobajagi kao novi cimeri ili ilegalci.

,,Ulični špijuni“ su osobenost manjih varoši, naročito dok je postojalo korzo. Stajali su blizu neke grupe i dobro čuljili uši. Naravno, radili su to i danju.

,,Književni špijuni“ su vrsta ,,umjetničkih špijuna“ i kroz kratki osvrt na njihovo djelo, u stvari, pojašnjavaju se i ostale vrste. Najviše su pronalaženi među piscima početnicima, sklonim od ranije prokazivanju. Dobijali su zadatke da prate poznate pisce i pjesnike, ako nijesu odgovarali vlastima. Oni su se njima ulagivali, činili razne manje usluge, da bi se ovi potpuno opustili i pustili jeziku na volju.

Takvi špijuni su dobijali za uzvrat neke književne nagrade, iako ih po ničem nijesu zasluživali, zatim i štampanje svojih, bogami u većini slučajeva, loših knjiga. Kad bi siromasi, ti poznati pisci, skončali svoj ovozemaljski život, onda bi se ti koji su ih pratili javljali knjigama o njima, predstavljajući da su bili veliki prijatelji sa njima i objavljujući dosta netačnih podataka.

Naravno, svako naše preduzeće, fabrike, pa čak i  bolnice, imali su i imaju i danas svoje špijune i to dvije vrste - one koji špijaju samo za upravnika i one koji rade zna se za koga.

Dobro je, ako može u tome biti bilo šta dobro, da barem špijaju i prenose samo ono što su i stvarno čuli, snimili ili zapisali, a da ne dodaju svoje opaske da bi napakostili ošpijanom, naročito, ako im se nešto zamjerio.

,,Vojni špijuni“ su bili oni koji su posao obavljali tokom služenja vojnog roka u nekadašnjoj JNA. Da bi postao desetar ili da bi bio upućen u Školu za rezervne oficire morao si da budeš iz podobne porodice, u protivnom bi završavao u pješadiji, inženjeriji, tenkovskim jedinicama i to u tkz ,,kaznenim pukovima“. Svaka spavaona u kasarni ili u logoru, ako bi se boravilo van, imala je najmanje po jednog ili, pak, dvojicu, dostavljača, a da, naravno, ne znaju jedan za drugog.

Veoma zanimljivi i živopisni bili su špijuni upravo iz tog vremena istinskog bujanja komunizma - partijski! Bila je dugo kod nas jedna jedina partija i samim tim i jedinstveni njeni špijuni. Vrbovani su unutar partije, otud i naziv, a bili su različitih zanimanja, počev od metalostrugara i glodača, radnika samoupravljača, zanatlija, pa sve do fakultetski obrazovanih. Zamislite samo kad su u partiju primali srednjoškolce, tek nagaravljenih usana. Poznati su zadaci koji su dobijani u ratnim uslovima, a u miru su im bili sljedeći:

- Da prate nepodobne učitelje, nastavnike i profesore i da dostavljaju šta su ovi govorili tokom predavanja i izvan.

- Da budu spremni ako neko i u njihovim užim porodicama nešto kaže što ne treba i da to što brže dojave najbližoj službi ili partijskom sekretaru.

- Da jave sve što je upereno protiv rukovodioca i partije.

Partija je bila uređena po sektaškom obliku - tajni sastanci samo za članove partije, kritika i samokritika.

Tako su ti mladi špijuni postajali i opasni, jer je to razdoblje mladosti često nosilo sa sobom neodmjerenost, gordost, oholost, samoljublje, mržnju i žudnju za brzim i lakim bogaćenjem.

Iz ,,partijskih špijuna“ narasli su kao baloni ,,politički špijuni“, naročito onda kad se majka partija rascijepala na više srodnih komada i komadića. Tada se pojavilo i ubacivanje špijuna u tuđe partije s ciljem da dostavljaju tajne podatke i da je unište. Bilo je niz takvih primjera.

I partijski i politički špijuni u tijesnoj su vezi sa ,,školskim špijunima“. Počev od osnovne, pa preko osmogodišnje škole, sve do gimnazije i drugih srednjih škola za neke učitelje, nastavnike, profesore, a svi su ti špijuni prosvetari morali biti članovi KPJ ili na listi  da odmah uđu u nju, bilo im je ,,od kolijevke, pa do groba, najmilije, što se tiče špijuniranja, đačko doba“.

Neki su poslije šunjanja i prisluškivanja sumnjivih predavača trčali da izrecituju šta su to oni pričali nepodobni upravniku škole, drugi su, jaki na špijunskoj lestvici, to radili u Komitetu, a oni najjači u Udbi. Priča se da je samo do prije koju godinu, u jednoj našoj varoši, neki upravnik jedne škole tako razradio svoju špijunsku mrežu, da bi mu na tome pozavidjeli i oni kojima je to osnovni posao.

,,Đački špijuni“ su se bili namnožili kao skakavci odmah poslije Drugog svjetskog rata u svim školama i zadatak im je bio kao i ,,partijskim špijunima“ da špijaju svoje profesore i ostale predavače koji su bili u raskoraku sa komunizmom. Za posebno pisanje je činjenica da su u tu špijunsku mrežu bili uključeni i poneki đaci iz porodica u kojima je neko poginuo ili nestao na suprotnoj strani.

To su bili veoma nezgodni špijuni, naročito oni koji su bili slabi učenici, jer su im za te usluge davane prelazne ocjene i neke druge pogodnosti, a govorili su im svaki dan protiv djedova, očeva i da su oni ti koji trebaju da okaju te ,,grjehove“, iako ih uopšte nije ni bilo. Dosta njih su postali članovi KPJ, a tu su svoje špijunstvo još više usavršili. Naravno, ima ih i danas.

Ponekada su i djeca postajala nehotični špijunčići, ali ne bi bilo uputno da ih bilo gdje svrstamo. Ozna, Udba i milicija su preko svojih službenika i špijuna znali da susretnu neko dijete, da ga poglade po kosi, daju bonbonu i da ga pitaju:,,Čiji ti bijaše ono mali?“. Malac bi odgovorio da je tog i tog. ,,A dobar ti je čovjek otac. A kad gleda i sluša radio psuje li nekada državu, rukovodioce, partiju? Dijete, kao dijete, em bonbona, em uniforma, otkrivao bi sve što je znao, naravno. ,,A ko dolazi od komšija kasno naveče i pričaju u drugoj sobi?“. Mali kaže ti i ti. ,,E kako si ti zlatno dijete, mora da si dobar đak?“ i tutnu mu još jednu bonbonu.  

Odavno odomaćena vrsta špijuna su i ,,opštinski špijuni“. Špijaju unutar ustanove, a po potrebi i van. Smetaju im često oni vrijedni službenici koji gledaju svoja posla, pa znaju da im ponekada onako iz čiste obijesti ponešto i smjeste. U poslednje vrijeme, poslije učestanih političkih izbora i smjena vlasti opštine su u mnogim gradovima pretovarene.

Veoma živopisni prokazivači su i novinarski špijuni. A njih je, uistinu, mnogo, jer je nastalo vrijeme kad svako, pa i oni polupismeni ,,novinari“ i ,,novinarke“, oni koji ne samo da ne znaju šta su to padeži, nego ni gramatika, zapošljeni na raznim portalima, u novinama, preko rodbinskih i drugih veza, piskaraju, ali i neki od njih špijuniraju jedni druge i ostale.

Veoma je teško pratiti razvoj i razvrstavanje špijuna, pri tom mislimo na ove obične, a danas je vidan rast onih najgorih među njima, koji bi ošpijali i rođenu majku i svojeg oca - špijundara...

A špijundare su dno dna špijunstva!

Dosta je onih koji smatraju da je ovakvo špijunstvo odavno prevaziđeno, u ovom svijetu savremene tehnologije, dronova, satelitskog posmatranja i navođenja, mobilne telefonije. Samo su nešto smetnuli s uma - mudri ljudi osjete kad ih neko prati i toliko su obrazovani da znaju da im neko može staviti prislušne i druge uređaje onamo gdje ni u snu ne bi očekivali, pa zato i ćute, a da bi se otkravili kao snijeg na jakom suncu, onda to pokušava da uradi špijun, a to može biti prijatelj, komšija, rođak, kum.

Zbog svega toga nikada neće biti prevaziđen takav oblik špijunstva i prokazivanja, kao što nijedna mašina, nijedna sprava, nikada neće moći da zamijeni bricu.

A kad smo kod brica, postoje i ,,brijački špijuni“.  Neki put vrbuju bricu, putem ucjena ili onako, a u drugim slučajevima to su oni koji tobože slučajno navrate da prelistaju novine i dobro rastegnu uši, po čitavoj brijačnici.

Špijunstvo je toliko zanimljivo da je ušlo u sve oblike literature, ali i u filmovane oblike, a ako mislimo na domaće stvaralaštvo, tu je nenadmašan ,,Balkanski špijun“ po tekstu Dušana Kovačevića, u njegovoj režiji i Božidara Nikolića, a u izvanrednoj glumi Danila Bate Stojkovića, Bora Todorovića, Zvonka Lepetića, za kojeg malo ko zna da je rođen u Beranama i da je jedno vrijeme i živio u njemu, Mire Banjac i ostalih.

Međutim, ni naša novokomponovana narodna muzika nije ostala gluva za taj domen i u antologiju tog stvaralaštva, u onaj  veseliji, a sigurno i budalasti  njen dio, koji je gotovo uništio pravu narodnu muziku, pa i tu noviju, pored legendarne pjesme ,,Otiš'o si, sarmu prob'o nisi“, koja iskazuje bol zbog mukotrpnog savijanja kupusa i punjenja mesom, a da je voljeni nije ni kušao, nego bio kratko, pa pobjegao, pored stihova ,,daje se na znanje, sila masi daje ubrzanje“, ,,brani me, brani, napao me roj, sakrij me, sakrij, u zagrljaj tvoj“, ,,hajde vetre duni preko jetre“, ,, nemoj da plačeš na kućnome pragu, da mi vrata ne povuku vlagu“, ,,mulen ruž, mulen ruž, umro mi je peti muž“, ,,dokaz za taj čin, je naš nerođeni sin“, ,,jedva čekam da sa'ranim majku, pa u kuću da dovedem Rajku“, ,,suzama sam lepio tapete, kad ti ode i odvede dete“, ,,što na kafu zoveš mene, kada nemaš samlevene“, ,,zbogom sine, zbogom rode, pazi da ti voz ne ode“, ,,plitak potok, a voda duboka“, itd, itd, ušla je i pjesma ,,Špijuni su među nama“, sa stihovima nalik ovim nabrojanim - ,,špijuni su među nama, kvare našu idealnu vezu, al' neka ih, neka budu sada na oprezu, jer mi smo na potezu“!

Posebna i neobjašnjiva zanimljivost je ta da kada bi, kojim slučajem, samo zaprijetili nekom od tih špijuna da će te ih prijaviti zbog bacanja smeća onamo gdje ne treba, zbog saobraćajnog prekršaja, zbog namjerne paljevine šuma, zbog krađe šume, zbog ribolova dinamitom i strujom, zbog krivolova, zbog paljenja automobilskih, traktorskih i kamionskih guma, zbog tajnog iznošenja stvari iz preduzeća, fabrika, zbog sječe nečijeg voćnjaka i zbog raznih drugih šteta, ti isti bi vas nazvali špijunom.

Međutim, nemoj da neko, pa makar i slučajno, pomisli da se sve ovo izrečeno odnosi samo na nas, daleko bilo od takve pomisli...

Ako se upotrijebi statistika doći će se do podataka, koji, doduše, ne znače i da su pouzdani, da je kod nas svaki treći ili četvrti stanovnik sklon tom vidu ispoljavanja osjećaja, besplatno ili za novac, dok je u nekim drugim državama, kojim se mnogi dive i vole ih više nego svoju, to, ipak, drugačije - tamo je svaki prvi špijun.

Kad je kod nas počela da duva jugovina, ne jaka, ali ipak bolje nego nikakva, onda su mnogi tražili da se otvore milicijski i policijski dosijei, da bi se, između ostalog saznalo, ko se sve onako tajno bavio tim zanatom. Kad bi se to nekako i desilo, a pod uslovom da to budu stvarni spisi, a ne namješteni, jer je poznato da nekim poštenim, časnim protivnicama društveno-političkog uređenja te službe mogu da napakuju svašta, kao što sekte znaju da svoje ogorčene protivnike, naročito kad preminu, prikazuju kao svoje članove, da bi ih tako unizili, a u isto vrijeme i sebe podigli, došlo bi do takvog džumbusa, do takve tarapane, do takve bruke i muke, da se uopšte ne bi znalo ko koga čerupa, maklja, šaketa, udara tarabama i bukovim kocima, a dobro bi bilo i kad bi se samo ostalo na tome...

Ilustracija: Milija Pajković