.“A onda se neko dosjetio i počeo je da odlaže smeće u bazen. Najprije kesu po kesu, a zatim u sumrak ručnim kolicima“.

Ma koliko se trudili da beransku dolinu prikažemo slikovito, pa čak i kao raj na zemlji, postoji nešto što znatno umanjuje takav utisak - to je smeće razasuto po cijelom njenom prostoru, u samoj varoši, u predgrađima, u naseljima, u selima, a ono je, čak, doprlo i do okolnih planina.

Ovo je priča o jednom od mnogih takvih smetlišta, doduše o jednom posebnom, ukrčkanom i smuljanom pravo naspram Berana, iznad magistralnog pravca ka Andrijevici, na vrhu brda koje pripada Lušcu i Pešcima. A da bi se pobolje shvatilo to ruglo, potrebno je da se vratimo u prošlost, u vrijeme kad je na čistini ispod, na obodu docnijeg Novog Naselja, njegovog dijela u blizini zgrade Tehničke škole, postojala pilana.

Imala je pilana dugu drvenu građevinu sa prostranom salom i mašinama u njoj, velike zastakljene prozore, obrađene daske ispred, složene da se suše, drvenu stražarsku kućicu, drvene nužnike i visoku žičanu ogradu.

Uz samu tu ogradu, počev od Duge ulice, pa uz brdo, potom lužačkom ravnicom, a onda tjeraj sve do Gornjih Sela, izvirala je, a potom se izvijala Gornjoselska ulica, u drugom dijelu bila je poznata kao gornjoselsko-lužačka džada. Niko ne zna koliko je stara, jer su je koristili i oni koji su živjeli u beranskom kraju od davnina. To je put koji je, ipak, odolio vremenu, uz određene izmjene.

U svakom slučaju, tim nekada gornjoselskim, odnosno sada samo lužačkim putem, prolazile su mnoge generacije. Ranije, pored karavana, putnika namjernika, najviše su hodili lužački stočari koji su se sa stokom spustali na beranske ledine i stizali do limskih vrbaka. Kasnije su njome pješačili đaci i prvi radnici pilane i fabrika na Rudešu.

Vrijedni radnici i radnice pilane u plavim radnim mantilima vremenom su sa sjeverne strane napravili pravcijato brdo piljotine. Pošto je bilo dosta stočara i još kako tako jako selo i obližnja prigradska naselja, ali bez imalo ulaganja u njihov dalji pravi razvoj i napredak, Pečičani, Lužačani i Dolačani su dubli te velike naslage i nosili strugotinu za prostirku kravama, svinjama, ovcama i živini.  Iza njih su tako ostajale prave pećine, istinski lavirinti, koje su koristila djeca za svoje igre, za ,,stoje“, ,,žmure“ i ,,mačevanje“.

Piljotina se dopremala vagonetom preko šina, a do skoro je njegova osovina stajala odbačena blizu glavne kapije. Oni koji su sebe smatrali izuzetno snažnim pokušavali su da je podignu sa zemlje. U međuvremenu, osovina i vagonet su nestali bez ikakvog traga i završili su, najvjerovatnije, kao staro gvožđe.

Na brdu iznad izgrađen je oveći bazen za vodu, sa kamenom podzidom, a južno od njega, na nekoliko metara udaljenosti, bila je, takođe, kamena osnova, na kojoj su se uzdizala tri spojena oveća metalna dimnjaka, obojena u nešto tamniju oker boju, a sve za potrebe pilane.

Obodom brda sagrađani su ,,krmedari“ u kojima su pojedini stanovnici Novog Naselja tovili svinje, a ubrzo su nikle i štale za ostalu stoku.

Prestankom rada pilane i njenim preseljenjem na rudeško polje, ostavljeno je sve na milost i nemilost narodu, uz stražarenje od nekoliko godina. Dimnjak je, ipak, doživio sudbinu osovine i vagoneta.

A onda se neko dosjetio i počeo je da odlaže smeće u bazen. Najprije kesu po kesu, a zatim u sumrak ručnim kolicima. Prodajom pečičkih livada napravljena su prava naselja, uz sami rub brda i nešto dalje sve do istočne granice aerodroma. Upravo tada bazensko smetlište je naraslo, preraslo i prekipjelo kao čorba iz lonca, svuda naokolo.

Iz dana u dan buja ono nesmanjenom žestinom, uprkos postojanju službi koje su plaćene da štite prirodu i naselja od takvih nevaspitanih i bezočnih pojedinaca. A na smetlištu se može vidjeti svašta, naravno, ako imate zdrav organizam i možete da podnesete mnogo toga. U kasno proljeće i u ljeto, smrad dopire do Tehničke škole i kuća u naselju oko nje.

Livada na lužačkom dijelu, u neposrednoj blizini smetlišta, a uz sami gornjoselsko-lužački put, većim dijelom je prodata i oni koji su se naselili na njoj da bi obrađivali imanja, sve to moraju da trpe, uključujući i svakodnevne česte prolaznike. Neki od naseljenika su pokušali da oplemene taj dio i izvan svojih posjeda, čisteći ga od smeća, postavljajući drveni sto i klupu na ivici brda kao vidikovac, krčeći prostor i dio puta od zakržljalog rastinja, ali je to veoma brzo uništeno, neki su doveli privremenu vodu, razorali zemljište da sade i rade, drže stoku, sve u svemu očigledno je da postoje oni koji žele da obrađuju zemlju i da čuvaju taj prostor.

Opštinske vlasti, umjesto da ne pričaju uzaludne priče o aerodromu gdje mu mjesto nije i gdje zasigurno ne treba nikako i da bude, koje se uopšte ne bune zbog predložene trase autoputa kroz beranski kraj, kao što su to uradili stanovnici Kralja i ostalih potkomovskih sela, iako bi tim pravcem bio znatno izmijenjena njegova slika, ali nagore, trebaju da se late zemaljskih poslova i da natjeraju svoje službe da rade svoj posao, pa i da kažnjavaju visokim novčanim kaznama te i takve smećare i da očiste dolinu.

Najprije trebaju da srede smetlište u i oko bazena nekadašnje pilane, da ga zatvore betonskom pločom i tako pretvore u istinski vidikovac i naprave  mjesto odmora za šetače, roditelje s djecom i svih onih koji vole da uživaju u pogledu na varoš i planine iznad nje.

Pored toga, krajnje je vrijeme da se od brda sve do ivice nekadašnjeg aerodroma, uz sami put ka Lušcu, koji je jedan od najstarijih u cijelom kraju,  postavi ulična rasvjeta, upravo kao što je učinjeno u obližnjim novim naseljima južno, pogotovo što tim putem, pored stanovnika Lušca, idu i djeca u školu, a u jesenje i zimsko vrijeme roditelji su primorani, upravo zbog neosvjetljenosti, da ih dočekuju na povratku iz škole. Neophodno je i da se taj dio priključi na gradski vodovod.

Naravno, ne treba kriviti isključivo opštinsku vlast i njene službe, treba ih samo natjerati da rade svoj posao, da vole Berane i da se bore da bude ljepše i čistije, a to će, nadamo se, i činiti, ali treba prevashodno kriviti dio našeg naroda, koji uprkos lažnoj slici o tome da su vjernici, da poste, da idu u crkve i manastire, u džamije, da slave vjerske praznike, svakodnevno čine veliki grijeh, jer je istinski grijeh zasipati okoliš smećem iz vozila, kamiona i ručno - to istinski vjernici ne rade i nikad ne bi uradili, ali ni oni koji to nijesu, ali jesu zato časni, pošteni i VASPITANI!

Tekst i foto:Milija Pajković

Preuzeto iz 32. broja časopisa „Nova Sloboda“