U jednom od prošlih tekstova problematizovali smo pitanje današnjeg duha vremena, šta on jeste i čega (ni) je izraz.

Ovom prilikom interesuje nas gdje je i zašto je  nestao  onaj duh vremena koji se (ne) prikazuje u malom, svakodnevnom, onom običnom, koji možda najbolje, ili najvjernije prikazuje samu suštinu stvari, onakvih kakve jesu, ili kakve bi trebale biti.

Često čujemo da je doba u kome živimo obilježeno hroničnim nedostatkom vremena, no kontrapunkt pitanja provocira tezu, kako se i u kom duhu koristi potencijalno čovjekovo slobodno vrijeme. Konačno, da li uopšte ima tog slobodnog vremena, ili je ipak i ono regulisano, tj. kontrolisano vrijeme.

Pitanje je, konkretno, preciznije i za ovu temu bliže, šta to bi, šta jeste  i gdje je danas dokolica kao izraz čovjekove ličnost i njegovog stila i ima li dokolice u korporativno - konzumerističkoj  eri hiperprodukcije tehnološko-informacionog sadržaja?

Gdje je dokolica, kao najslobodniji dio slobodnog vremena, koja je na određeni način i pravo na posjedovanje sopstvenog života, koja je kao takva, kao parče slobode  i prava na dio dana, praktično nestala. Jednostavno, dokolica u obliku grčke dokolice (schole), ili latinskog pojma( otium - sinonim tišine i samoće) sa stanovišta ljudske slobode i.duhovne kontemplacije, oduzeta je čovjeku današnjice.

Za Aristotela dokolica bijaše bivstvovanje, sustina, podražaj u kome logosom biva osvijetljeno ono što je inače u čovjeku prikriveno, mir u kome um posmatra samog sebe, ističući da je za rad potrebna istrajnost a za dokolicu filosofija. Elem, bilo kako i zbog čega kako, izgubi čovjek današnjice taj "mir u kome um posmatra samog sebe".

Nepovratno izgubi, kao i mnogo čega drugog što je izgubio. Izgubio je on taj  fenomen dokolice koji vjekovima počivaše  na ličnom iskustvu otvorenosti i oslobođenja bića u stanju duha i svijesti promišljajuće i djelujuće autentičnosti. U toj fenomenologiji imaginacija davaše pojedincu razne mogućnosti ostvarenja subjektivnosti i razvijanja  potencijala.

Dokolica za stare Grke predstavljaše vrijeme koje se posjeduje ispunjeno filozofskim i umjetničkim stvaralaštvom. Ne bijaše to za njih vrijeme koje se rasipa. Podari nam tako  starogrčka dokolica, njegujući intelektualni um i tjelesne vještine, mnoge umne i mnoge duhovno umjetničke tvorevine. Postavi dokoličarski duh mnoga pitanja i dileme, ostavi ideje i djela. Da, posmatraše um i stvaraše um.

Da, i suština marksizma bijaše u dokolici, ne u radu, tako da se Marks na kraju svog stvaralačkog opusa, na kraju rukopisa za treći tom Kapitala u odnosu na rad, opredjeljuje za slobodno vrijeme kao prostor osvojene čovjekove slobode.

A onda dođe kako Agentur Bilwet  kaže "radikalna kolonizacija našeg slobodnog  vremena" koja dokolicu pod pritiskom egzistencijalne nesigurnosti tretira kao besposlicu a dokoličarenje kao tračarenje. No, materija i duh nikad ne bijahu u skladu. I nikad neće biti u skladu. A i ne treba.

Umovanje uvijek traži tihovanje, znali su to dobro ti stari antički dokoličari kojima danas ne bi bilo mjesta u ovovremenim sterilnim potrošačkim  sistemima. Uostalom, zašto pitanjima kvariti idilu spektakl tablodne svijesti, pride zašto kvariti iluziju društvenih mreža, za koje je današnji čovjek okovan poput Prometeja.

Jer, što progresivnim idejama kritike, sumnje i otpora duhovnom ništavilu kvariti mlade, što kvariti kulturu sreće koja na vječnoj mladosti izgradi industrijsku estetiku koja ne mari za duh i etiku.

Konačno, fenomen, kulturu i navike te dokolice, koja zna izliječiti užurbanost i nestrpljenje, naučno sociološki, pozitivističkim pristupom se istražuje i univerzitetski izučava, a Torsten Veblen, norveško - američki sociolog i ekonomista 1899. god. napisa posve zanimljivu knjigu, Teorija dokoličarske klase, koja je i danas veoma zanimljiva iz ugla, kako sociološke misli, tako i iz ugla savremenog potrošačkog društva.

Doduše Veblenov pojam i  kritika dokolice i dokoličarske klase kao povlašcene, fokusiraju se na materijalno neproduktivne potrošačke aspekte pojavne strane dokolice, koja je kao takva u suprotnosti sa opisanim antičkim modelom - idealom dokolice kao sferom slobodnog čovjekovog postojanja.

Mr Željko Rutović