(Uz dvije decenije obnove nezavisnosti)
Prije dvije decenije, u susret istorijskom crnogorskom referendumu, crnogorski književnik, akademik Čedo Vuković zapisuje: „Dvadeseti vijek bio je nekakav antivijek za Crnu Goru. Nizale su se ovakve i onakve državne zajednice, i to kao zamke za crnogorsko državno i ljudsko biće. Sada je na Crnoj Gori da se suoči sa istorijom – na svojem putu, samobitnom.
Kako vidim Crnu Goru? No, potkrada mi se – kakvu ja želim vidjeti. Stoga je najbolje da nas dvojica zajedno promaštamo. Ljepše je, ako se može. I evo, javlja nam se Crna Gora – lik zemlje uspravnice... I gle, na horizontu je slobodna i nezavisna, građanska država – sa otvorenim vidicima i međunarodno priznata...
Svi žitelji su Crnogorci. Na etničkom i vjerskom planu – kako se ko osjeća i bilježi... I eno – Crna Gora najzad biva čist kameni znamen u mozaiku budućeg svijeta“. I, obnovi se nezavisna Crna Gora! I, u Vukovićevim rečenicama dade formula njena. I, krenu Crna Gora...
Danas, dvadeset godina kasnije, kao da nas opominju riječi crnogorskog književnika Radovana Zogovića: „Mane Crne Gore ne volim koliko ni svoje lične, ali Crnu Goru ne mogu prepisati nikome drugome kao što ni svoju sudbinu ne mogu drugome prepisati“. Mane koje nijesu ustuknule pred crnogorskim vrlinama!
Uoči ovogodišnjeg jubileja obnove nezavisnosti, podijeljena Crna Gora 21. maj slavi „sa svojim manama i prepisivanjem Crne Gore drugima“. Zato, u godini jubileja crnogorsko oro sa Cetinja mora potvrditi uzvišene misli Čeda Vukovića: „Crnogorsko oro. Sve mi se čini – to je iskonska igra otpora: da se nemile sile ne poigravaju našim bićem. Igra protiv nasilnih igara. Pa, ako su rana i bol, zaigrajmo nadbolno. Ako je prijetnja, zaigrajmo otporno... Kreni, kolo – da krenemo... Nadigravanje u sebi, pa u pokretu“. Neka bude: i nadbolno i otporno! Crnogorski!
Prisjetimo se, i ovoga maja, velikih crnogorskih istorijskih datuma, a oni stoje u dvije kolone: ratna i mirnodopska. Dopunjavaju jedni druge, ponosno slave i čuvaju. Svijetli mirnodopski datum – 21. maj 2006. je emocija koja se ne može prevesti na druge jezike, a mora na budućnost.
Emocija i trijumf jedne generacije koja je znala i dobro tumačila Zogovićev stih: „Crnogorci su krivi jer misle da je Crna Gora njihova Crna Gora“! Generacije koja je usvojila riječi Veljka Vlahovića: „Crna Gora nije nikada molila da je ne kažnjavaju zbog ljubavi prema slobodi, ali nikada nije shvatila zbog čega je ta ljubav grijeh. To je zemlja najvećih krajnosti – dubokog mraka i raskošne svjetlosti, slobodni zatočenik i usužnjena sloboda. To je nikada napisana istorija u kojoj su ljudi vjekovima plakali krijomice i svoje i tuđe suze”.
Generacije, koja baštini stihove Dušana Kostića: “Ako je ljubim, goru moju čarnu, možda znam zašto je ljubim... Za nju ja tješim sebe i sebe tražim” i Zaima Azemovića: “Na tvoj škrgut tiranima/ Potpisala se munja/ Da više nikada na bratskom čelu/ Dvije zavađene obrve/ Ne pođu jedna na drugu/ U čvor namrđene mržnje”.
Iščekujući ovogodišnju proslavu obnove nezavisnosti, nameću nam se slike iz rečenica Čeda Vukovića: „ Koliko vidim, pred nama igra crnogorski čovjek. A ja bih rekao – to igra Crna Gora! Živi mozaik. Pa velim: to je igra, to je samosvjesni bunt protiv mnogih nasilja u minulim vremenima, pa sve do danas.
Htjeli bi da Crnu Goru prekriju sjenkom nadriistorije. Ama, zna se ko trajno boluje od iracionalne opsesije: veličina, velika država, sve je naše naokolo... Tu je i kompleks ugroženosti – zbog dugoga robovanja. I eto tragične istorijsko-psihološke omče: opsesija velićinom i kompleks ugroženosti... A strada i Crna Gora“.
Neka sva stradanja Crne Gore prestanu rečenicom: „DA , za Crnu Goru koju volimo“! Ponavljajmo ovu ljubav!
Da je vječna nezavisna, evropska, građanska i antifašistička Crna Gora!
Prof. dr Draško Došljak
