Zahvaljujući nezadovoljstvu nejedinstvu članica skupštinske većine, Demokratska partija socijalista ima snagu da obori Vladu, ali je nejaka da se vrati na vlast. Čak i na lokalnom nivou.
Ako nastavi sa istom politikom, šanse da se tako nešto desi dodatno će se urušavati sve do stanja kada više neće imati snage da obara ni krhke i nejake, kakve su bile vlade Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića.
Mada nije zahvalno baviti se analizom izbora zasnovanom na privremenim rezultatima, posebno u slučaju kada ne postoji vrhovni “sudija” koji daje konačnu riječ o njima, a kakav je slučaj u Crnoj Gori, gdje ne funkcioniše Ustavni sud, ma kakav da bude zvanični epilog jasno je da DPS iz izbornog ciklusa u ciklus uspijeva samo da samu sebe urušava. Ako nastavi sa dosadašnjom politikom, na kraju će uspjeti i da se uruši do političke marginalizacije! To najbolje pokazuju rezultati juče održanih lokalnih izbora u 14 opština.
Trenutno stanje u toj partiji najbolje odslikava slika usamljenog Ivana Vukovića dok je u nedjelju veče saopštavao rezultate koalicije okupljene oko DPS-a na lokalnim izborima u Podgorici.
I dok je Vuković, u noći kada je rezultatski deklasiran u Glavnom gradu čijom je administracijom rukovodio prethodne četiri godine, prihvatajući poraz kao svoju grešku, pokazao političku osobinu, njegovi partijski drugovi, ali i drugi subjekti i pojedinci, koji su bili na njegovoj listi, pokazali su da kod njih nema ni politike, ni ideologije. A najmanje je spremnosti da se učestvuje u odgovornosti za katastrofalan pad podrške građana.
Od predizbornog optimizma zasnovanog na pogrešnim političkim postulatima- protivustavnog i piromanskog orgijanja na Belvederu, jednokratne upotrebe teme pod radnim naslovom Temeljni ugovor, do jeftine priče o ugroženosti države. A sve su to bile temu za kampanju lokalne izbore!
Zato je danas u toj partiji sve neiskreno, demagoško i nacionalizmom obojeno. Zato su im i rezultati takvi. Jer se lažno dive političkoj vještini predsjednika Mila Đukanovića, mada je većina njih svjesna političkih grešaka koje pravi u posljednjih četiri- pet godina. O njima javno svi ćute. Na glas samo nerazborito gunđaju. A samo u sebi o tome govore.
Zato Đukanović trenutno i problem partiji kojom rukovodi. Sa njim na čelu, teško DPS-u. Bez njega, još teže! Sa njim će imati “najveći broj glasova”, kako se sve više hvale dok gube izbore, ali će zbog podjele koju oštro pravi njegovo ime, imati sve manje koalicionog kapaciteta. Zbog kojeg će nastaviti sa izbornim porazima!
Od izbornog poraza 30. avgusta 2020. godine, DPS srlja u nove. Očigledno je da u toj partiji ne žele da razumiju poruke koje su tada dobili od birača. Posebno od dijela njihovih, sada već bivših, glasača i umjesto da nakon gubitka vlasti na državnom nivou, a potom rezultatskog debakla u Nikšiću, Herceg Novom, Cetinju, Ulcinju, Beranama… prihvate poruke, nastavili su sa politikom zaoštravanja i u nedjelju su im isporučeni rezultati u kojima su poraženi u 11 opština, od 14, u koliko su lokalni izbori održani.
Faktički, DPS postaje samoubica. Budući da su u toj partiji decenijama poslovi bili podijeljeni na ideološke, što je bio resor Svetozara Marovića- odbjeglog šefa organizovane kriminalne grupe, i izvršilačke, što je bio posao Đukanovića, a što je nakon Marovićevog bjeksta objedinio predsjednik Partije, sve je bilo politički pogrešno.
Sve što je predsjednik DPS-a uradio od Kongresa 2018. godine, sve što je politički izgovorio u javnim prilikama, sve što nije uradio kako bi se smanjili razarajuća korupcija i kriminal, sve što je preduzimao po identitetskim pitanjima, sve što je planirao unutar DPS-a, sve na šta je primorao nejake institucije države, bilo je pogrešno! I većina članova DPS-a je to vidjela i znala. I, možda i nevoljno, podržavala. Ili, makar, ćutala.
U nekada vladajućoj partiji su vjerovali, a izgleda da i dalje vjeruju, da se sve u državi može postići ako imate ljude koji su spremni sprovesti planove “šefa”, silu oličenu u liku nekog od korumpiranih sudija, tužilaca, policajaca, medije koji su spremni spinovati i glasače koji će se ponašati kao da vjeruju u sve ono što im se obećava.
Sve do izglasavanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti i parlamentarnih izbora 2020. godine, stvarnost im je davala za pravo. U DPS- u su vjerovali da su dotadašnje pobjede stvorile mit o Đukanoviću.
On je, s druge strane, bio ubijeđen da na tako malom broju građana države, sa svim polugama političke moći i iskustva koje je imao, partiju vodi bez greške, te da DPS i On ne samo da treba da žive istoriju, već da treba i da je stvaraju. I zato je pad DPS-a i Đukanovića i započeo onda, kada su u DPS-u mislili da su najjači- nakon Kongresa i Đukanovićeve pobjede na predsjedničkim izborima- 2018. godine.
Od tada do danas Đukanović je u očima građana trošio politički kapital koji je godinama stvarao i posjedovao. O opoziciji govorio kao o mrziteljima države, o predstavnici NVO-a kao “lovcima na grantove”, neki od novinara su bili hijene, a rijetki članovi partije koji su javno izražavali nezadovoljstvo njenim funkcionisanjem proglašavani su za izdajnike, pa su umjesto onih koji su bili politički kreativni, napredovali oni koji su od političkih vještina znali samo kolika je “tržišna” cijena “sigurnog glasa”. Koji, kao takav, još od 2016.godine, ne postoji. A na koji su se u DPS-u i dalje oslanjali.
Tada je počela detronizacija DPS-a, koja je zapečaćena nedjeljnim lokalnim izborima.
Takva, pogrešna politika, koja je vukla pogrešne poteze skoro na dnevnom nivou, dala je i jedini mogući rezultat- izborne debakle.
I zato su izgubili Podgoricu… Zato su u nedjelju od 14. izbornih jedinica poraženi u njih 11.
