Postoje ljudi koji svoju grudu nose u prsima, njihova ljubav nije umjerena, tiha a često puta ni „civilizovana“, ona je sirova, preglasna, ponekad na ivici razuma, nazivaju ih navijačima ali to je premalo, oni su poslednja linija odbrane onoga što nazivamo domom.

Danas se slave riječi koje dolaze poput gosta koji se ne izuva, poput pahulje koja od stude stidljivo dodiruje  zemlju, zračka sunca što viri kroz ključaonicu, riječi onih što ih sistemi svrstavaju u  „greške“, riječi pune vječitog mamurluka, što likuju ljubavi, prizivaju slobodu, pate i raspiruju - gase nadu.

Zastava; nije to komad tkanine svilenog sjaja, nije ona da bi se gledala i na vjetru vijorila, no nosila u grudima, u pamćenju i htijenju. Tu su se sabrali vjekovi borbe, prkosa, istrajnosti i nepokornosti naroda koji nikada nije pristao da kleči.

Na kalendaru, kao i svaki drugi datum, ali Petak 13. uvijek nosi neki posebni muk, kao da  tog jutra i sunce  stidljivije ulazi kroz prozor, a ljudi gledaju na koju će nogu kročiti i nesvjesno sporije otvaraju vrata novog dana.

Pomisle li ovi iz beranskog DPS- a, makar danas, nakon održane sjednice Glavnog odbora, koliko puta sam ih puta javno, putem medija, opominjao da ne rade dobro?

Etička katastrofa sjećanja

Furiozan start i katastrofalan finiš jesenje sezone obilježili su nastup Fudbalskog kluba Berane u Prvenstvu Druge lige Crne Gore. A, valja se zapitati: da li je krajem septembra neko očekivao da u decembru Berane neće imati isti stručni štab, sportskog direktora i predsjednika Kluba? Tvrdim- nije.