Beranski prekrasni krajolik je bogat ne samo prirodnim ljepotama, nego i arheološkim nalazima i to iz različitih vremenskih perioda, jer je takav kakav je, bio odvajkada naseljen.

Neki su poznati javnosti, a neki još nijesu. Tu su, za sada, i dva otkrivena neolitska nalazišta - Berankrš i Kremenštica! Zanimljivo je da, za sada, ne postoje table koje bi obavijestile arheologe, istraživače, putnike, turiste, gdje se nalaze ta dva veoma važna nalazišta ili da barem  upute na činjenicu da postoje te nesumnjivo velike vrijednosti beranske doline.

Istina, postoji jedan  veliki natpis pored glavnog puta Andrijevica-Berane, na granici Trešnjeva i Zabrđa, koji upozorava na koliko se kilometara udaljenosti nalazi Rimski kastrum, ali ne piše i ne obavještava gdje se i nalazi. A priča o tom Kastrumu je nešto sasvim posebno, pogotovo što je na tom mjestu i prije nezaobilaznih Rimljana postojalo veliko naselje, što je i potvrđeno nalazima kamene plastike, koja je, trenutno, u privatnom vlasništvu.

A ono se nalazilo na području Lušca i Doca, samo na kilometar-dva od Berana, zahvata imanja Pajkovića i Račića i od njegovih klesanika je i u tursko vrijeme, zatim poslije oslobođenja, kao i nakon 1945. godine,  ozidano dosta zgrada i privatnih kuća. Za sada je utvrđeno da je navodna veličina utvrde bila 32x10 m, sa pet prostorija.

Međutim, ono što je skoro svim istraživačima nepoznato jeste činjenica da se temelji zidova prostiru sve do Vrela ispod Đurđevih Stupova, koji su vidni za vrijeme sušnih ljeta, a nepoznati su im i znaci pod nazivom ,,Šarena ploča“, zatim jaz za dovod vode koji je vodio kroz šumu iznad naseobine, zatim zidine na Glavici u Docu kod kuća Jovančevića, pa tumuli u Lušcu, Bistrička ploča i još toga. Prilikom probijanja i asfaltiranja novog putnog pravca od Lušca, preko Doca ka kraju Škrljevice uništene su opeke i još drugi materijal od tog naselja.

A jedan od tih brojnih arheoloških beranskih dragulja jeste, svakako, i Šudikovski kvadar. Ova kamena gromada od crvenog krečnjaka, dimenzija 95 x 88 x 54 cm,  težine od oko 500 kilograma, sa uklesanim slovnim i grafičkim znacima, imala je svoju filmsku sudbinu i samo je igrom slučaja ostala u ,,životu“!

Sve do 1925. godine Šudikovski kvadar je bio nepoznat javnosti, skriven ispod ruševina manastira Šudikova, u ataru starostavnog naselja Budimlja, koji su Turci sa nekim domaćim muslimanima spalili i razrušili 1738. godine. Naime, tada je u ,,Lovćenskom odjeku“, profesor i upravnik beranske gimnazije Dušan Vuksan prvi objavio izvještaj pod naslovom ,,Šudikova“, počev od  46 - e, pa sve  sve do 51 stranice.

Godinu dana ranije on je sa svojim učenicima obilazio Šudikovu i ispod urušenog kamenja  otkrili su Kvadar i ne sluteći koliko će samo rasprava o porijeklu znaka na njemu poteći i zapjenušati kroz naučne i one druge vode.

Svoje nešto duže putešestvije, poslije onog kratkog od mjesta gdje je klesan u Tivranskoj klisuri i gdje je prvobitno služio svojoj namjeni do šudikovske crkve posvećenoj Vavedenju Presvete Bogorodice, gdje je služio kao časna trpeza i tako razdvajao pripratu od oltara, Kvadar je započeo poslije nekoliko vjekova prelaskom na lijevu obalu Lima. Tako je stigao i do manastira Đurđevi Stupovi, ispod Rastovca, odnosno do početka njegove porte, 1955. godine, gdje je jedno vrijeme bio ostavljen kod ulaza u zgradu nekadašnje prve osnovne svjetovne škole, koju su tada pretvorili u Muzej.

Potom je kad je zgrada vraćena svještenstvu manastira Đurđevi Stupovi, Šudikovski kvadar, zajedno sa Cipusom sa starog beranskog groblja, dimenzija 133 x 69 x 65 cm, zatim, sa, takođe, ukrašenom Stelom iz Lušca, dimenzija 124 x 54 x 55 cm, koja je bila ugrađena, poput mnogih nalaza, u zid jedne  kuće, a čiji je natpisni prostor ukrašen bršljanovom viticom i tekstom koji pojašnjava da je to spomen obilježje koje je za života postavio sebi i ocu Luciju Markus, kao i Cipusom iz Zabrđa, nemilosrdno gurnut i odbačen na ledinu izvan dvorišta Polimskog muzeja, na prostor koje će ubrzo postati mjesto za ostavljanje vozila.

Oko tih kamenih spavača iz naše daleke istorije i prošlosti niklo je pravo smetlište. Ali ne samo i to - išvrljani su bojom, naročito Šudikovski kvadar, zasigurno ne slučajno. S više napisa, kao nastupom i izjavom za neke televizijske kuće uzburkao sam javnost i tako natjerao poslenike koji su plaćeni za posao očuvanja svega toga, uz razgovor s njima, da kamene stele i gromade ubace u svoje dvorište i da ih označe tablama. Bilo je tada priče o tome da treba da se izbore za dogradnju natkrivenog lapidarijuma, ali se zadržalo samo na tome. Doduše, taj dio se može nazvati tim nazivom, ali se nalazi trebaju zaštiti onako kako i treba.

O Šudikovskom kvadru su pisali mnogi, stručnjaci, arheolozi, istraživači, ali i oni kojima je to strano i velika nepoznanica, pa postoji mogućnost da izazovu i razne nepotrebne nedoumice i da one neupućene navedu na pogrešan trag.

Poslije profesora Dušana Vuksana, o Kvadru je pisao  1930. godine arhitekta Pero Popović u članku ,,Šare na kvadru u manastiru Šudikova u Beranama“, objavljenom u Prilozima za književnost, istoriju, jezik i folkor, X sveska 2, Beograd 1930, 233.

Trebalo je da prođe dosta godina da bi se 1958. godine oglasio lingvista, germanista Ivan Pudić koji je pretpostavio da znaci na Šudikovskom kvadru podsjećaju na gotske rune.

Naredne godine istoričar stare srpske književnosti, univerzitetski profesor, akademik Đorđe Radojičić, tvrdio je da se radi o najobičnijim šarama za gatanje, kao u Bugarskoj ili slično našim ,,slovašima“.

Dr Danilo Barjaktarević, univerzitetski profesor, lingvista, rođen u Petnjiku kod Berana, poveo se 1963. godine u svojem pojašnjenju znakova time da je Kvadar pronađen u razvalini crkve, pa je njegova odrednica u pokušaju tumačenja bila u jednom takvom sklopu - ,, Sij jaki i sveti lik hrama Bogorodice“.

Mišljenje njegovog rođaka dr Mirka Barjaktarovića, našeg poznatog etnologa, takođe univerzitetskog profesora, jeste da je Šudikovski kvadar, u stvari, nadrobni spomenik.

Naravno, postoji tu još nekoliko pokušaja tumačenja, uz korišćenje sanskrita, pa vinčanskog pisma ili srbice, ali svi oni samo još više podgrijavaju sumnje u to da je konačno riješena nepoznanica Šudikovskog kvadra - naprotiv.

Skoro sva ova tumačenja je lasno pobiti, opovrgnuti, a najviše zbog toga što sva ona nemaju ama nijednu istu riječ, odnosno pojam, što je, ipak, neshvatljivo. Zatim, ono što se ne smije zaboraviti - mnogi od onih koji su pokušali da  rastumače znake na Kvadru nijesu ga ni vidjeli, a neki nijesu ni znali gdje se nalazi, što je u najmanju ruku neozbiljno, jer tumačenje na osnovu crteža ili skice  koje neko nekom pošalje ili ga nepotpunog vidi negdje, nije pouzdan način odgonetanja

Inače, nekoliko sličnih znakova uočio sam na nalazu koji sam pronašao, uz pomoć mještana iz Dosuđa. Uspravnu ploču od kamena kojeg nema nigdje u blizini nazvao sam Gusinjska ploča i prikazao javnosti. Nekoliko istovjetnih ureza sam primijetio i na Izbinskom kršu.

Neshvatljivo je da se ne iskoristi onako kako i treba vrijednost tajnovitog Šudikovskog kvadra, ali i svega ostalog, tog blaga koji je svjedočanstvo naše daleke prošlosti i  pismenosti.

S obzirom na to da sam prvi pisao o Šudikovskom kvadru u obliku novinskog članka, kao i na to da sam prvi govorio u televizijskoj emisiji o njemu, imam pravo da zatražim da se Šudikovski kvadar hitno postavi u hodniku opštinske zgrade ili Muzeja i da tako bude dostupan i vidan, ali i zaštićen od vremena.

I, naravno, barem jednom godišnje, treba upriličiti naučni skup o Šudikovskom kvadru, uz učešće i onih koji smatraju da je on nešto sasvim posebno i nešto potpuno naše, ali i onih  koji smatraju suprotno.

Tekst i fotografija: Milija Pajković