U pretjerano pojačanoj sniježnoj bjelini Berana, koja se već tako decenijama nije pojavljivala, nečujan kao što može biti usamljenik u djetinjstvu, neprestano podmlađivan nježnošću, tog dana odlazio je u vječni smiraj, sa dopunjenim srcem bajpasima, a bez ijedne sjenke na dotadašnji utrošak života - Momčilo Momo Popović, pouzdanim i iskrenim prijateljima znani Duško, nastavnik hemije i biologije.

Nedavno sam u „Novoj Slobodi“, beranskom listu, stariji broj, čitao tekst „Princ sa Lima“, autora mr Željka Rutovića, u kojem autor nadahnuto piše o obnovljenom hotelu „Berane“. Tekst mi je vratio emocije iz mladosti i potrebu da ponovo budem dio ovoga toploga kutka. U tom tekstu, Rutović kaže:

            (1926-2021)

Postoje razne titule kod skoro svih naroda svijeta, ustanovljene od pamtivijeka! Tako, recimo, postoje titule predvodnika prvobitne zajednice, poglavice plemena, vrača, župana, kneza, knjeginje, grofa, grofice, kontese, kralja, kraljice, cara, carice, predsjednika, potpredsjednika, sekretara, magistra, doktora nauka, kancelara, vojvode, nadvojvode, serdara, akademika i još mnogo drugih.

Složna i vesela, mala, jedanaestogodišnja i dvanaestogodišnja djeca, uglavnom muškarci, putuju iz Gnjilog Potoka prema varoši u peti i šesti razred njihove škole. Daleko je to kud oni idu da upoznaju hipoteze i teoreme, jezike i gramatike, mnogo daleko i teško za njihova iskrpljena odijela, opanke od kože ili gume, za njihove nogice što su pocrnjele i prošarane modricama i ogrebotinama.

Putovanja iz brdskih zakrajaka i zanoga ispod Trešnjevika lomila su kosti u tabanima, širila vene ispod koljena, cijepala opanke od kože, gumenjake i bijele čarape od vune. Nesigurno je bilo to vrijeme, doba kad se razdvajalo ko je za, a ko protiv komunističke revolucije, mada su na riječima svi bili za to novo doba koje je počinjalo uvođenjem pa ukidanjem zadruga i prestankom kolektivizacije sirotinje i nemaštine ispod Кomova.

Dok sam nedavno, kad se proljeće nekako stidljivo i  nešto docnije namolilo u naš kraj, sjedio na povećem kamenu na paklenskoj zaravni Rudine, iznad  starostavnog Lušca, gore u brdima, dok su me poput prvih suvih decembarskih pahulja  zasipale latice cvjetova okolnih divljih trešanja koje je nemilice kidao pomalo i dosadni razvigor, natenane sam posmatrao svoju varoš rasprostrtu dolje u dolini, uz rijeku, pomalo nalik na neki zaboravljeni ćilim iz djevojačke mirazne spreme, koji je ostao, zbog nečeg u roditeljskom domu.