Evo još jedne naše veoma stare riječi! Garga!

Opisao sam i pojasnio  beranske izraze tafra, džavra, ali ne samo to, nego sam ih obradio i kroz literarni oblik, a evo sada slijedi i priča o gargi.

Ne isključujem mogućnost da još negdje postoje ova i ove druge dvije spomenute riječi, možda istog, možda sličnog ili, pak, sasvim različitog značenja, ali sam siguran da su one odletjele tamo upravo iz našeg jata izraza, pravo iz beranskog džaka punog posebnih, a slikovitih rečci, sakupljenih i pokupljenih sa ulice, iz sela, zaseoka, sa katuna...

Kazivanje o gargi ujedno je i priča o jednom Šulu Krastavcu. Međutim, dok ne pređemo na nju i dok ne pokušamo da dočaramo ko je bio taj Šulentije, bi bio red da  unekoliko pojasnimo značenje garge, onoliko koliko je dovoljno za nastavak, bez nekog značajnijeg i opširnijeg udubljivanja u sociološke, filosofske i ostale njene osobenosti i posebnosti.

Shvatili smo od ranije da je tafra hvalisanje, hvala, prazna priča, nešto što je izgovoreno bez nekog posebnog smisla, ali sa dosta kratkih i proširenih rečenica, sve zbućkane u jedno i izbiflane u jednom dahu. Sve vrste tafraša, od onih najbezazlenijih do onih štetnih, štetnih kao neko štetno jelo, tafrišu gdje god stignu i gdje god to mogu, a u ovakvom vremenu to im nije nimalo teško. Naravno, tako i završavaju ono što žele. Džavraši su kao rođena braća tafrašima, slične su im i vrste i podvrste, uz napomenu da su ipak njihovi bezazleni bezazleniji od onih najbezazlenijih tafraša, a oni štetni, takav je utisak, ipak nekako manje štetniji od onih najštetnijih tafraša.

Garga nosi u sebi djelove i djeliće tafre i džavre, ali se razlikuje po tome što je teže uočljiva i po tome što sadrži i neke primjese ozbiljnosti. Ta vrsta ozbiljnog stava garge čini da je garga veoma gungulasta i gargasta. Zato i ako se neko u početku poznanstva ili razgovora neozbiljno shvati zbog svojeg ponašanja i pokuša da se rasvrsta u tafraše ili džavraše, kroz izvjesno vrijeme dolazi se do saznanja da je garga ipak garga, dakle, da je neko nimalo naivan, ali je takav kakav je isto kao i ovi - zbog nekog dobitka. Kad se ocijeni da neko nije tafraš ili džavraš, nego nešto složeniji, da je, u stvari, garga, onda postaje sasvim jasno da se mora voditi računa o tome da te nešto ne provali, iako se pravi da je neznaven.

Hajde da skratimo ovo pojašnjenje - garga je i tafraš i džavraš, iz iste kuće, rođak sa njima, istih namjera, istog shvatanja, ali i nešto prepredeniji i namazaniji, a to postaje očevidno tek onda kad on oposli ono što je naumio i htio, ali je tada kasno za bilo kakvu ispravku, jer kad garga zasjedne onamo gdje je i htio, kao i tafraš i džavraš, onda možeš da ga rastežeš kao praćku i vučeš i zapregom - on ostaje zalijepljen za mjesto na kojem je i zasjeo i na kojem se raširio kao kvočka nad pologom.

Za nekog koji je i tafraš i džavraš, ali i garga, koji je sve u jedno, kažu slikovito:

-   Gledni je garga!

-   Garga gledni!

Što znači:

- Lik nije nimalo naivan. Jeste i tafraš i džavraš, ali nema šale s njim.

Inače, garga je u Bugarskoj jedna vrsta ptice; Garga je bio jedan od onih brojnih drevnih indijskih mudraca koji su mudrovali po cijeli bogovetni dan, ali je nepoznato da li je bilo kakve vajde i koristi od toga. Garga je i naselje u Kurumkanskom okrugu u republici Burjatija u Rusiji, pa grad u Burkina Fasu, zatim u Francuskoj. Garga je i rijeka u Italiji, garganje je i kad neka naša nevjesta ili djevojka sa sela obuče štikle kad će u varoš, pa nabada li, nabada li, garga li i garga. Gargati označava i raščešljavanje vune, konoplje. Gargaš, gargača je greben za češljanje vune. Gargan je zlikovac iz stripa o Spajdermenu; garganje je ispiranje grla nečim, Gargan je irsko prezime, a postoji i u nekim drugim zemljama. Garganja je vrsta istarskog vina, gargan je vino iz južne Italije, u keltskom jeziku garg označava bijes. Gargan je brdo u Apuliji, gdje su živjeli Japizi, a spominje se u Vergilijevoj ,,Enejidi“. Gargojle su bake koje vječito vise na prozoru kuće, naslonjene laktovima na vezenom jastučetu, dokonišu i gledaju prolaznike; gargojla je, uh, bolje da ne spominjem, ružna djevojka. Gargija je krpa koja se podmeće biku pod njušku u nekim posebnim slučajevima, ali i ono kad nekog navedeš da nehotice prizna da si ga nadmudrio. Gargla je tečnost za ispiranje grla i usta; međutim, svi ovi izrazi iako podsjećaju na beransku gargu, iako su, čak, i značenjem pokatkada slični, ipak se umnogome i razlikuju.

Ne znam da li vam je sada, a i koliko, jasnije, ali se nadam da je to i dovoljno da mogu da vam nešto više približim lik i djelo spomenutog Šula Krastavca.

Elem, Šule Krastavac nosi drugo ime i prezime, jer vam je jasno da se radi  samo o njegova dva nadimka. Ovaj prvi, Šule, nema veze sa njegovim imenom, jer se on, u stvari, zove Vilotije. Mnogo je prihvatljivije da je dobio nadimak, recimo, Vito, Vile, ali je, eto, postao Šule. Takav nadimak mu je dala baka Gliga, očeva majka, čiji je bio istinski miljenik. Uostalom, bio je i prvo dijete, a uz to i muška glava, a njegov otac Krstimir je bio jedinac između četiri sestre. Gliga je često pjevušila, nad krevecem na kojem se uspavljivao Vilotije.

- Šušule, Šušule babin, babino zlato, spavaj, papaj. Blago babi za  junaka Šušula, Šula mojega. Šule, Šulence bakino detence...

Ko je bio Šule, Šušule, nikad se nije saznalo, jer je baka Gliga ponijela tajnu u grob, onda kad joj je kucnuo čas za to. Neko je tumačio da je Šule bio neki babin brat od strica koji se bio kao mali izgubio, pa se vratio kući kao zreo čovjek, a uz to i poprilično bogat, a neki su bili sigurni da je to bio jedan poznati hajduk iz njenog kraja, takođe rođak, strah i trepet za sve redom, bez ikakvog izuzetka.

Drugi nadimak je zaradio kad je u trenutku prije nego li su ga nagaravile prve nausnice mažnjavao, onako čisto radi nestašluka, kao i većina ostale djece, krastavice u vrtu Kiloševića, nedaleko od Lima i njegovih vrbaka. Goko Kilošević, zvani Kilo, a još i Drnda, inače, poreznik u penziji, uhvatio je Šula iz prve, pošto se ovaj zapetljao u biljni gustuliš, munjevito mu je navukao te  dvije maznute krastavice s lozom oko  tankog vrata i odveo ga je pravo kod njegovih roditelja. Druga dvojica koja su bila sa njim, Buco Mazga i Sajo Slavuj, imali su više sreće što se tiče bjekstva, ali nijesu u nastavku, jer su se zaglavili skrivajući se u trnovitom grmu, tako da su imali muke dok se poslije nijesu oslobodili raznih bodlji koje su još više označile žare od kopriva. Poslije toga, ama samo kroz pet minuta, čim je Goko zamakao kroz vratnicu, Šukica, Šule, dobio je velike batine od Krstimira, srećom samo vrbovakom; nogice su mu bile sve crvene, pune faša i dugo vremena nije mogao da smisli krastavice, ni kao svježe, ali niti kao dio bilo kakve salate. ali zato jesu krastavice njega i podarile su mu nadimak.

Inače, Vilotije se, o zašto to kriti, preziva, Culević. Culevići su dobra i čestita porodica, niti tamo, niti ovamo, svoga posla, ali je Šule njen poseban izdanak.

Već od prvog razreda vidjelo se da će školovanje biti najteži dio njegovog bitisanja, istinska mora, čuma koja ga je neprestano gušila, pa iako su mu i otac i majka, Nevena, bili činovnici, a  sestre odlične učenice, Šule je brzo poklekao u boju sa slovima i brojevima. Često je bježao iz škole, rano je počeo da puši krdžu, pa potom cigarete u mraku kod ,,parnjače“, visio je na obalama Lima u svako godišnje doba, a kad je pokušao da iz jednog od prvih beranskih kioska mazne kutiju ,,Ibra“, Krstimir i Neva, kako su zvali gospođu Nevenu, ozbiljno su se zamislili nad sudbinom svojeg miljenika. Ispostavilo se da je vrbovak ofišljak bio blagorodan i uspješan što se tiče Šulevog odnosa sa krastavicama, ali, eto, pokazalo se da nije što se tiče cigareta. Zbog toga je Krsto odlučio da se u cilju daljeg prevaspitavanja svojeg sina okane pruta, a prihvatio se starog vojničkog kožnog  kaiša, inače, uspomene na svojeg oca Todora, prekaljenog ratnika sa svih bojišta u Crnoj Gori, ali i onog iz Galicije pride.

Kako je samo vrištao Šule dok mu je tata Krsto kaišem prebirao po skoro svim djelovima tijela, tako besomučno i s takvom predanošću da je Neva morala da se baci između njih i plačući i ridajući spasi mezimca, svojeg jedinika, daljeg izliva Krstove ljutnje  koji bi možda prerastao  i u teško zaustavljivi bijes.

Tokom porodičnog vijeća, pojačanim i s najstarijim ujakom Rakom, dugo su dumali na koga se uvrnuo Šule Vilotije i poslije mnogo sati, a imajući u vidu da niko sa obje strane nije bio sklon krađi, sem piću, i to u nekoliko slučajeva, utvrdili su da je lako moguće da je malčice povukao na jednog Krstovog izvanjeg djeda, nekog Dilja Kosobašu, koji i nije bio neko loše čeljade, ali ga je bio glas da je u ranoj mladosti volio da zaviri u tuđe bisage.

Shvatilo se na kraju da su batine ipak odnekuda izašle, pa ili iz raja ili iz pakla, svejedno, jer je Šule brzo zaboravio na cigarete u bilo kakvom obliku i, za divno čudo, prihvatio se i knjige i uspio je čak i da se upiše u gimnaziju. Ocjene koje je dobijao više su bile odraz ugleda njegovih roditelja, nego li njegovog znanja, ali malo pomalo i gurkao je, sa ponekom kraćom zadrškom, iz razreda u razred. Tada su one iz podobnih porodica, kao i odlikaše koji su bili naklonjeni novom poretku primali u jednu jedinu partiju. Te godine, kad su lipe nezapamćeno jako ispuštale svoj opojni miris, u tehničkoj školi, u Gimnaziji  i u školi za učenike u privredi, primljeno je nekoliko odličnih i primjernih đaka upravo u partiju, a među njima bio je i Šule, najviše zbog svojeg strica Rastivoja Rasta, koji je bio jedan od glavnih partijskih udarnika. Primljeni su i neki  đaci pješaci, odnosno i oni koji su stanovali za vrijeme školske godine u varoši, a ti su potom daleko dogurali.

A partija kao partija - zadavala je razne domaće zadatke svima njima, pa i revnosnom Šulu, koje  je izvršavao predano i s takvom voljom da je to bilo za sve partijske pohvale. Nije mu bilo teško da se prikrade pod nečije prozore da čuje šta se unutra priča, okapavao je po ulici i zimi i ljeti ne bi li čuo da neko slučajno ne rovari i gricka kao miš naše napredno društvo, a taman posla da je neko makar i šušnuo protiv glavnih. Takvo njegovo zalaganje i požrtvovanost nijesu prošli nezapaženo, pa su počeli da ga šalju na razne tečajeve i obuke i dokazana neznalica se dohvatila i posla. Zaposlili su ga u jednoj ustanovi, da ne otkrivamo sada u kojoj, jer bi se neko i dosjetio ko je Šule, ovako je drugačije, jer je Berane obilovalo Šulovima, a i sada ih ima na tovare, nije ništa promijenjeno.

Prije toga zaposlenja uvijek je bio na podijumu gdje se dočekivala štafeta, pjevao je gromkim tenorom, istina, ne baš prijatnim za uho, ratne i poratne pjesme, ode, igrao je u njihovom kolu koje su maznuli od naroda, a da gdje god je bilo nekog političkog skupa tu ti se on uvlačio. Zvali ga ne zvali, on ti je bio začin svakoj čorbi.

Bio je među vođama dječurlije, pa potom i mladeži, koja se rugala šačici preostalih pravih svještenika, nikako ne onim udbinim, onda kad bi ih sreli na ulici, a obavezno su tada predavali  jedan drugome ,,baksuze“. Gađali su kamenicama crkvu, uvodili stoku u portu manastira i u samo sveto zdanje, udarali po krovu manastirske vodenice, lovili ribu u vrelu uprkos zabrani, krali ponešto iz same crkve, izazivali su protivnike novog društva, njihovu djecu, naravno, one malobrojne koji se nijesu priklonili njima. Pjevali su iz svega glasa pjesme protiv Boga, vjere i Crkve, ciriktali su slažući glasove o lažnim narodnim herojima koji nijesu vidjeli neprijatelja i koji su se borili protiv svojeg naroda, o lažnim prvoborcima, komesarima.  

- Kako je samo vrijedan drug Vilotije.

- Drug Vilotije treba da služi kao primjer.

-Takvu odanost našoj velikoj i jedinoj partiji koju iskazuje drug Vilotije trebamo njegovati u svakom pogledu i na svakom mjestu.

-Nije ni čudo zbog čega je drug Vilotije takav, jer mu je i cijela familija takva. Svi su za današnjicu!

To su samo neki od navoda, pismenih i usmenih,  koji su podobnom Vilotiju Šulu Krastavcu otvorili put za dalji napredak. Kad je navodno preminuo doživotni predsjednik  partije, ali i države, ala se Šule isplakao. Kakvo je to bilo ridanje i deranje na javnim mjestima. Sitan je bio onaj plač, ona kuknjava kad ga je Krsto čašćavao prutom i kaišem. Čak je i napisao, možda i prepisao, redove i retke o pokojniku smatrajući da će i poslije njega biti opet on, ne vjerujući da takvo biće može da ode iz ovog našeg zemaljskog života:

        -        Gledam u nebo, u mutne oblake, iz kojih suze bez prestanka liju,

javiše, nema ga više, a svi moji organi kruti ko bubnjevi biju.

Takvi nikada ne umiru, umiranje za njih je pojam koji ne važi,

živjeće vječno i poslije njega on,  jer to  se želi i traži...

Pošto je tada nastalo veliko utrkivanje nekih poznatih i mnogih nepoznatih pjesnika i onih koji su voljeli da budu to, a nije im baš nešto išlo od ruke, oko stihovnih izjava tuge za nestalim ili samo na tren sklonjenim vođom, Šule je brzo poslao svoje poetsko viđenje na nekoliko adresa novina, listova i časopisa, ali nije dobio ni  jedan odgovor, niti je objavljeno, a razlog je otkrila poslije više godina, što se tiče jednih novina, dugogodišnja daktilografkinja neka Rumenka Bundevara, koja je, kako su pričali, takav veoma zanimljiv nadimak stekla pošto je često pričala kako zna da pravi odličnu pitu od bundeve, bundevaru; rekla je da je uredniku smetao dio stihova, naročito onaj ,, organi kruti“, ipak je to bilo nezgodno, pa i oni  ,,bubnjevi biju“, jer ga je to podsjetilo i na tam-tam bubnjeve, a tada je bila i moda nesvrstanih zemalja, pa je to mogao neko i da pogrešno protumači, ali i završni ,,jer to se želi i traži“, pošto nije bilo jasno ko to želi i ko to traži.

Međutim, taj prvobitni literarni neuspjeh  nije zaustavio neumornog Šula i jedne večeri je sastavio stihove:

-        Njega nema, sve je pusto,

      bez njega je svima gusto.

     On je svima otac i brat,

     I kad je mir i kad je rat...

Poslao je to i objavljeno je u cugu, iz zatrke, a priča se da je urednik tih novina, čijoj je redakciji i uputio svoje djelo, bio načisto sluđen i isprepadan da ga to nešto ne provjeravaju oni čiji je posao da provjeravaju. Zato je dobrano porazmislio u koju rubriku da ih razvrsta,  a onda je shvatio da bi najbolje rješenje bilo da ta četiri stiha ubaci u rubriku ,, Novi pjesnički koraci“, što je i učinio.

Tako je Šulica zakoračio u novine i nastavio je da i dalje piskara, pokatkada i da i prepisuje, uostalom kao i mnogi drugi, među njima i neki poznati pjesnici, ne obazirući se na padeže i ostale gramatičke zakonitosti, njemu poprilično strane:

-        Moj grad se pruža dolje u dolinu,

na sve strane, pa i u širinu,

dodiruje se preko glavnog mosta

na koji mi jedna uspomena osta...

Uspomena u srcu me dira

A uveče ne da mene mira...

Poslije daljeg prosipanja garge, uz određenu količinu tafre i džavre, stigao je i do rukovodećeg položaja. Uzgred su ga počeli su zovu i na književne večeri. Stihove je znao naizust, a kako je imao jaku glasčinu onda je padao u zanos, uzimajući stav velikih pjesnika i sipao je sipao nemilice u fabričkim restoranima, u seoskim domovima, u bibliotekama, školama, tako da je, čak, a da čudo bude još veće, dobio i neke nagrade od njemu sličnih.

Kad je partija izdahnula, barem prividno, jer njeni izdanci nijesu nikada, i ona dalje živi kao da nije ni umirala i umrla, od obilja novih, Šule je opet izabrao pravu - veseli Šule  je baš znao da se odrazi, iako nije umio da se izrazi. Uskoro se i pročulo da je postao visoki akademski građanin, a njegova jedna rođaka kojoj nije htio da zaposli sina rekla je jednoj drugarici u povjerenju da je tu diplomu kupio onako kao što se kupuju banane ili grožđe u piljari.

Vilotiju se mnogo umilila ta kupovina, osjećao se mnogo sigurnije, posao je još više zabetonirao. Sve mu se tako uslačilo da mu se nešto kasnije počela javljati želja da na isti način postane i magistar, odnosno doktor nauka, uvidjevši da je bilo podosta njemu sličnih i da je to postalo moderno. Naročito onda kad je jedan njegov partijac, inače, najobičnija neznalica i lopurda koja je zasjela na važnom mjestu, kupio doktorsku titulu u jednom ne toliko dalekom gradu, koji nije dotle imao ni čestitu srednju školu, a koji je poznat  kao staro trgovačko mjesto.  

Kako su samo počeli tada da niču razni doktori nauka, te iz ove oblasti, te iz one, te sve neki naučni radovi, da se naprosto raspametiš od tolike pameti, objavljeni ovamo, onamo, tuda, svuda, a kad pričaju uživo ni oni sami ne znaju šta su htjeli da kažu, a sigurno ne o onome što su i trebali. Uhvatilo bi ih preznojavanje, jezik bi im otežao, pa je bilo tu ono ,,tuc-muc“!

Tako je nastao njihov veliki i nagli priliv, zajedno sa đilkošima-đilkanima, a odliv i skoro potpuni nestanak čobana.

Međutim, kad su neke provalili i kad se to počelo i objavljivati u štampi i u nekim televizijskim emisijima Šule se ohladio kao hladan špricer na kafanskom stolu i tako je poštedio nauku od svojeg ,,upliva“ i prisustva.

A taj naš Vilotije Calević, Šule Krastavac, od ogorčenog protivnika svega onog što je povezano s Bogom, svecima i vjerom postao je, naravno samo po zadatku, vjernik, onaj koji posti kad ga neko vidi, čak je dobio i neke crkvene ordene i priznanja, iako ni danas ne umije da se prekrsti kako treba i da izgovori naizust ,,Očenaš“! Za njega i njemu slične su na svečanostima odvajane prve počasne stolice, a zbog njih neki pravi vjernici su prorijedili odlaske u hramove, ogorčeni nepravdom.

I ne samo to - munjevito je skinuo vođinu uokvirenu fotografiju sa udarnog zida primaće sobe, u okvir uglavio djedovu, stavio slavsku ikonu s kandilom, a ovoga prvoga je frljaknuo u kantu za smeće, kao što dobar košarkaš ubacuje loptu u koš. Međutim, nije se zaustavio samo na tome, nego je počeo da ga napada kad i ostali slični i to najprije usmeno, a potom i pismeno. Uveliko je objašnjavao u kafanama, kafićima, u hotelu, na ulici, da su on i njegova porodica bili žrtve bivšeg režima, da su išli u crkvu kad niko nije smio, da su nalagali badnjake, slavili slavu, da su bili vjernici od glave do pete. Ljudi su ga slušali ne vjerujući ušima šta čuju, dobro znajući ko su bili i šta, ali kad prosipaš tafru, džavru i gargu svakodnevno onda većina ogugla, i htjela ili ne htjela prihvati i laži i prevare, poneko od njih s nadom da će i oni isto tako smandrljati nešto na brzinu i ućariti.

Vilotije je do skoro bio u vrhu jedne vladajuće partije, naputovao se, nakrkao, dobio je tri-četiri stana, kuću na moru, vikendicu na planini, ima kućnog ljubimca u vidu kučeta, mačeta, tu su bili i neki drugi životinjski stvorovi, samo ne koze, ovce i krave, ima i suprugu Lenku, bogami, dobru ženu, mnogi kažu bolju od njega sto puta, majku  troje djece, od kojih je dvoje već poodraslo i nalaze se u nekada mrskom im inostranstvu, gdje žive i rade, poženjeni i poudati, a tamo je i najmlađe dijete koje studira; ima Šulence troje kola i džip, a imaju mu i žena i djeca.

Šule i dalje ne zna da se prekrsti kako treba, od očenaša zna samo dvije riječi, i to one prve, nije nešto pomnije pročitao ni obaveznu školsku lektiru, a o ostalim djelima, pa bila sabrana ili ne, da i ne pričamo, ali gdje ga god takneš sve zna, drži banak gdje god se pojavi  i sipa i sipa kao navijen.

I većina iz tih raznih političkih partija i udruženja, koje su iznikle iz one nekada jedne jedine, a pod zaštitom zna se koje službe, svih ovih godina, namirili su se dosta iz državnih jasli, zaposlili su sve svoje iz porodice, nešto rjeđe rođake, kumove, komšije, ali pod uslovom da su istomišljenici, dok oni pošteni i časni mogu samo da slikaju...

Pojedinci iz njegove generacije, đaci za primjer, ,,peticaši“, a i oni vrlodobri, jedva su skrpili da otkupe porodični stan, na selu imaju roditeljske i djedovske stoljetne brvnare iz čijih prslih krovova bujaju divlje trešnje i breze, imaju ili nemaju lambe od vozila, neki su ostali nezapošljeni, neki neoženjeni, neke neudate.

Da li im je bio takav Usud, da li im je bila dodijeljena takva sudbina, da li su bili nesposobni, a ovi tako sposobni? Ko će to sada odmrsiti i otkriti? Jedno je sigurno -  ko im je kriv što su život shvatili kao pošten, moralan čin, ko im je kriv što su riješili da žive samo od plata, ko im je kriv što su se na poslu zalagali do krajnjih granica, ko im je kriv što nijesu klečali i plakali da budu zapošljeni, uz obavezno učlanjenje u najprije jednu, a potom u sto partija, ko im je kriv što nijesu izučili zakone ulagivanja, špijunstva, prevara, laži, hvale uz busanje po grudima...

A tafra, džavra i, napokon, garga bili su im tu pred nosem, kao na tacni, na ulici, na čuvenom korzou, u hotelima i u brojnim kafanama, na velikom i na malom stadionu, na obalama i plažama Lima, ispod lipa i platana, ma svugdje.

Svakom pametnom i poštenom je jasno da od 1945. godine, pa sve do današnjih dana niko nije mogao da se obogati samo od plate, penzije, dječjeg dodatka, to ni u snu! Mogao je samo da životari, jedva sastavlja kraj sa krajem, a bogatile su se razne šuše, čorine, samo špijunstvom, krađom, lopovlukom, sad da li samo od države ili još od nečeg drugog, drugo je pitanje...

Ova priča, koja nije uperena protiv nekog, koja ne može nikom da naškodi, a može, čak, i nekom da bude od koristi, samo je jedan malecki dokaz kako se pomoću tafre, džavre i garge može stići i do raznih titula, diploma, do značajnih mjesta u državi i u politici uopšte, ali i u drugim oblicima djelatnosti.

Novih Vilotija - lažnih pjesnika, pisaca, publicista, aforističara,  lažnih slikara, vajara, karikaturista, lažnih novinara, spikera, voditelja, lažnih rodoljuba i boraca, lažnih ministara, lažnih direktora, lažnih stručnjaka različitih vrsta, lažnih vjernika, lažnih iscelitelja, lažnih proroka, lažnih diplomaca, lažnih magistara i doktora nauka, lažnih dobitnika raznoraznih nagrada dobijenih od strane istih takvih, lažnih trenera, lažnih sportista, a istinskih gargaša, sve je više i više. I to ne samo u našoj šljivastoj varoši, nego i u mnogim ostalim naokolo, pa i u onim ofrlje razbacanim po našoj planeti, a dovoljnim za cijeli Sunčev sistem…

Izviru oni svaki dan i to sa svih strana, iz svih budžaka, odasvuda i otuda, odakle ti nikad ne bi ni palo na um, samo izbulje, izmigolje, baš kao da ih neki džinovski sijač sije i rasijava svojim ogromnim ručerdama po njivi koja je nađubrana svim vrstama prevara, laži i obmana.

Milija Pajković

Iz knjige ,,Ispred platna“

Foto:Milija Pajković