Tih davnih bademastih, mednih, zvonastih i plavkastih pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, pa i kitnjastih, zašto da ne, koje nijesu mogle da okrnje ni nemaština, ni neugaslo sjećanje na ratne strahote, jedna od najvećih zabava mladeži u manjim mjestima, u varošima i varošicama, kao i one iz sela, seoca i zaselaka, bila je - odlazak u kino!

U jednom dužem periodu na našem prostoru, ašikovanje je, sasvim običnom ljudskom životu davalo poseban smisao i značenje.

U kišno, novembarsko, beogradsko jutro, davne 1964., gazeći uvelo lišće dorćolskim ulicama, tada student-novinar, uputih se domu Mihaila Lalića. Dočekao me prisno; zemljački, vasojevićki. Bio je to moj prvi susret s njim.

Cvetko Кrstić, zapamćen po nadimku Balija, bio je vozač autobusa u Beranama, odmah poslije Drugog svjetskog rata.

Bijahu nam ti prvi trotineti- dvotočkasi sa vožnjom u stojećem položaju pomalo čudni, nalik nekom stranom tijelu u pokretu. Nekako bude kao sa futurističkog imaginarija.

(Jedno sjećanje iz djetinjstva)

Mnoga djetinjstva, ali i mladosti širom planete, obilježili su, između ostalog, i razni cirkusi - oni veliki, oni srednji, pa i oni mali!