Zastava; nije to komad tkanine svilenog sjaja, nije ona da bi se gledala i na vjetru vijorila, no nosila u grudima, u pamćenju i htijenju. Tu su se sabrali vjekovi borbe, prkosa, istrajnosti i nepokornosti naroda koji nikada nije pristao da kleči.

Crvena, zbog krvi prolivene, zlatnog ruba zbog granice časti, sa pogledom dvoglavoga orla što prijekor dušmaninu šalje, s krunom zlatnom ko zapisom pokoljenju novom.

Znak države gdje se rađaju vile - kćeri i vitez - sinovi, dostojanstva jednog malog prostora i neizmjernog  karaktera.

Više od simbola, svojevrsna priča u tišini na koljenu o prošlosti, o danas i sjutra.

U ovim teškim vremenima, znak je nade i otpora

Bila je crnogorska zastava, uz narod i kada se slavilo i  stradalo. Bila je pred nama  na bojištima, skrivala u tišini, dizala kad se moglo i čuvala kad se moralo. Svjedok vremena kada je sloboda bilo jedino mjerilo, a čast najuzvišeniji zakon.

Poštovati je možeš ako razumješ njenu težinu, ona ne trpi ravnodušnost, ili  pod njom stoji uspravno, ili joj  ne prilazi, nije ona simbol trenutka – ona je simbol trajanja, identiteta i nepokorenog duha, pod njom nema savijanja, nema trgovine i nema izgovora!

Ko se njom ogrće da bi se sakrio; izdajnik je. Ko je brani kad je lako; nit’ poznaje niti zaslužuje

Ona pripada onima koji je drže i kad boli, i kad nema aplauza,  kada miriše na krv i kad je cijena visoka.

To je zastava naroda koji je znao da izgubi sve, osim sebe.

Gordan K. Čampar