Da li se danas sjećate 30. avgusta 2020. godine? I svega onog čemu ste se nadali toga dana. I da li se danas sjećate svih onih obećanja koja su davana građanima uoči tog datuma i parlamentarnih izbora na kojima je DPS izgubio vlast? Ni ja. Djeluje kao da je sve, izgleda, bio samo san. Ili, možda, magla!

A, prošle su četiri godine od parlamentrnih izbora na kojima je DPS prvi put poražen i poslat u opoziciju. Od tada do danas, mnogi su te izbore nazivali, a neki ih i dalje nazivaju istorijskim. Zato se i valja zpitati, šta li je ta istorija donijela novog i kvalitetnijeg građnima Crne Gore u jednom potrošenom olimpijskom ili izbornom ciklusu?

Ništa ili malo toga! Politički nova lica na javnoj sceni, sa starim navikama! Izgleda da je 30. avgust 2020. godine bio samo nova šansa za ostvarenje ličnih ambicija nekih od preambicioznih pojedinaca koji su zasjeli u fotelje na različitim nivoima. Od one predsjednika države do fotelje nekog lokalnog službenika!

Danas, kada se sjetimo i ako se sjetimo nekog ili, eventualno, svih obećanja bivše opozicije, a današnje vladajuće koalicije, kada sumiramo učinke, pogledamo unazad na neke od događaja koji su obilježili prethodni četvorogodišnji mandat, sve bi se moglo sažeti u rečenicu: mnogo obećano, malo ispunjeno.

Održani su po parlamentarni i predsjednički izbori i veliki broj lokalnih. Crna Gora je dobila novog predsjednika države. Jakova Milatovića umjesto Mila Đukanovića. I tri premijera koja su naslijedila Duška Markovića.

Od tada do danas, na sceni je treća Vlada, o čijem kvalitetu rada i funkcionisanju bi se i pjesme mogle pjevati... Zbirajući ostvarene rezultate, sve tri jedva sastavljene vlade, ni pojedinačno, a još manje zajedno, ipak, nijesu uspjele „ni za zeru“ da promijene vrijednosni sistem koji je u prethodnih 30. godina uspostavila DPS. Ili, možda, novi vlastodršci nijesu ni željeli da taj sistem mijenjaju. Takav kakav jeste, sistem je samo „dopunjen“ angžovanjem na državna i jasla lokalnih uprava novih par hiljada partijskih  vojnika. Pardon, eksperata, kako sami sebe takvi nazivaju.

Prva Vlada, u javnosti zapamćena kao „apostolska“, bila je poznata po tome što je snagom volje premijera Zdravka Krivokapića pokušavala da „pomjera brda“. Druga, koju je formirao Dritan Abazović, poznata kao manjinska, od samog konstituisanja hendikepirana i uslovljena podrškom DPS-a, odlikovala se borbom protiv korupcije i kriminala na visokom nivou. Aktuelna Vlada, koju predvodi Milojko Spajić, prepoznata je po programu „Evropa sad 2“, uvećanim platama i minimalnim penzijama, dramatičnim socijalnim izdvajanjima u visini 36% državnog Budžeta i inflacijom koja prijeti da  poništi sva pomenuta uvećanja.

Neozbiljno! Previše neozbiljno, za ono što su neki od građana decenijama čekali. Čemu su se nadali. I šta im je decenijama obećavano. Sada, ispada, razloga za sjećanje na 30. avgust 2020. godine imaju članovi užih i širih porodica partijskih glavešina na državnom i lokalnom nivou. Koji su zbrinuti na izmišljena radna mjesta i funkcije. U lokalnoj i državnoj administraciji. 

Zato se danas većina građana i pita: da li je politička situacija u Crnoj Gori morala, ovako da se odvija? Posebno, ako se imaju u vidu (ne)funkcionisanje i (ne)ostvareni rezultati sve tri vlade, politička konfuzija, pa i otvorena međusobna neprijateljstva političkih partija koje čine 30- to avgustovsku većinu  u prethodne četiri godine mandata.

U prethodnih 48. mjeseci, vladajuće partije nijesu ispunile većinu obećanja, od kojih su neka bila krucijalna. Nijesu prekinule DPS-ovu praksu partijskog zapošljavanja. Nijesu uredile stanje u tužilaštvu i  sudstvu, pa tako nemamo ni jednu presudu za osumnjičene brojne visoke funkcionere i nosioce državnih funkcija iz vremena bivše vlasti. Nijesu usvojile Zakon o porijeklu imovine. Ni Izborni zakon. Čak nijesu uspjele ni da urede biračke spiskove! Od svih datih krucijalnih obećanja od prije četiri godine, ispunjen je samo jedan- izglasan je novi Zakona o slobodi vjeroispovijesti. I potpisn Temeljni ugovor sa SPC!

Zato je danas jasno kompletnoj javnosti, politički činioci koji su prethodne četiri godine predstavljali parlamentarnu većinu i formirali tri vlade, mada su predstavljali istu matricu, koja se odlikovala devizom: „Ne sa DPS-om“, bili su toliko programski udaljeni da su već od starta imali limit. Koji nije bilo teško brzo dostići.

Upravo zbog te limitiranosti u saradnji parlamentarne većine primoravali su čak i pokojnog mitropolita Amfilohija da tu i takvu većinu brani i poslije smrti! Isto onako, kako ih je za života okupio i štitio!

Uprkos tome, te većine i vlada koje su formirale, nijesu imala pravog lidera. Ni danas ga nemaju! Zašto? Jer je teško biti lider kad te niko ne slijedi. Ko ne vjeruje, neka o tome pita: Zdravka, Dritana i Milojka! Jer, lider koji predvodi svoj tim, može biti samo neka herosjka figura. Ili, možda, mudrac koji širi političko znanje? Može to biti samo osoba karaktera sposobnog da odoli svim političkim iskušenjima. Ali, u kojem se od ovih likova prepoznaju Krivokapić, Abazović, Spajić? Ili, možda, Jakov Milatović, koji to pokušva da postane s pozicije predsjednika države. A, upita li se neko, kako se postaje politički lider, kada aktuelnu politiku i parlmentarne većine predvodi četverc! Nažalost, bez kormilara!

E, u tom slučaju postaje se samo politički Titanik! Naravno,  Titnik bez kapetana i kormilara! Znači, opet, bez lidera! Titanik, sa čije se palube, kao u već kultnom istoimenom filmu, čuju muzika i smijeh dok brod tone!

A, nakon smrti mitropolita Amfilofija, iznad Crne Gore bili su samo eks premijeri Krivokapić i Abazović. Nedugo zatim, pridružili su im se Spajić i predsjednik Skupštine, Andrija Mandić! Iznad njih, bio je samo Bog. Što bi se kazalo, teror malih razlika!

Zato često i dolazi do njihovih međusobnih sudara. Uslovljenih sopstvenim sujetama. Jer su spremni da krše pravila koja su sami uspostavljali. Svako sa svoje strane. I svako na svoj način.

Jedan, Krivokapić, vjerujući da zna cijenu svega, nije priznavao cijenu i vrijednost ičega. Drugi, Abazović, priznavajući vrijednost političke moći, želio je da oponaša Doka Holideja i hapsi brojne sumnjive tipove kojima se već godinama ne uspijeva „isporučiti“ sudska presuda. Treći, Spajić, poput brokera na berzi, priznaje cijenu političke podrške, pa slabeći fondove zdravstva i PIO podiže plate zaposlenih i postaje oličenje današnje Crne Gore, koja hoće da u četrdesetim godinama života ostvari političke i finansijske snove. Četvrti, Mandić, naoružan životnim i političkim iskustvom, iz pozadine, kao da se tako postaje lider, želi da nametne svoje svetonzore, dok peti, Milatović, nakon izborne pobjede nad Milom Đukanovićem, sa pozicije predsjednika države, urušavajući predsjednika Vlade i svog bivšeg partijskog šefa, pokušava da se nametne kao neprikosnoveni politički autoritet.

Pokazlo se, svi su oni prototip istovjetne matrice za proizvodnju današnjih heroja. Žele da imaju svoje vjernike. Krivokapić je svoje vjernike vodio kao lider kulta. Koji, ako se potrude, mogu “snagom volje pomjerati i brda”. I koji je jedini poštovao zakone. Religijske!

Ostale interesuje da starom DPS-ovom praksom propisuju nove svjetovne zakone. Da sami nagrađuju svoje vjernike. Sami i da ih kažnjavaju! Oni i danas, četiri godine nakon poraza DPS-a, smatraju da politički nije moguće da postanu lideri, ako se ne pretvore u ovozemaljsku žrtvu. Da od „unitarista“ postanu “separatisti”!  I obratno!

Kod svih njih je moć nikla iz političkog straha. Straha od povratka DPS-a na vlast. Svjesni su da politički neće trajati vječno. I da neće vječno imati moć koju su imali ili je imaju. A, ako je oni nemaju, ne treba da je imaju ni protivkandidati, pa bili, makar, i oni sa kojima su se nalazili na zajedničkim listama, ili su sa takvima osnivali svoje partije. Zato se najčešće i nalaze na uskom vrhu piramide dovoljnom samo za jednog i nemaju prostora, a posebno vremena, da se jedan drugom pomjere u stranu. Jer su svi željeli i žele da nastave dalje.

Samo iz tog razloga- želje da nastave dalje i, konačno, postanu lideri, i njihova bezuslovna okrenutost prema Zapadu. Izražena je toliko, da i za Aleksu Bečića i njegove partijske vojnike umjesto nekadašnjeg „mira“ važi „NATO je naša nacija“.  

Tako se navršava četvorogodišnji period od parlamentarnih izbora održanih 30. avgusta 2020. godine. Simuliranjem igre vjernika i političara iza kojih stoje partije pobjednice. Ta i takva igra nam je u prethodnih četiri godine donijela rezultat u vidu: tri premijera sa nekoliko desetina ministara. Stotinak novih lica u vidu poslanika i hiljada direktora javnih ustanova i preduzeća čiji su osnivači država ili lokalne uprave. Mašala!

Kod nijednog od premijera 42., 43. i 44. Vlade, ni kod predsjednika parlamenta i države- sve zajedno, kod svih kandidata za lidera, ne vidi se nikakav posebna emocija povodom toga. Nema nikakve ljutnje. Sentimetalnosti još manje. Jer, oni tu pobjedu od prije četiri godine vide samo kao ispunjenje svoje političke želje za vlašću.

A, nakon zadnjih obrta i novih partijskih svađa u redovima parlamentarne većine, što na državnom, što na lokalnom nivou, jasno je da od demontaže političkih praksi prethodne vlasti nema ništa. Ostaje činjenica da je pominjano iznevjeravanje izborne volje krenulo onda, kada se nastavilo sa partijskim namještenjima, kumovskim i rodbinskim vezama pri zapošljavanju i imenovanjima na funkcionerska mjesta, verbalnim napadima na novinare i neistomišljenike...

Koliki je ko dao doprinos tom iznevjerevanju, stvar je druge analize, ali tu nije samo jedan subjekt odgovoran. Kriva je cijela nova vladajuća garnitura. Koja je naslijeđenom praksom, dobro abolirala DPS za njihova slična, višedecenijska nepočinstva.

No, ovo nije osvrt o vrlinama i manama pomenutog četverca bez kormilara, plus predsjednika države. Ni o žrtvi i zločinima glavnih aktera 42., 43. i 44. Vlade Crne Gore. Pa, čak, ni o samoj aktuelnoj Vladi. Ne! Ovo je osvrt na iluziju onih, koji su vjerovali da je 30. avgusta 2020. godine otišao u istoriju sistem koji je stvorio pomenute „junake“ crnogorske politike! I „junake“ ovog teksta!

Saša Radunović