Braho Adrović je rođen 1947. godine u selu Donja Vrbica kod Berana. Osnovnu školu završio je u Vrbici i Petnjici, a Pedagošku akademiju (grupa srpskohrvatski jezik i književnost) u Nikšiću.

Bio je član prve redakcije lista studenata Crne Gore „Studentska riječ“, a jedno vrijeme i odgovorni urednik tog glasila. Više od deset godina bio je novinar Pobjede, a oko dvije i po decenije novinar Televizije Crne Gore - dopisnik iz Berana, Plava, Andrijevice i Rožaja. Bio je VD direktora Centra za kulturu u Beranama i u dva mandata potpredsjednik Opštine Berane.

Adrović je bio jedan od osnivača i zamjenik glavnog i odgovornog urednika revije Novi dani koja je jedno vrijeme izlazila u Beranama. Bio je član redakcije i stalni saradnik lista Sloboda, urednik za poeziju časopisa Mostovi koji je izlazio u Pljevljima i jedan od pokretača i članova redakcije obnovljenog izdanja časopisa Tokovi. Kao honorarni saradnik, objavljivao je u listovima Arena, Vjesnik i Agencija „Tanjug“.

Objavio je knjige poezije Biti živ, Juče na ulici, Hiljadu dana ljubavi, Balkanske elegije, Rat u kući, Objava nezaborava, Gorki vijenac, Vječno uzaludno, S one strane nade, Ljudi i neljudi, Izabrane pjesme, Velika šetalica, Dobričine i roman Porijeklo grijeha (Berane,2016).

Adrović je zastupljen u mnogim antologijama i izborima poezije. Učestvovao je na većini važnijih književnih festivala i susreta na prostorima bivše Jugoslavije, kao i u Bugarskoj, Luksemburgu i Njemačkoj.

Za svoj književni rad dobio najveće opštinsko priznje Nagradu „21. jul“ u Beranama. Dobitnik je prve nagrade na susretu mladih pjesnika Crne Gore u Podgorici, nagrade za stvaralaštvo za mlade „Krilata seošnica“, „Mirko Banjević“ za knjigu poezije Ljudi i neljudi, prve nagrade na manifestaciji „Pjesnici sa Lima o Limu“ u Bijelom Polju i nagrade za najbolju humorističko satiričnu pjesmu  na Crnogorskom festivalu humora i satire 2017. u Danilovgradu. Objavio je i četiri televizijska dokumenarna flma - „Mlinarica“, “Vječiti gubitnik Selmo“, “Beranska gimnazija” i “Krila Berana”.

Godine 2025. Adrović je domaću književnu scenu obogatio svojom novom poetskom zbirkom Antiratne pjesme koja, kako i njen naziv upućuje, ima antiratni karakter i smisao. Moto ove zbirke zvuči kao emotivno i gorko razračunavanje s idejom da umjetnost - konkretno antiratna poezija - može da zaustavi rat ili spriječi nasilje.

Ton je rezigniran, gotovo oproštajni, autor priznaje nemoć „najdobronamjernijih riječi i stihova“ pred stvarnom silom granata i raketa. Izrazi „zbogom antiratna poezijo“ nosi težinu lične frustracije i osjećaj izdaje - ne zbog poezije same, već zbog svijeta koji ne mari za njene poruke.

U književnom smislu, ovaj se moto uklapa u tradiciju tekstova koji preispituju smisao umjetnosti u trenucima krize (npr. Miroslav Krleža i Mak Dizdar), gdje se javlja pitanje: da li je riječ ikada dovoljno moćna protiv oružja? Prva pjesma u ovoj zbirci nosi naziv Rat:

„Do neke nove prilike...

A preživjeli oplakuju svoje mrtve, izranjavane i nestale,

Svoju sudbinu zlu,

Imetak svoj koji više nemaju,

I prizivaju pravdu, koje nema,

Koja i ako nekada dođe,

Kasno dođe,

I rijetko, vrlo rijetko,

Pogađa pravoga.

Eto, to ti je rat!

Pa haj, ratuj čovječe,

 Brate moj!

Udari na čovjeka!

 Brata tvog.“

Ova pjesma pokazuje ciklus rata kao predvidljiv scenario licemjerja i patnje. Riječ je o snažnoj antiratnoj pjesmi punoj ogorčenja, ironije i gorke istine. Način umjetničkog izražavanja je jednostavan, a slike su snažne: zlo koje proključa i izliva se poput lave, moćnici koji hladno posmatraju, preobražaj u mirotvorce kad je šteta već učinjena i ljudi koji ostaju s prazninom, gubitkom i kasnom „pravdom“.

Pjesnik je prikazao četiri važne faze svakog ratovanja - fazu nasilja kad zlo, vođeno ljudskim slabostima ili pohlepom, eksplodira; licemjerja moćnih jer oni koji imaju uticaj ili odgovornost gledaju mirno, a možda su i potajno uključeni; prividnog mira – prekida nasilja jer su zaraćene strane postigle svoj cilj i fazu tišine prije novog zla – zlo se samo privremeno povlači, čekajući novu priliku.

Pjesma se završava se ironičnim pozivom „Pa haj, ratuj čovječe“ - kao gorak podsjetnik da rat uvijek pogađa brata, bližnjega, nas same. Pjesma Rat predstavlja snažnu moralnu optužnicu protiv rata i onih koji ga omogućavaju, noseći emotivnu i političku poruku.

Pjesma koristi slikovite metafore („otrov po tuđim avlijama“, „kao vulkanska lava“) i ironiju („Preobuku u odijela mirotvoraca“). Ton je gorak i sarkastičan, što pojačava emotivni naboj.

Molitva za Ukrajinu je jednostavna, ali snažna pjesma, koja koristi iskrenost i moralnu jasnoću da prenese poruku mira. Njena snaga leži u emocionalnoj direktnosti, ponavljanju ključnih motiva i u spoju ličnog s univerzalnim. Ona nije samo pjesma o Ukrajini, nego i o svim narodima koji su prošli kroz rat i razumiju bol napadnutih. Ona čini snažan i emotivni vapaj protiv rata, pun empatije prema onima koji se brane i prema nepravdi koja pogađa nevine ljude.

Tematski, pjesma koristi kontrast proljeća kao simbola života, ljubavi i obnove, i rata kao simbola smrti, rušenja i zla. Ponavljanjem stihova o molitvi i proklinjanju zla, autor daje ritmičku i emocionalnu snagu poruci. Posebno je upečatljiva paralela između Ukrajine danas i vlastite domovine u prošlosti - povezujući lična i univerzalna stradanja. Pjesma nosi snažnu antiratnu poruku i izražava solidarnost s ukrajinskim narodom.

Autor odbacuje rat kao sredstvo rješavanja sukoba, te naglašava pravo na odbranu, ali i univerzalnu povezanost svih ljudi (“svi smo braća po duši”). Poruka je dvostruka: lična - povezivanje patnje Ukrajine s vlastitim iskustvom ratnog razaranja i univerzalna - osuda rata, bilo gdje i kad god se on odigrava.

Pjesma je podijeljena u strofe od po četiri stiha (kvartine), što daje jasan ritam. Unutar nje ima tematskih ponavljanja ("Za Ukrajinu se molim", "proklinjem zlo"), čime se postiže naglašavanje emocije i stava lirskog subjekta. Pjesma gradi emociju u tri koraka: lični stav - odbijanje rata, empatija za one koji se brane; univerzalno gnušanje - osuda razaranja života, ljubavi i prirode, te poziv na molitvu i prokletstvo zla kao aktivni čin solidarnosti i moralnog otpora. Autor podsjeća na vlastito iskustvo rata (“Juče su tako rušili našu domovinu”), čime se pjesma iz intimne i individualne perspektive podiže na nivo kolektivnog i globalnog iskustva.

I kroz ostale Adrovićeve pjesme (Čovjek i vijek, Slušanje vijesti, Mašine zla, Ljubav i sloboda, Propovijedanje ljubavi; Svijet na stranputici  (Ruševine ljudi, Crno more, Arapska istorija, Povratak mrtvih, Varalica, Meta, Heroji mira i nada, Palestina, Dječija suza, Osveta pustinje); Rat u kućnom dvorištu  (Strah, Ime zla, „Rat i mir“, Pjesma o ružnom); Znaci vremena (Ruševine, Crna kutija, Balkan, Velikaši, Znaci nevremena, Njihovi i naši, Zle oči, Pasji život, Seobe, Kad su padale kruške, Tvoje zlo); Zapisi iz crne kutije  (Crna kutija zla, Rat u kući, Elegija za Suadu, Izbjeglice, Etničko čišćenje, Sramota je Srebrenica, Rušenje, Tekla rijeka, Rat izbliza...) rat se ne prikazuje kao herojski čin, nego kao zlo koje se pokreće iz ljudske pohlepe, mržnje i manipulacije. Njime upravljaju i podstiču ga moćnici, koji ga koriste dok im treba, a potom glume mirotvorce. Pravda, kad i dođe, uvijek kasni i rijetko pogađa one koji su je zaslužili.

Pjesma Ime zla se bavi zločinom u Šahovićima (danas Tomaševo), masakrom iz novembra 1924. godine, kada je ubijeno više stotina muslimana i Bošnjaka nakon lažnog optuživanja za ubistvo prvaka Boška Boškovića. Lirski subjekt prolazi kroz mjesto i opisuje prizore, osjećanja i njegovu moralnu osudu počinilaca. On nam prenosi ogorčenje i tugu zbog onoga što se dogodilo - masakra koji je ostavio trajnu ranu u sjećanju ljudi.

Pjesma koristi jasan kontrast između ljudskosti i zvjerstva, između svjetla i tame, naglašavajući kako su počinioci izgubili pravo na ljudsko ime. Ponavljanje uvodnih i završnih stihova stvara se snažan okvir i daje osjećaj da sjećanje na zločin ne blijedi, nego ostaje poput rane koja se ne zatvara.

Ubijeno je, prema procjenama, između 600 i 900 muslimana, a selo je spaljeno. Preživjeli su raseljeni, a ime mjesta kasnije je promijenjeno. Pjesma jasno stoji u funkciji pamćenja ovog događaja i moralnog opominjanja. Pjesma nosi poruku da zlo ne smije biti zaboravljeno i da ljudskost nestaje kada se zločin opravdava osvetom. Time se pjesma uklapa u antiratnu i antiosvetničku književnu tradiciju.

U posljednjoj pjesmi u ovoj zbirci Šta nam ovo bi, lirski subjekt se ne miri s lažnim neznanjem ili naivnim pitanjem sadržanim u njenoj naslovnoj sintagmemi. Umjesto toga, on oštro podsjeća da su razlozi svima poznati, da nema mjesta iznenađenju i da odgovornost leži prvenstveno na onima koji su rat dopustili. Ton je ogorčen, ali i duboko tužan, pa predstavlja mješavinu bijesa prema sebi i drugima, osjećaja srama i žali za onim što je izgubljeno.

Ovo je snažan i emotivan monolog - gotovo ispovijest - o razočaranju, gubitku i samoprijekoru, vezan za raspad jedne zajednice ili domovine, u ovom slučaju nazvane Krivaja, koja može biti i stvarno mjesto, ali više od toga simbol.

Osjećanja koja se kroz ovu pjesmu prepliću su optužba ("Mi smo Krivaju rasturili"), sram ("Pustinja je prvo napravljena u mozgu našem"), samospoznaja ("Nijesmo ništa doživjeli u odnosu na ono što smo zaslužili"), žal ("Krivaja bila, i više je nema"), odbijanje šale i banalizacije ("Ne bih stvarno volio da se sa tim stvarima šalimo").

Ona je ujedno i društvena kritika: iako priznaje moguće spoljašnje uticaje ("Da su nas podstrekivali sa strane"), autor ne dopušta da se odgovornost prebaci van - jasno kaže da je odluka, djelovanje i nedjelovanje bilo u rukama onih koji su tamo živjeli. Pjesma se završava rezignirano - s priznanjem da je priča već "ružna, krvava i sramotna" i da dalje pričanje znači "mlatiti praznu slamu". Ova pjesma izrasta u vješto konstruirani dramski monolog, s jakom emotivnom i stilskom izražajnošću.

Adrović izbjegava uljepšavanje; on ne traži opravdanja nego nas suočava s ružnom istinom, pa najveći broj datih pjesama imaju poseban ritam i strukturu koji pojačavaju njihovu emocionalnu snagu. Česta upotreba retoričkih pitanja stvara direktnu konfrontaciju, dok pauze i elipse (nedovršene rečenice) sugerišu da emocije prekidaju logičan tok.

Po Brahu Adroviću, rat je najgori oblik ljudske destrukcije. U njemu nema pobjednika - stradavaju nevini, dok oni koji ga podstiču rijetko nose posljedice. Pravda je spora, a ciklus nasilja se stalno ponavlja. Autor nas upozorava da rat nikada nije spontana pojava, već plod ljudske pohlepe i manipulacije.

Njegova antiratna poezija ne sadrži samo osudu, već i vapaj za ljudskom sviješću, savješću i odgovornošću. Njen ton je ogorčen, sarkastičan i gorak, dok je izbor riječi direktan i bez uljepšavanja. Epilog pjesama često posjeduje ironiju koja djeluje jače i intenzivnije nego da je poruka izrečena na otvoren način.

Prof. dr Sofija Kalezić