Stigla je iz Beograda u Berane sa prvim danima jula, početkom šezdesetih ljeta sada već prošlog vijeka, onda kad su uveliko utihnula školska zvona, onda kad su lipe počele da šire svoje omamljujuće miomirise, onda kad je Lim dobio boju očiju najljepše pastirice i vile,

U spomen Zorana Milovića- istaknutog sportiste I umjetnika, obnavljamo tekst objavljen 2019. godine na našem portalu i u časopisu “Nova Sloboda”.

U pretjerano pojačanoj sniježnoj bjelini Berana, koja se već tako decenijama nije pojavljivala, nečujan kao što može biti usamljenik u djetinjstvu, neprestano podmlađivan nježnošću, tog dana odlazio je u vječni smiraj, sa dopunjenim srcem bajpasima, a bez ijedne sjenke na dotadašnji utrošak života -

Ne zna se kome je prvo palo napamet da se hiljadudevestošezdeset i neke godine,  islika predvorje, tada jedinog beranskog hotela, ,,Beograd”! No, znam dobro da se tog posla prihvatio slikar Petar-Pero Bogićević, uz to još i gimnastičar, bubnjar i padobranac.

Dok koračamo kroz život, često se susrijećemo sa raskrsnicama koje nas usmjeravaju ka novim, nepoznatim putevima. Nekada nas vodi želja za avanturom, ponekad potreba za promjenom, a često i ljubav prema onome što radimo.

Život je, manje-više, rađanje, smrt, a između toga mali intermeco. I to je to.

Gasne ljeto buenosairesko.