„Sve moje knjige su samo djelić onoga što sam bio zamislio“ (I. Kadare)

Otišao je Ismail Kadare (1936 – 2024), a mi se prisjećamo riječi koje  je Marsel Peži  1990. godine zapisao: „Ako Nobelova nagrada za književnost ima neki smisao trebalo bi je hitno dodijeliti najvećem živom piscu: Ismailu Kadareu. Niko kao on danas ne zna da vlada vremenom Istorije, da nađe u svakodnevnom vječnost mitova, da napravi od stvarnosti Legendu.

Po svemu sudeći, Ismail Kadare govori samo o Albaniji, ali na način kako je Homer govorio o Grčkoj, kroz svoje djelo, ta neobična zemlja orlova, taj mali nepokorni narod, doseže na čudan način do univerzalnog kao da je postao metafora suštinske avanture čovječanstva“. I, zaista, je tako!

Od kada se 1970. godine pojavio roman „General mrtve vojske“ Ismaila Kadarea, njegova popularnost je stalno bila u usponu. Ovih dana nas je slavni pisac napustio, a njegova književna djela ostaju čitaocima kao duhovno blago čovječanstva: General mrtve vojske, Tvrđava, Hronika u kamenu, Velika zima, Most na tir luka, Prekinuti april, Palata snova, Koncert na kraju zime, Piramida, Razgovor o brilijantima jednog decembarskog popodneva, ... Ismail Kadare, romanopisac, pjesnik, esejista, dramaturg, scenarista, univerzalni glas protiv totalitarizma.

Godine 1990,  Kadare dobija azil u Francuskoj, a  revoltiran napuštanjem Albanije kaže: „Moj revolt je prije svega književni. Ja sam prvo pisac, pa onda građanin. Imam utisak da narod ponekad očekuje suviše od svojih pisaca. On nam postavlja nemoguće ciljeve. Jer, pisati u bilo kojoj zemlji i u bilo koje doba jeste čin dovoljno herojski i tragičan da bi se piscima nametao dodatni krst politike. Jedan pisac ima dva života i dva kalendara: jedan zvanični, konkretni, svakodnevni, a drugi u njemu, koji je daleko od svega toga. Ja sam bio pisac koji živi u svom privatnom kalendaru“.

U nekoliko sjajnih intervjua koje je velika Branka Bogavac, na sebi znalački i originalan način, uradila sa Ismailom Kadareom, već nakon njegovog dolaska u Pariz, nalaze se njegova promišljanja o kulturi, književnosti, nacionalizmu, diktaturi, životu.

Zahvaljujući i tim intervjuima Kadareov glas i njegove poruke su  dopirale i do Balkana, a njegovo djelo do čitalačke publike širom svijeta. Učinila ga je popularnim, kao i mnoge druge sa kojima je razgovarala i razgovore objavila u svojim kapitalnim knjigama.

U jednom interjuu, Kadare poručuje: „Ja sam Albanac, ali ja mislim da smo mi balkanski narodi u svakom slučaju kao jedna velika kuća, jedna velika familija, iako postoje kontradikcije, ali ipak se osjećamo kao sela u susjedstvu, sa nečim zajedničkim, uprkos trenutnom neprijateljstvu, za koje ja smatram da je samo privremeno i prolazno. Balkanci bi trebalo da budu kao jedna velika porodica“. Poruke davne – poruke svevremene!

O važnosti dijaloga  u svim vremenima, Kadare poručuje u stilu velikog intelektualca: „Ja ne znam da li je dijalog još moguć. Zato sam i mislio na Evropu da bi se uspostavio taj dijalog. Jer je to sada pretvoreno u nebulozu. Napisao sam jednu knjigu o grčkoj kulturi. I izjavio sam u albanskoj štampi da sam napisao tu knjigu da bih pokazao da smo mi Balkanci sposobni da napravimo civilizovan gest“.

Zatim nastavlja: „Kad bih mogao da napišem nešto slično kao o Grcima i sa toliko divljenja o srpskoj kulturi, smatrao bih to za savršenstvo moje savjesti. Kad bi svi krenuli u tom pravcu, napetost bi odmah spala. Znam da je bolest nacionalizma strašna, ali se nadam da nije fatalna i da bi mogla da se ublaži kad bismo se svi potrudili da je smirimo“. Vječno pitanje na Balkanu: Trudimo li se?

Književnik Kadare i njegov stvaralački život i odgovor: „Kroz mozak pisca prolaze strelovite misli, munjevite vizije od kojih on odabere samo sebe. Pisac ima dva stvaralačka života: prvi, vidljivi, to su sati svakodnevnog rada, te bezbrojne seanse koje ponekad traju dok ga smrt ne zatekne“.  Kadarea smrt  nije zatekla. Ismail Kadare i njegovo djelo su besmrtni! Čitajmo ga! Kadare – snaga intelektualca!

Prof. dr Draško Došljak