Problemi invalida rada iz Rožaja veći dvije decenije poznati su javnosti, ali borba koju vode, kako ističu, u predhodnom periodu bila je uzaludna i bez podrške.
Kažu da su o svojim problemima pisali Vladi i premijeru Dritanu Abazoviću, Skupštini Crne Gore i predsjednici državnog parlamenta Danijeli Đurović ali ništa se nije promijenilo na bolje. Stoga su odlučni da 20. maja izraze svoje nezadovoljstvo ispred zgrade Skupštine Crne Gore, a od 9. juna da započnu štrajk ispred zgrade Vlade i tu će biti i 11. juna, na dan parlamentarnih izbora, i sve do ostvarenja svojih prava.
Invalidi rada iz Rožaja naglašavaju da imaju mala primanja -invalidnine, u iznosu od 200 do 205 eura, koja im se isplaćuju i usklađuju preko Fonda PIO i koja su manja od najniže penzije u Crnoj Gori.Podvlače da njihov status nije riješen, da ne znaju da li su penzioneri, nezaposleni ili nešta treće.
–Ovo je naše dvodecenijsko robovanje kao osoba sa invaliditetom koje smo stekli radeći u bivšem Gornjem Ibru i ostalim rožajskim fabrikama.Invalide rada država je uvela u robovlasničko doba (društvo). Postali smo robovi (taoci) Zavoda za zapošljavanje i Privrednog suda koji su postali robovlasnici nad invalidima rada iz Rožaja sprovodeći razne diskriminacije. Odlučili smo da 20. maja izrazimo nezadovoljstvo ispred Skupštine Crne Gore jer više nemamo vremena za čekanje. Čekali smo dosta, dvije decenije, kako na specijalističke preglede u raznim bolnicama i Kliničkom centru tako i u svim sudovima i državnim institucijama. Nas nekoliko preostalih invalida rada sa najnižim primanjima započećemo štrajk ispred zgrade Vlade 9. juna, gdje namjeravamo da budemo i na dan Prlamentarnih izbora i tu ćemo ostati sve dok se naša prava ne ostvare. Na izbore nećemo izlaziti jer nas ova država i državne institucije ne priznaju-prenosi Hajran Murić stav invalida rada iz Rožaja.
On naglašava da su rožajski invalidi rada nezadovoljni zbig ignorantskog odnosa najvećih institucija u državi.
–Čini nam se nepravda godinama, i naša borba sve ove godine bila je uzaludna. Bez posla smo ostali davne 2003. godine, od kada se nalazimo na birou rada. Ni danas nam nije jasno po kojem osnovu i po kojim rešenjima nam pripada naknada koje nam se isplaćuju preko Fonda PIO,a u Rožajama nas trentno iam sedam, od kojih je nekoliko sa tjelesnim oštećenjima jer su djelove dijela izgubili na radnom mjestu i bivšim prirednim reduzećima. Ne tražimo ništa mimo društva, već da nas izjednače sa sličnim slučajevima u Crnoj Gori i da riješe naš status. Ne znamo da li smo i dalje nezaposlena lica koja su ostala bez posla ili penzioneri, ili nešto treće-kaže Murić, dodajući da nijesu ostvarili nijedno od svojih prava, uključujući i pravo na otpremninu.
–Stvarali smo društvo, davali sve od sebe i sada došli u situaciju da smo potpuno zaboravljeni.Još više smo razočarani što država i državne institucije rade protivno interesima bivših radnika. Dok, možemo slobodno reći, zdravim radnicima vrše dokup staža i na taj način obezbijede im status penzionera nas nigdje nema- ističe Murić.
Nezadovoljni invalidi rada iz Rožaje naglašavaju da su ne svojom krivicom, dovedeni u težak materijalni i zdravstveni položaj.
–Jedva sa svojim porodicama sastavljamo kraj s krajem, lišeni svih prava koje imaju zaposleni ili penzioneri. Ne pripadamo nigdje i uskraćeni smo za pogodnosti i benefite koji pripadaju penzionerima kao što su: povećanje penzija, jednokratne novčane pomoći, nabavka zimnice po povoljnim uslovima, korišćenje odmarališta, subvencije za struju itd.-kaže invalid rada Ramo Škrijelj.
Vlast se promijenila, ali za invalide rada nema boljitka
Branko Magdelinić kaže da ima 63 godine i da prima invalidninu u iznosu od 206 eura od kojih izdržava četvoročlanu porodicu (učenika srednje škole i studenta).
–Niko na nas invalide rada neće da okrene glavu, kao da ne postojimo. Mislio sam da će doći bolje vrijeme i da će sve krenuti na bolje kada dođe do smjene vlasti na državnom nivou, ali sam se očigledno prevario jer evo dvije godine prođoše a problemi nas, invalida rada, nikako da dođu na red-kaže Magdelinić.
Izvor: Dan
