Obećanja da će se preko razvojnih projekata, valorizacije prirodnih resursa i modernizacije sela zaustaviti migracija stanovništva na sjeveru Crne Gore ostala su samo mrtvo slovo na papiru.

O tome najbolje govori stanje u obrazovnim ustanovama na ovom području, u kojima znanje stiče znatno manji broj učenika u odnosu na neka minula vremena. U mnogim selima škole su odavno zatvorene zbog nedostatka učenika,a one koje još uvijek rade broje svega po nekoliko prvaka.

Takođe, mnoštvo porušenih školskih zgrada u ruralnom području sjevernog regiona svjedoči da pojedina sela ostaju pusta. Opšta ocjena mještana je da su nedostatak razvojne strategije, nebriga o mladima i maćehinski odnos države prema sjeveru Crne Gore glavni uzroci opadanja broja učenika i zatvaranja velikog broja seoskih škola.

–Da se primijetiti da u našim selima žive uglavnom staračka domaćinstva. To znači da država i društvo u cjelini nijesu preduzimali ništa u pravcu otvaranja radnih mjesta i unapređivanja uslova života, a samim tim i zadržavanja mladih. Zato je danas tužno pogledati naše seoske škole, od kojih se mnoge urušavaju, a nekima prijeti potpuno zatvaranje – kaže Blagoje Šarić, penzionisan profesor iz beranskog sela Šekular.

O nestajanju škola na sjeveru države, između ostalih, svjedoči i osnovna škole u mjestu Vranještica, smještenom između Kolašina i Andrijevice. Zgradu su napravili mještani svojim sredstvima i radom 1963. godine. Nakon toga škola u Vranještici brojala je i po 120 učenika. Međutim, škola je prije desetak godina zatvorena zbog nedostatka đaka, a objekat je ostavljen na milost i nemilost zubu vremena.

Ključ je stavljen i u vrata četvororazredne osnovne škole u beranskom selu Kaludra, koja je 1972. godine brojala 105 đaka.

Sličnu sudbinu doživjeli su i brojni drugi školski objekti u beranskoj, andrijevičkoj, petnjičkoj, plavskoj i gusinjskoj opštini.

U pet osnovnih seoskih škola na području Berana prošle godine je upisano samo 28 prvaka. Nastavu u šekularskoj osnovnoj školi trenutno pohađa svega 30 đaka, među kojima je samo jedan prvak, a prije pet decenija ova obrazovna ustanova brojala je oko 400 učenika. I u školi u beranskom selu Štitari uči samo jedan prvak. Nastavu u toj obrazovnoj ustanovi pohađaju ukupno 23 đaka, a prije tri decenije bilo ih je oko 150.

Osnovna škola u Lubnicama, koja je udaljena od Berana svega desetak kilometara, sa nekadašnjih 500 đaka svedena je na 23 učenika, od kojih su tri prvaka.

Miloš Raković, predsjednik mjesne zajednice Lubnice, koja obuhvata pet sela, ističe da se stanje po pitanju broja učenika iz godine u godinu pogoršava.

–Pred činjenicom da svim seoskim školama prijeti zatvaranje neko bi dobro trebalo da se zamisli. Pogubno je što niko od nadležnih svih ovih godina nije na valjan način sagledao ovu problematiku i ponudio rješenje za spas naših sela. Poslije svega, bojim se da je svako rješenje zakasnilo, jer ko jednom ode sa ovih područja teško se vraća – naglasio je Raković.

I Osnovna škola "Milić Keljanović" u andrijevičkom selu Konjuhe, u kojoj nastavu pohađaju ukupno 33 učenika, ima samo jednog đaka prvog razreda. Područna odjeljenja ove škole u selima Kuti, Cecuni i Jošanica odavno su zatvorena, iako je u svakom od njih nekada bilo i po 50 đaka.

Podaci pokazuju da je prije pet decenija škola u Murinu upisivala preko sto prvaka, dok ih je prošle godine, zajedno sa područnim odjeljenjima u Velici i Gornjoj Ržanici, bilo svega 12. Profesor Zoran Jokić kaže da su to poražavajući podaci koji nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim.

–Kao neko ko je svoj život vezao za zaviča, svakodnevno sam mogao da gledam kako narod odlazi iz ovih krajeva i kako se smanjuje broj djece. Lako je bilo zaključiti da ljudi napuštaju Murino jer ovdje nema perspektive za generacije koje dolaze. Nije bilo radnih mjesta, a samim tim ni odgovarajućeg života. Jednostavno narod je bio prepušten stihiji, osuđen da se sam snalazi kako zna i umije. Da li poslije svega ima nade za ove krajeve odgovor treba da daju nadležne institucije, koje svih ovih godina nijesu uspjele da pronađu odgovarajući model da se ovi negativni trendovi bar donekle zaustave– zaključio je Jokić.

Učenici iz Bihora otišli u inostranstvo

Stanje po pitanju nataliteta veoma je zabrinjavajuće i na području Bihora, o čemu svjedoči i podatak da su ove godine na cijeloj teritoriji opštine Petnjica, koja ima pet osnovnih škola, upisanlj 53 đaka prvaka, što je četiri puta manje u odnosu na prije pet godina.

Mještani kažu da danas, zbog masovnog iseljavanja lokalnog stanovništva, škole u brojnim inostranim zemljama upisuju više djece čiji su roditelji sa područja Petnjice nego škole u Bihoru.

–Škole na području Bihora su sve praznije jer narod, zbog niza otežavajućih okolnosti, masovno napušta zavičaj. Zato narod s pravom u šali govori da su se naši đaci preselili u inostranstvo. Poslije svega dobijam utisak da je ovo neko ciljano uradio samo da iseli sjever Crne Gore i da tako na lakši način prigrabi prirodne resurse sa ovog podneblja– kazao je penzionisani profesor Reka Ličina.

Ostala samo sjećanja na dječiju graju

Da je u pojedinim mjestima na sjeveru Crne Gore sve manje naroda svjedoči i oronula zgrada nekadašnje četvorogodišnje škole u potkomovskom selu Jošanica. Ova škola, kao područno odjeljenje Osnovne škole „Milić Keljanović“ iz Konjuha, prestala je s radom 2010. godine, kada je ostala bez učenika, nakon čega je zgrada prepuštena konstantnom propadanju.

A ne tako davno, osamdesetih godina prošlog vijeka, nastava u ovom školskom objektu održavana je u dvije smjene. Mještani ističu da i ovaj objekat pokazuje da sela ispod Komova polako ostaju pusta.

–Radio sam kao učitelj u Jošanici više od 30 godina. Tu sam, kao mještanin, zaradio i penziju i dobro se sjećam kada su naša sela bila puna naroda. Ova škola je nekada brojala i do 60 učenika, a matična u Konjusima i do 300. Bila su to vremena kad je svaka kuća ovdje brojala po desetak članova. Međutim, pritisnuti nepovoljnim ekonomskim i drugim okolnostima, ljudi su naglo počeli da se iseljavaju iz svog zavičaja, nakon čega je došlo i do zatvaranja škole u Jošanici. Sada su ostala samo sjećanja na vremena kada se na ovim prostorima sve orilo od dječije graje. Što je najgore, ostali smo bez neke realne nade da za ove krajeve dolaze bolji dani– kaže Tomislav Fatić.

Izvor: Dan