Faruk Šabotić: „Oči u tami", Centar za kulturu Petnjica, Petnjica, 2021
Čak i pod pretpostavkom, da roman - prvjenac "Oči u tami" Faruka Šabotića Fara, Bihorca koji trenutno živi i radi u Švajcarskoj,nema nikakvih drugih kvaliteta osim bogatstva izvornog bihorskog i rožajskog govora, narodnih izreka i nardnih mudrosnih poruka, običaja i vjerovanja, zasluživao bi punu pažnju i poštovanje.
Ovo djelo kao takvo je prijatno literararno osveženje na književnom nebu Bihora, naše dijaspore, pa i Crne Gore. Sve ovo i pored toga što se radi o takozvanom tipu porodičnog - socijalnog romana, jednoj naoko jednostavnoj temi: teškom životu i surovoj borbi za opstanak jedne seoke porodice koja je rano ostala bez glave kuće.
On je smrtno stradao u svom selu pod nerazjašnjenim okolnostima i motivima i po svemu sudeći od strane najbližih komšija, iako se to eksplicitno u romanu ne pominje, već ostavlja čitaocima da to sami domišljaju. Tragičan događaj iz temelja je preokrenuo život i životnu sudbinu četvoro maloljetne djece, njihove majke, i njihove bijače - očeve majke.
Od tog trenutka čitava ova porodica je suočena sa najsurovijom borbom za golo preživljavanje, nepestanu borbu protiv gladi u najelementarnijem obliku, i uz sve to, sa komšijskom zlobom, pritiscima i prijetnjama koje su imale za cilj da ih negdje isele, kako bi se dokopali njihovog imanja.
U ovoj činjenici dolazimo i do pitanja moralnosti, a samim tim i razloga zašto je autor za moto svoje knjige odabrao baš riječi Alberta Ajnštajna koje govore upravo o ovoj problematici: "Najvažnija ljudska težnja je težnja za moralnošću u našem djelovanju. Naša unutrašnja ravnoteža, čak i naša egzistencija, zavisi od toga. Jedino moralnost u našem djelovanju može dati ljepotu i dostojanstvo našem životu", riječi su Ajnštajna.
Iako se autor posebno nigdje ne osvrće na moralnost kao fenomen, čitava radnja i psihologija romana je takva da jasno pokazuje da je upravo moralnost i težnja moralnom, te žestoka osuda onoga što je njena sušta suprotnost - sve prisutna oko nas, čini se, glavna pokretačka snaga koja je autora "primorala" da piše ovu realističku porodičnu sagu.
Način na koji se dvije žene, jedna mlada, a druga stara, i isuviše mala djeca, bore protiv životnih nedaća je uiedno slika mnogih siromašnih seokih a pogotovo bihorskih porodica - njihovoog mukotrpnog preživljavanja u drugoj polovini dvadesetog vijeka - teških sedamdesetih godina, "kada je komunizam kao oličenje države pred velikim ispitom, ili će opstati ili nestati, a prije ovo drugo, kako se čini. Da je sreće i pravde bilo bi bolje, pa ne bi ljudi morali ići u druge države za koru hljeba. Kad su mnogi i život dali za ovu državu, morlo bi da bude bolje. Ako po komunizmu svako treba da radi prema mogućnostima, a troši prema potrebama, da je tako imalo bi dvoljno za sve. Ovako je obrnuto, jer mnoge komunističke zakrpe neće da rade, ali troše i preko mjere. Pravi komunisti su drugačiji, ali ovi, nazovi komunisti, su najgori. Svijetom vladaju špijuni i hajduci, dok je siromašnih sve više".
Ovakvu sveukupnu atmosveru života pojačava i slika mjesta gdje se odvija najveći dio radnje ovog romana- Crna Gora, Sandžak,odnosno Bihor: "Ovaj kraj je takoreći ni na čijoj zemlji, tako da ga svojataju svi, a nekako ga neće niko, osim njih koji žive ovdje, njima je najljepši. U ovome kraju je jedna mala čaršija, i nekoliko sela koja je okružuju, sa mnogo plemena. Bog zna odakle su došli i koliko su dugo u ovim krajevima.
Neko priča ovako, neko onako, ali niko pouzdano ne zna. U Gornji Bihor se dolazi iz tri pravca, a putevi kaljavi i jadni, sa velikim rupetinama, gdje se, kad padne kiša, skuplja puno vode i napravi još više rupa.Uzalud se mještani bore da poprave, jer priroda i država tjeraju po svome".
U ovakvu beznadežnu sliku se uklapaju i patnje porodice u selu ružnog imena, a i ponašanje njihovih pojedinih loših komšija.
U borbi porodice da uprkos svim nedaćama preživi, najupečatljivi je lik starice Hanke, koju sva djeca zovu majkom, čak češće nego svoju rođenu majku Malku. Ona se svojim starateljskim odnosom prema čitavoj porodici, a posebno prema djeci njenog poginulog sina, svojim unucima, svojom snahom, nameće, ne samo kao glavni štit, nego i kao autoritet koji se bezuslovno poštuje od strane sve djece- unuka, i kao glavna junakinja romana, iako se glavnim junacima mogu označiti i sva djeca: Džemo, Halem, Hitka i Šiljo,pa i njihova majka Malka.
Svi oni vode besomučnu borbu sa vetrenjačama nemaštine i ljudskog zla. Djeca i njihovo izrastanje u prave radnike, dobre komšije, prema onima koji to zaslužuju, dobre učenike i na kraju (Džemo i Halem) u dobre studente, ( treći brat Šiljo, je sušta suprotnost: nemarniji, sebičniji i neodgovorniji) - su glavni produkt i ishod dobrote, njene neizmjerne snage i sama nameću kao glavni junaci i simbol pobjede upornosti, rada, izdržljivosti i maljivog učenja, poštenja, pravičnosti i moralnosti.
Iako je želja za osvetom stalno prisutna u tim glavicama u odrastanju, ona se nije dogodila, što je dobro u svojoj recenziji primijetila i potencirala kao pozitivan ishod,r ecenzentkinja, Mr Mirsada Bibić Šabotić. Ovo stoga što je najveća i najupečatljivija osveta, da se izbore sa nedaćama, da izrastu u prave ljude i da obezbijede bolje uslove za život o čemu svjedoči nova kuća u kojoj se junaci ove priče na kraju nalaze. Ona je, ujedno, simbol uspjeha i svijetlo nade koje je porodici - heroju, pokazalo svoje ljupko lice.
Iako u romanesknoj priči, odnosno fabuli romana, nema neočekivanih obrta, nečega što nijesu preživjavale mnoge siromašne porodice na selu, a posebno u Bihoru, u ovom romanu svaki detalj, od dječjih igara, međusobnih svađa, pa povremeno i nestašluka, svađa sa komšijama, pojava koje ionako tegoban život čine još težim i skoro nemogućim, kao realistički isječci iz života su psihološki znalački obojeni i povezani sa sudbinom čitave porodice, sa čovjekom i njegovom sudbinom, tako da samo dinamiziraju radnju i tjeraju čitaoca da što prije saznaju ishod i posledice, tako da bi ovaj roman mogao biti i dobrom lektirom za školski i studentski uzrast, makar u fakultativnom dijelu izučavanja zavičajne književnosti i kulture. Za odrase čitaoce svakako zanimljivo štivo.
U ovom romanu pored fabule dobro su iskristalisani likovi, ima i dobrih opisa sela, dobrih dijaloga, opisa pojedinih običaja, rodbinskih i porodičnih odnosa. Ima i lijepih poređenja kao na primjer: " Srce mu je kucalo kao goč(vrsta bubnja) na saboru na Lađevcu", "Jaka kao nabujala rijeka , koja je ugrabila neki panj,pa ga baca sa jedne obale na drugu i ne da mu da stane", " ... a magla se prosula po dolinama, kao da hoće nešto da sakrije", ... pogledom ka obližnjem kršu, koji se onako velik nadvio nad Ledencem kao planinski soko nad svojom gorom", "Tuljko osta da stoji kao popišan", " to su paljbe i rafali psovki kakve pas s maslom ne bi pojeo", "On i žena mu ne razgovaraju kao muž i žena,više su nekako kao pas i mačka.Često zareže jedno na drugo,ujedaju se i grebu riječima." "Brane sebe i svoje imanje, jer su komšije kao vuci. Čas im pomjere međe,čas im posade šljive po međi, uvijek neka muka.", "Ne odustaje ovaj,tako da se pitanja nižu kao niska jagoda.."
U ovom djelu ima i mudrosnih poruka i konstatacija: "Brvna imaju uši"," Kad tuđinke uhvate pod svoje, braća više nijesu ono što su nekad bila", "Dadoše advokatu da traži pravdu, ako je uopšte ima na ovom dunjaluku, gdje se niko ne osvrće na sirotinju", "Riječi često preslikavaju dušu, te mora da je i duša ovako otrovana kao ove njene riječi".
"Neće da ga čuje, jer smatra da on mlati praznu slamu", "Nijesu ni oni od dobra ostavili svoja ognjišta i otišli, tako da je neko i njima palio pušnice i pravio zamke“, "Njega pritiska prazan stomak, koji još od jutros pjeva svoju tužnu pjesmu", "Čudan je ovaj svijet , gdje ljudske vrijednosti ne postoje, gdje su prezir i mržnja tako veliki... "Kad je duša siromašna, ne može čovjek da se osjeća bogatim, ma koliko imao".
Ipak,ono što je najznačajnije u ovom romanu je, čini se, izvorni bihorski govor često "začinjen" slovom" lj" umjesto slova "L" preuzetim iz naslijeđene leksike rožajskog lokalnog govora koji je posebno prisutan kod najstarije junakinje ovog romana, Hanke, a koji je nešto što posebno oduševljava:
"Šta ćete tamo, kad vidite da se kopiljad tuda kreću? Hoćete li da i vi truhnete po zatvora za ta paščad, što nemaju ni kuće ni kućišta? Ima vremena za sve. Nemote da ve čujem da ćete sad da se svetite. Vidite lji da komšije jedva čekaju da ve ispratu pod zemlju ilji u zatvor. Bidnite pametniji pa razmišljajte tijem tikvama. Odmah da ste se kanilji te osvete. Ima Boga, a on će se svetit svakome. Mučilje smo se da ve podnjivimo, a vi bi sad šćeli da ve neko oplakuje ilji posječuje u Spuž. Arniši te se toga, moj rodo, takvi momci da propadate za te mrcine... Ako željite da se osvetite, završavajte školje, stvorite uslove za bolji život i pustite Alaha da sve završi. Sve je u Alahovim rukama. Osveta nije za zdrava insana."
Samo ovaj citat govora starice Hanke sadrži pored bogatstva bihorsko i rožajskog govora i niz mudrosnih poruka i pouka, visokomoralnih stavova, vjerovanja- čitav jedan život.
Veoma je važno naglasiti da Faruk Šabotić Faro u svom romanu "Oči u tami" ni u jednom trenutku ne idealizuje selo, čemu su skloni mnogi pisci kada govore o svom zavičaju. On otvoreno govori o manama pojedinih svojih komšija, podvalama, siledžijstvu prema nejakima i nezaštićenima i sl.
U tom smislu ovom romanu se nema šta posebno prigovoriti. Izuzetak je, donekle, čini se previše pogrdan naziv sela, nasuprost inventivno odabranom nazivu jednog dijela tog prostrora (Petljavine ).
No, kada se uzme u obzir ubistvo glave porodice (Dada) i sve što je nakon toga preživljavali svi članovi njegov familije i grubi naziv sela iz tog ugla možda ima psihološko opravdanje.
Braho Adrović
