Nekada davno, u vrijeme kad su naselja bila ugnijezdena na skrovitim mjestima iznad najniže terase doline, življaše ispod vrletnih Komova nekakav isposnik neodređenih godina.

„Pozorište je istorija jednog grada“, kako kaže jedna drevna izreka, stremljenje društvenih potreba i svjedočanstvo njegovog kulturnog bitisanja. Upravo ova priča posvećena je prvoj pozorišnoj predstavi u varoši Berane.

Glavna beranska ulica se pruža u pravcu jugozapad-sjeveroistok, blizu je Lima i mosta na njemu. Zimi i u kasnu jesen upravo iz pravca rijeke nadođe studen i razlije se po ulici, utjerujući šetačima mrzlinu u kosti. Sa te iste strane na nju se nadovezuje, sa zaokretom sasvim ka sjeveru, Komska ulica.

U zgradi beranskog Osnovnog suda, sa njene istočne strane, u glavnoj ulici, nalazio se kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina prošlog vijeka Klub narodne tehnike i u njemu prvi televizijski prijemnik u varoši.

Otkad je sveta i veka, samoća nije poželjno stanje za ljude ni u jednom dobu.

Kako pisati o običaju koji je duboko zaglavljen u vremenu, koji se ne primećuje, ne izdvaja iz prošlosti, ne izdiže iznad života, a doseže njegovu veličinu i otkriva smisao i vrednost običnih dana i običnih ljudi?

Pritisnut ratovima i nemaštinom, crnogorski narod odlazio je jatimice u „bijeli svijet“, u rudokope, na gradnju pruga, sječu šuma; više  se mjereći prema obrazu no prema imanju.