Promocija knige “U sjenci Feminog oraha”, autora Adema Ada Softića, obavljena je 28. juna, u , za tu priliku, izuzetno posjećenoj Biblioteci grada Beograda.

Na promociji Softićeve knjige prisutnim su se obratili: Vuk Rašović- nekadašnji đak Beranske gimnazije, najtrofejniji ex jugoslovenski džudista svih vremena, sportski akademik i počasni profesor Beogradskog univerziteta, Dragomir Dale Ćulafić- pjesnik Lima i Polimlja, Miomirka Mira Saičić- pjesnikinja i slikarka, Milena Mima Pavićević Stojanović, koja je bila i lector knjige.

Organizator, urednik i moderator beogradske promocije knjige "U sjenci Feminog oraha" bio je Marko Jelić.

Pored pomenutih, na promociji je govorio i Miroslav Miško Stojanović, jedno od poznatih novinarskih imena “Politike” i bivše nam zajedničke države. Obraćanje Stojanovića Espona integralno prenosi.

S. R.

Kad je moja generacija, s diplomom naše (gimnazijske) Sorbone, 1959. odlazila u svet, uverena, kao i svaka mladost, da kreće u juriš na nebo, Ivangrad je dobio novog stanovnika: te godine se rodio Adem Ado Softić.

To dete, sada veće zreo čovek, okupilo nas je večeras jednim gotovo dirljivim povodom: Softić je svoje jurišanje na „vetrenjače uspomena“ pretočio u knjigu koja je upravo pred nama.

„U sjenci Feminog oraha“ je zaista, novinarsko i literarno, traganje, u prustovskom smislu, za izgubljenim i prohujalim vremenima jednog grada sa dva imena. I znanim, često, i, nažalost, najčešće, zaboravljenim ljudima, koji su tom gradu, i tim vremenima, davali osobenu boju, zvuk i dušu.

Čitajući ovu knjigu, osećamo kako i ona čita nas: podstiče nas na sopstvenu avanturu zavičajnih sećanja i prisećanja. Na ono što smo sami živeli pa i sami zaboravili. Ili što smo nedovoljno znali.

Nisam, na primer, znao (da ne spominjem ostale nepoznanice), iako sam tog zaista velikog čoveka, glasovitog doktora Branka Zogovića, činilo mi se dobro poznavao, da je upravo on bio razlog za neočekivani dolazak planetarno glasovitog kardiohirurga Majkla Debejkija i Sonjin (Zogovićeve supruge) kačamak.

Ovo je knjiga u kojoj ništa nije izmišljeno i izmaštano, i kad je saopšteno maštovito.  Ovo je knjiga pisana srcem. Ovo je knjiga koja zrači humanošću, plemenitošću i naglašenom tolerancijom.

Onom vrstom ljudske tolerancije, koja je činila naš zajednički grad tako osobenim, bilo da je reč o etničkoj ili verskoj toleranciji, u čijem središtu je, kao mera i izvorište svega, pre svega, i iznad svega - čovek.

Spomenuću samo jedan detalj posebne, u tom smislu, simbolične vrednosti. Softić piše: „Moj otac, Safet Softić (jedno, inače, od poznatijih lica u beskrajnoj galeriji znamenitih ljudi Ivangrada i Berana), sin beranskog muftije, rodio se 7. januara, na prvi dan Božića. Otišao je u maju ove godine (reč je o 2013-toj) a dva i po meseca poslije njegove smrti rodio mi se unuk Milan Milošević, koji je, igrom sudbine, rođen 8. avgusta, na prvi dan Ramazanskog Bajrama“. I konstatuje: „Ova simbolika mi je dokaz da ovdje treba da živimo zajedno i da je u tome naša budućnost“.

Ovo je knjiga u kojoj se govori s podjednakom ljubavlju, saosećanjem i uvažavanjem i kad je reč o zaista izuzetnim i nezaobilaznim ličnostima gradske istorije, poput Vukašina Radunovića, heroja Španskog građanskog rata, studenta pariske Sorbone i Hemingvejevog prijatelja, zatim spomenutog Branka Zogovića, pa Milovana Đilasa, doktora Milorada Bakića, zaboravljenog Daša Babića, po čijim notama i stihovima je svojevremeno pevala čitava, velika Jugoslavija, alžirskog heroja Stevana Šćepa Labudovića. I, rekoh, sa istim, i naglašenim simpatijama o onima koje je sudbina obeležila a roditelji otpisali, osobama bez kojih ni jedan grad nema svoju boju.

Softićeve priče o „vječitom dječaku“ Leru (pravo ime koje gotovo niko nije znao: Senad Ramčević), i Mišku Lizavcu (opet nepoznato, a pravo ime: Miško Urošev Radević) su mali literarni medaljoni.

Grad koji nije imao svoga Lera, konstatuje autor, nikad nije bio pravi grad. A Ivangrad je to bio, između ostalog, i zato što je u njemu, makar samo 24 godine, živio dječak po imenu Senad Ramčević - Lero.

Prema Mišku Lizavcu - a on je svakih osam sekundi, precizira autor, dodirivao jezikom prljavi i iskrpljeni džemper - priroda je bila surova. Ono što je ona učinila i pogrešila, ispravili su ljudi tadašnjeg, ljudskog, Ivangrada.

Softić piše da je onaj ko je Mišku podario onakvo (ružno) lice, bio krajnje okrutan i bezdušan. Na sreću, Ivangrad je imao dušu. U toj duši pronašla je svoj mir i Miškova bezazlena i napaćena duša. Ona je tu, za sva vremenan našla utočište, kao Kvazimodo u mračnim hodnicima Bogorodične crkve.

Jer, Miško je bio, i zauvek ostao, dobri ivangradski Kvazimodo, sakriven duboko negde u lavirintima naših mladosti i dušama Ivangrađana koji ga i danas pamte i pominju s osmjehom i nostalgijom za onim vremenima, za onim i onakvim Ivangradom i onim, i baš onakvim Miškom.

Softićeva knjiga jeste nostalgična. Ali samo, i jedino, kad je reč o traganju za prohujalim i izgubljenim vremenima, kad je reč o podsećanju na zaboravljene junake i njihove nezaboravne podvige u tom vremenu i tom gradu kojem su promenili ime.

Nije, međutim, u ovoj knjizi sve idilično. Ima u njoj i gorke soli koja peče. Gorkih kazivanja o dugoj balkanskoj noći bez naslućenog praskozorja.

Kao da se s promenom imena, a nezavisno od samog tog čina, u njegovom i našem gradu, mnogo toga promenilo. Slika postaje sumornija. Grad danas, konstatuje Softić, živi nekim sasvim drukčijim životom, otuđen i zbunjem malodušnošću licemerjem i pohlepom...

I možda je upravo zbog toga isceliteljski čitati i iščitavati ovu knjigu, a to iskreno preporučujem: u njoj je mnogo vedrine, svetlosti, emocija i svežine.

One nezaboravne limske svežine koja zastruji u našim venama i kad smo nepovratno daleko od zavičaja. Onako kako je to doživeo naš bjelopoljski komšija, pesnik Risto Ratković: njemu se, usred užarene afričke pustinje ukazivao ledeno hladni i providno bistri Lim, kao spas i okrepljenje.

Čitaoci Softićeve knjige bez emotivnih zavičajnih veza i ustreptalosti, pronaći će u ovom prevashodno hroničarskom tkanju, i plamsaje nespornog literarnog dara. U andrićevskom, ne samo tematski, „Albinom viru“, na primer, ili u „Vječnoj magiji Jorinog osmjeha“, s dahom Markesovog magičnog realizma...

Na kraju: hvala autoru i Vama koji ste imali strpljenja da saslušate ovo moje slovo.

Miroslav Miško Stojanović