Pad Vlade Zdravka Krivokapića sigurno nije iznenađenje, ali se sada postavlja pitanje: Da li formiranjem najavljene manjinske Vlade Crna Gora iz jedne krize ide u još veću? Ili se, možda, nazire razrješenje krize funkcionisanja države?
Sve do zadnjeg trenutka donešenja neke odluke, u politici su mogući obrti. Posebno u ovako nepredvidivom političkom sistemu, kakvo jeste Crna Gora. Ipak, u politici se rijetko dešava da kada krenete u određenom pravcu, opozovete odluku o tome. Jer, samim otvaranjem te opcije- a u ovom slučaju je to manjinska Vlada, stvara se percepcija u javnosti koju je teško mijenjati naknadanim promjenama u strategiji bilo kojeg političkog činioca.
Vezano za “vijek” trajanja Vlade Zdravka Krivokapića, priznajem da sam pogriješio. Imajući u vidu šarolikost donedavne vladajuće parlamentarne većine, autor ovog teksta je u novembru 2020. godine govorio I pisao da će Vlada trajati najduže “do decembra 2021. godine”, te da će se tada ići na prijevremene izbore. Čak se i kladio! I izgubio opkladu!
Vlada, kojoj je prije pet dana izglasano nepovjerenje, rukovodila je državom do četvrtog februara. Promašio sam za 35 dana! I, kako sada stvari stoje, neće biti prijevremenih izbora, već, najvjerovatnije, manjinske Vlade!
Danas se većina građana pita: da li je politička situacija u Crnoj Gori morala, baš, ovako da se odvija? Posebno, ako se imaju u vidu i neki od (ne)ostvarenih rezultata u prethodnih 14. mjeseci mandata sada već bivše, nejake vlade premijera Zdravka Krivokapića! I potpredsjednika Dritana Abazovića.Koji je prvih sedam- osam mjeseci predstavljao njen spiritus movens!
Sada već bivša Vlada i parlamentarna većina u prethodnih 14. Mjeseci nijesu ispunili većinu svojih obećanja, od kojih su neka bila krucijalna: nijesu prekinuli praksu partijskog zapošljavanja, nijesu uredili stanje u tužilaštvu, sudstvu, nijesu usvojili Zakon o porijeklu imovine, ni Izborni zakon, nijesu intenzivirali višegodišnji zastoj u pregovorima sa EU… Od krucijalnih obećanja, ispunili su samo izglasavanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti.
Interesantno, Vlada, koju je javnost prepoznavala kao “klerikalno- apostolsku”, ekspertska, kako se predstavljala, rezultate je ostvarila na poboljšanju ekonomsko- socijalnog statusa građana.
Ako je u složenim političkim okolnostima povećala za duplo minimalnu zaradu- sa naslijeđenih 222. eura na 250, a programom “Evropa sad” duplirala na 450, ako je uvećala i druge zarade, minimalnu penziju, vratila dječije dodatke, uvela nabavku besplatnih udžbenika, obezbijedila otpremine obespravljenim radnicima iz oblasti metalske i rudsrske privrede uključujući tu i one zaboravljene sa sjevera države, pošteno je reći da su za kratko vrijeme ti rezultati bili veliki. U najmanju ruku!
Ali, danas je svakome jasno, da upravo iz pomenutih razloga Vlada i skupštinska većina su i morali da padnu! Politički činioci koji su predstavljali parlamentarnu većinu i formirali Vladu, bili su toliko programski udaljeni, da su već od starta imali limit. Sa pobrojanim ostvarenim rezultatima, limit je dostignut.
Upravo zbog te limitiranosti u saradnji parlamentarne većine i Vlade Krivokapića i Abazovića i nedostatka rezultata u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, te blokade u procesu približavanja države punopravnom članstvu u Evropskoj uniji, primoravali su čak i pokojnog mitropolita Amfilohija da tu i takvu Vladu, Krivokapića i Abazovića brani i poslije smrti. Isto onako, kako kako ih je za života okupio i štitio.
Ta Vlada nije imala lidera. Zašto? Jer je teško biti lider kad te niko ne slijedi. Ko ne vjeruje, neka pita Zdravka i Dritana! A I čudno bi bilo da ga je imala. Kako da jedan odlučuje o sudbini svih nas, sa kontrolom polovine Vlade i podrškom 15- tak poslanika? Možda i manje! Nije bilo moguće.
A, lider koji može predvoditi svoj tim, može biti samo neka herosjka figura. Ili, možda, mudrac koji širi političko znanje? Može to biti osoba karaktera sposobnog da odoli svim političkim iskušenjima. Ali, u kojem se od ovih likova prepoznaju Krivokapić i Abazović? I kako da neko bude lider Vlade, kada ju je predvodio dvojac! Nažalost, bez kormilara!
Još kad su se programom “Evropa sad” nametnula još dvojica ministara- Milojko Spajić i Jakov Milatović, Vlada je postala četverac. Politički Titanik! Naravno, bez kapetana i kormilara! Opet, bez lidera! Titanik, sa čije su se palube, kao u već kultnom istoimenom filmu, čuli muzika i smijeh, dok je brod tonuo! I tada je Abazović zvanično povukao potez. Da obori Vladu čiji je bio potpredsjednik! I postao je lider! Buduće manjinske Vlade.
A, nakon smrti mitropolita Amfilofija, u prvih nekoliko mjeseci Vlade, iznad Crne Gore bili su Krivokapić i Abazović. Iznad njih, samo Bog. Reklo bi se, teror malih razlika.
Zato je i došlo do sudara dvojice ljudi, spremnih da krše pravila koja su uspostavili. Svako sa svoje strane. I svako na svoj način. Danas, jedan odlazi sa najznačajnije funkcije, drugi se trudi da postane lider tima sa novim ljudima.
Jedan vjerujući da zna cijenu svega, nije priznavao cijenu i vrijednost ičega. Drugi, oličenje današnje Crne Gore, koja hoće da u četrdesetim godinama života ostvari svoje političke ambicije.
Krivokapić i Abazović proizvod su istovjetne matrice za proizvodnju današnjih heroja. Obojica vole i žele da imaju svoje vjernike. Krivokapić vodi svoje vjernike kao lider kulta. Koji, ako se potrude, mogu “snagom volje pomjerati brda”. I koji poštuju zakone. Religijske! Abazović hoće da propisuje nove svjetovne zakone. Sam da nagrađuje svoje vjernike. Sam i da ih kažnjava!
Dritan politički nije mogao da postane Abazović, ako nekoga ne pretvori u ovozemaljsku žrtvu. Makar sebe! Da za samo godinu od “albanskog četnika” postane “izdajnik”! I obratno! Krivokapić se ni danas ne bi osjećao premijerom, ako se oni sa druge strane ne bi osjećali zavedeni. I ukoliko on ne bi prosvijetlio te gubitnike!
Kod obojice je moć nikla iz političkog straha. Straha od povratka DPS-a. Obojica svjesni da politički neće trajati vječno. I da neće vječno imati moć koju su imali. Našli su se na uskom vrhu piramide doviljnom samo za jednog i nijesu imali prostora da se jedan drugom pomjere u stranu. Obojica su željeli da nastave dalje.
Zato se jedan u finišu pozivao na “mili narod”, ističući da je usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti “ispunio svoj jedini politički cilj”. Bez političke partije iza sebe, bez podrške koalicije čiju je listu predvodio a koju je izdao, kako su ga optuživali nekadašnji saborci, u borbi za svjetovnu vlast, borio se uz pomoć religije.
Drugi je svako osporavanje njegove apsolutne političke dominacije u Vladi zavodio kao neoprostivi, politički neprijateljski gest. Oslonio se na podršku moćnih država Zapada. I moć malobrojnog kluba poslanika, ali sa velikim koalicionim potencijalom. I na kontrolu svih bezbjedonosnih službi, čijim radom je koordinirao!
Nemogućnost da Krivokapić i Abazović nastave saradnju objelodanjena je u noći u kojoj je premijer shvatio da je njegova vlast samo iluzija. Događajima na Cetinju. Krivokapić je tada shvatio kako, uprkos političkom strahu od “povratka DPS-a”, mora da uđe u finalno rješenje. Pokušaj smjene ministra unutrašnjih poslova i direktora policije.
Nešto kasnije, ponudom predstavnicima partija manjinskih naroda da uđu u Vladu i tako u skupštinskoj većini zamijene URA-u, kako bi se oslobodio Abazovića, Krivokapić je, nakon koalicije “Za bolju Crnu Goru”, pokušao da politički nadigra i potpredsjednika Vlade.
U skaldu sa njihovim do tada izgrađenim odnosom, Abazović je odgovorio politički hrabro. Nije dozvolio smjene ministra i direktora policije. Medijski je dominirao, a njegova moć oličena u vidu četiri poslanika koalicije koju je predvodio na izborima u borbi protiv premijerovog straha bili su odlučujući.
Uz to, njegova bezuslovna okrenutos prema Zapadu donijela mu je prednost u vidu podrške ambasada, a veliki koalicioni potencijal omogućio je da stigne do rješenja. Makar i privremenog. Vjerovatnog formiranja manjinske Vlade koja, ukoliko bude formirana, sigurno, neće imati dvojac na svom čelu.
Tako se završava igra vjernika u duelu protiv političara koji ima partiju iza sebe. Nakon konačnog rezultata, pada 42. Vlade, kod Abazovića nema nikakvog posebnog osjećaja. Nikakve ljutnje. Sentimetalnosti još manje. Abazović pobjedu vidi samo kao ispunjenje svoje političke vizije.
A, nakon zadnjeg obrta na političkoj sceni, nakon dešavanja u redovima donedavne parlamentarne većine, jasno je da od demontaže političkih praksi prethodne vlasti nema ništa. Ostaje činjenica da je pominjano iznevjeravanje izborne volje krenulo onda, kada se nastavilo sa partijskim namještenjima, kumovskim i rodbinskim vezama pri zapošljavanju i imenovanjima na funkcionerska mjesta, u verbalnim napadima na novinare i neistomišljenike.
Koliko je ko dao doprinos tom iznevjerevanju, stvar je druge analize, ali tu nije samo jedan subjekt odgovoran. Čak ni samo pomenuti dvojac. Kriva je cijela nova vladajuća garnitura. Koja je naslijeđenom praksom, dobro abolirala DPS za svoja slična, višedecenijska nepočinstva.
I dok polovina građana misli da je Krivokapić pao s vlasti braneći obećanja data prije dvije godine, drugi vjeruju da je do njegovog pada došlo upravo zbog neispunjenih obećanja. Ali i izdaje onih čiju je listu na izborima nosio. I pokušaja da na isti način nadmudri Abazovića. Da mu se vratilo onako, kako se on ponašao prema drugima.
No, ovo nije osvrt o vrlinama i manama nekadašnjeg dvojca bez kormilara. Ni o žrtvi i zločinu dva glavna aktera 42. Vlade Crne Gore. Čak, ni o samoj Vladi. Ne! Ovo je osvrt na iluziju onih, koji su vjerovali da je 30. avgusta 2020. godine otišao u istoriju sistem koji je stvorio pomenuta dva junaka crnogorske politike! I junake ovog teksta!
