Diplomirani pravnik, novinar i pisac, Slobodan Vuković, autor sedamnaest knjiga, ima još puno toga da kaže, a dokaz za ovu tvrdnju predstavlja njegova nova knjiga Susreti (izdavač Unireks).

Naslovna sintagma knjige Susreti simbolično je intonirana, s obzirom da je očigledno da je riječ o susretima s dragim ljudima, s novim događajima i predjelima ili susretima sa samim sobom i vlastitim doživljajem umjetničkog.

Slobodan Vuković, pored svog obimnog i nesvakidašnjeg književnog djela, je i posljednjom knjigom dokazao da su ljudi od pera bliži Bogu jer su nadareni vrlinama koje samo ljudi koji pišu mogu da doživljavaju... “Teče Sena, teče Sena. Jesen plovi niz nju.”, jedna je od kratkih i slikovitih Vukovićevih impresija poput haiku pjesme, kojih je ova knjiga puna.

Od početnih priloga u ovoj knjizi - Sladoled na Margit Sigetu, Cetinje, više od grada, Tople slike sa sjevera, Crnogorci osnivali Boku Juniors, Priče iz duše, preko središnjih - Mala Crna Gora na kraju svijeta, Na Cetinju o novinarstvu, Sidnej, Pariz, Njujork, Žudnja za Crnom Gorom, Kraljica spasila Lubardu, Jednog predvečerja detroitskog, Na stanici budvanskoj, U gradu Geteovom, Od Veruše do Anda, Četiri slikara na jednoj adresi, do završnih – Poezija kao prilog borbi, Kad promašiš pticu, pogođen je cilj, Ljeto u Bihoru, San ribara, Putovanje u Jermeniju i A već je jesen– očigledno je da ova knjiga odiše motivskom kompaktnošću i stilsko-jezičkom jedinstvenošću.

U impresiji Mala Crna Gora na kraju svijeta, Vuković piše o svojoj posjeti Urugvaju, koji ima tri miliona stanovnika, od kojih milion i po živi u glavnom gradu- Montevideu.

Svi njegovi zapisi, putopisi i sjećanja sadrže obrazovnu i edukativnu dimenziju, pa tako saznajemo da je Montevideo osnovan u prvoj polovini XVIII vijeka, s univerzitetom formiranim 1849. godine.

Vuković u ovom ostvarenju piše o svojoj posjeti Iseljeničkom udruženju „Bratstvo“, čiji su članovi Crnogorci, Srbi, Hrvati i Slovenci. Od generalnog sekretara Ministarstva prosvjete i kulture Urugvaja, dr Fernanda Alonsa, autor saznaje da je Urugvaj zemlja evropskog porijekla, u kojoj žive Španci, Italijani, Jermeni, Libanci i Crnogorci, a da upravo ta raznolikost doprinosi da se razvije jedinstven narod.

Srednje i visoko školstvo je besplatno, a srednje je i obavezno, što je omogućilo razvoj velikog broja intelektualaca.

Imajući u vidu značaj doseljenika za razvoj Urugvaja, osnovan je Institut za emigraciju, koji sadrži predstavnike svih etničkih grupa i vlade, a cilj im je uspostavljanje čvršćih kontakata s evropskim zemljama, kao i da njihove talentovane slikare, pisce i muzičare predstave svijetu.

Crnogorski iseljenici u Latinskoj Americi uglavnom su se okupljali u okviru klubova jugoslovenskog karaktera. Raspad Jugoslavije je ugasio većinu ovih društava, pa je i urugvajsko „Bratstvo“ prestalo da postoji. 

Crnogorski iseljenici su se organizovali i formirali u Montevideu svoje, Crnogorsko društvo.

Iz naslova priloga u ovoj knjizi, možemo uočiti da se oni sadržajno i motivski mogu podijeliti u više cjelina: prilozi posvećeni Crnoj Gori i njenim gradovima (Cetinje, više od grada, Na stanici budvanskoj, Hajduk u Beranama), Crnogorcima u drugim sredinama (Sjetne priče njujorške, Svadba u Njujorku, Lovćen u Detroitu, U gradu Geteovom, Od Veruše do Anda), znamenitim Crnogorcima kod nas i u inostranstvu ili originalnim likovima vrijednim da ih Vuković zabilježi i ovjekovječi (Saga o đedu Manojlu, Četiri slikara na jednoj adresi, Njegoš u Americi, Kako su Crnogorci osvajali daljine, Putovanje u Jermeniju), prikazi na savremene knjige domaće literature (Priče iz duše – o knjizi Mele Hadrović - Murić Beranske priče), prilozi iz kojih možemo mnogo naučiti o različitim pravcima i strujanjima u književnosti (Stolica Ernesta Hemingveja predstavlja pravi esej posvećen nadrealizmu) ili ličnostima koje su obilježile južnoslovensku i evropsku književnost (Andrićevi kolačići).

U zapisu Jasikovac u Londonu, autor piše o znamenitom spomeniku u Beranama: “I kao znak usklika, vinula se u visinu osamnaest metara visoka kupola, a oko nje ritualno poređano četrdeset granitnih blokova na kojima su majstori klesari ispisali istoriju Vasojevića, uklesali ornamentiku koja odražava crnogorsku nošnju i oružje.”

Slobodan Vuković nas podsjeća na ličnost i djelo Bogdana Bogdanovića (1922 - 2010), koji je tvorac ovog spomenika, profesora Arhitektonskog fakulteta, gradonačelnika Beograda i sina Milana Bogdanovića, pisca, književnog kritičara i upravnika Narodnog pozorišta u Beogradu.

Ratnih devedesetih, Bogdan se usprotivio politici Slobodana Miloševića, pa je od 1993. živio u Beču kao politički emigrant, gdje je i umro, 2010. godine.

“Prateći godinama raznovrsna ispoljavanja duhovnog imperativa našeg čovjeka da ostavi svoje znamenove o proteklim događajima, Bogdanović se uvjerio da se naša revolucija ni jednog trenutka nije odrekla kompleksnog istorijskog iskaza”, navodi Vuković.

“Sasvim prirodno da jedan takav iskaz traži i posebna sredstva izražavanja, jednu posebnu arhitekturu, i jednu posebnu umjetnost, koju možemo nazvati memorijalnom, ili čak i sakralnom, jer ona to u suštini i jeste. Okrenuta duhovnim vrijednostima, njen je zadatak da ih iskaže i ovjekovječi.”

Zapis Tihi gromovnik, tematski je posvećen sjećanju na autorovog pretka, crnogorskog vojvodu Gavra Vukovića, prvog crnogorskog pravnika, jednog od rijetkih visokoobrazovanih Crnogoraca svog vremena.

Slobodan nas podsjeća na biografske podatke vezane za ovu znamenitu ličnost: “Rođen je u Lijevoj Rijeci 1852. godine. Osnovnu školu pohađao 1859. u   Beranama, u manastiru Đurđevi Stupovi. Poslije drugog razreda nastavlja školovanje na Cetinju. Gimnaziju učio u Nici. Diplomirao pravo 1873. u Beogradu. Oženio se Đelom Đurašković s Ceklina. Supruga Đele pratila ga je na putovanjima po evropskim metropolama. Imali su četvoro đece: Božidara, Miljana, Jelenu i Mihaila-Miša.”

Iz knjige Slobodana Vukovića Susreti mnogo možemo naučiti o vremenu u kom je on najintenzivnije živio i stvarao, a to je druga polovina XX i početak XXI vijeka, kako na prostorima Crne Gore, tako i onim u kojima žive enklave crnogorske emigracije (Sjeverna i Latinska Amerika, Australija itd).

Likovi iz njegovih zapisa, reportaža i putopisa djeluju tako stvarno i uvjerljivo, kao da su još uvijek živi i da nam pričaju svoje zanimljive i živopisne životne priče, koje slušaoce i čitaoce ostavljaju “bez daha”.

Vukovićeve kratke panorame ujedno predstavljaju zapise o jednom dobu, njegovoj istoriji i tradiciji, ljudima koji bi nam ostali daleki i nepoznati da nije bilo preciznog Vukovićevog pera da ih “skenira”, zabilježi i ovjekovječi.

Uz njih idu i priče o boemima, umjetničkim epohama, zanimljivim predstavama i knjigama, nostalgičnim uzdasima i stihovima crnogorskih pjesnika (Vitomir Vito Nikolić) - urezanim u dubinama vječnosti i nezaborava.

Posmatrani sa stilsko-jezičke strane, Vukovićevi putopisi i reportaže prožeti su leksikom u kojoj nalazi mjesto i ona riječ koja će našeg iseljenika podsjetiti odakle dolazi. Kroz svojevrsno putovanje po leksičkim zavičajnim stazama, autor pokazuje zavidno poznavanje crnogorskih govornih prilika, kao i one specifičnsti koje su zajedničke za emigrantski način poimanja, doživljavanja i kazivanja.

Kad je riječ o vremenu, upadljiva je upotreba narativnog prezenta, kojim postiže da stičemo utisak kako se sve o čemu nam autor govori odigrava upravo pred našim očima, u ovom trenutku.

Vrijednost njegovih tekstova je, između ostalog, i u jednostavnosti pisanja i funkcionalnoj upotrebi riječi kojima se postiže punoća smisla. Njegov izražajni model približava se modelu umjetničkog novinarstva.

Vuković njeguje lapidaran stil, koji emanira pogled izoštren za detalje, što se može demonstrirati kratkim odlomkom iz priče Žudnja za Crnom Gorom: „Kaplje noć australijska... Odšetah Ulicom Flinders; i meni se, kroz granje, prikaza sunce; crnogorsko... Niz Sidnej jesen romori.“

Putopisi Slobodana Vukovića puni su anegdota, koje čine da se čitalac od srca nasmije: „Dva Crnogorca, kaže anegdota, Ivan i Vule, dojezdiše u Australiju, pa ih „na ingliškom“, nazvaše Ajvan i Vol. Vule veli Ivanu: “Viđi, oca im, sve znaju o nama, tebe zovu ajvan, a mene vo. E da nije tako, ne bi ni dolazili u ovu daleku Australiju.” ( Žudnja za Crnom Gorom).

Kroz njegove knjige provijava dobroćudni humor i precizno „skeniranje“ likova. Tako osmišljene junake, koji nisu „zamračeni“ autorskom ambicijom da se raspiše i opasnošću da se „izgubi“ u mnoštvu detalja, ne bi mogao da pruži neko ko dobro ne poznaje ljudsku psihologiju.

Putopisi Slobodana Vukovića Proljeće u Bronksu, U podnožju Kordiljera, Priče iz Australije, Suncokreti na Trafalgaru i Susreti potvrđuju misao Iva Andrića da čovjek koji nije putovao – nije ni živio.

Dosadašnjim ostvarenjima Slobodan nam je približio države i kontinente, kroz koje su daljine i otuđenosti postale – susreti. 

Prof. dr Sofija Kalezić

(Riječ izgovorena na promociji Susreta 22. novembra u Biblioteci „Radosav Ljumović“ u  Podgorici)