Stanovnici sela na području opštine Bijelo Polje ističu da kubure sa dva problema: loša putna, vodovodna i elektro mreža, a sve to uslovljava sledeći problem, a to je veliki broj neoženjenih momaka razne starosne dobi.
U pojedinim selima na području Vraneške doline, Koritske visoravni i planine Lise dječji plač nije se čuo više od dvadeset godina.
–Sve to je uzrokovalo da su nam seoske škole uglavnom prazne ili imaju vrlo mali broj učenika. Apelujem na ovu i svaku narednu lokalnu i državnu vlast da se malo više posvete selu i ljudima koji tamo žive, jer poslednji je momenat da se nešto preduzme kako bi seoske porodice oživjele i čula se dečija graja – ističe Uglješa Prebiračević iz Pećarske.
Kao primjer pominje jednu od najstarih seoskih osnovnih škola na sjeveru Crne Gore u Pećarskoj, koja je otvorena krajem 19. vijeka, a već deset godina je bez đaka.
–Ni ove školske godine se ne čuje školsko zvono i graja djece. Nekadašnje školsko dvorište polako zarasta u korov, a nova i stara školska zgrada propadaju i prepuštene su zubu vremena. Nekada je u ovoj školi u četiri razreda bilo i po stotinu učenika sa četiri i više učitelja. Šest sela je gravitiralo ovoj školi i to Pećarska – Bjelice, Bijediće, Voljavac – Podbrežje, Brčve, Rodijelja i Ušanoviće – Draževine. Od navedenih sela Bjelice su ostale bez stanovnika, u Pećarskoj ima još pet-šest staračkih domaćinstava, slično je i u Draževinama, dok iz ostalih sela još nekoliko djece ide u matične škole u Bistrici i Njegnjevu – Gubavču. Plač novorođenog djeteta se ne čuje u Pećarskoj već skoro dvije decenije, nema više mladih bračnih parova ni dobrih i stokom bogatih domaćina – naglašava Prebiračević.
Na svega dvadesetak kilometara od Bijelog Polja, u podnožju planine Lise, sa njene sjeveroistočne strane na nadmorskoj visini od 800 do 1.200 metara, prostire se selo Dobrinje. Možda jedno od najživopisnijih sela na sjeveru Crne Gore. Brane Gačević, iz ovog sela kaže da se momci ne žene, a u selu ih ima preko dvadesetak, od kojih je polovina prešla treću deceniju, a neki su ušli u šestu deceniju života.
–U našem selu sve je više neženja. Da li je to neko prokletstvo, sudbina ili nemarnost to ne bih sa potpunom sigurnošću mogao reći. Najčešća izreka neženja je: "Neće djevojke na selu da žive, više vole raditi kod privatnika za male pare, nego da budu svoje na svome i da rade za svoju porodicu i svoju budućnost". Djevojke ne interesuje ni što momak ima sređeno domaćinstvo, ni što je uzoran organski proizvođač i što može dobro da živi od svog rada. U selu Dobrinja ima preko deset takvih momaka, ali su neoženjeni – kaže Gačević i dodaje da je u selu sve više ugašenih dimnjaka i zamandaljenih vrata.
–Pozivam nadležne u državi da preduzmu odgovarajuće poteze, jer u suprotnom ne samo da će u selu sve više biti neženja već će doći do tihog nestanka života u njemu – poručuje Gačević.
I gradovi polako ostaju prazni jer iz sela nema ko više da se doseli
Prebiračević kaže da država mora ozbiljnije da se pozabavi odlivom stanovništva, jer oni što su ranije migrirali u gradove da bi se zaposlili, sada zbog nedostatka posla odlaze u inostranstvo i tamo traže parče hljeba, a kuće i imanja na selu ostaju pusti.
–Tako nam i gradovi ostaju prazni jer sa sela nema više ko da se doseli. Stari, koji su održavali ognjišta, polako umiru, mladi se ne žene i tako se prekida prirodni lanac življenja na selu– konstatuje Prebiračević.
I gradovi polako ostaju prazni jer iz sela nema ko više da se doseli
Prebiračević kaže da država mora ozbiljnije da se pozabavi odlivom stanovništva, jer oni što su ranije migrirali u gradove da bi se zaposlili, sada zbog nedostatka posla odlaze u inostranstvo i tamo traže parče hljeba, a kuće i imanja na selu ostaju pusti.
–Tako nam i gradovi ostaju prazni jer sa sela nema više ko da se doseli. Stari, koji su održavali ognjišta, polako umiru, mladi se ne žene i tako se prekida prirodni lanac življenja na selu– konstatuje Prebiračević.
Izvor: Dan
