Okrugli sto o književnom djelu Ćamila Sijarića, pod nazivom „Gdje su ona druga vrata“ održan je juče u bjelopoljskom Centru za kulturu. Okrugli sto je organizovan u okviru programa Sijarićevi književni dani.

Na okruglom stolu govorili su akademik Faruk Dizdarević, prof. dr Draško Došljak, profesorica Dijana Hadžizukić, pisac Darko Cvijetić, Suljo Mustafić- predsjednik Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori i mr Denis Martinović. Moderator je bio Edin Smailović- direktor Centra za kulturu.

A.S.

Prof. dr Draško Došljak: Putopisi Ćamila Sijarića

(Izvod sa Okruglog stola „Gdje su ona druga vrata“- Sijarićevi književni dani, Bijelo Polje, 17. 12. 2025)

Ćamil Sijarić je jedan od najznačajnijih pisaca južnoslovenskog prostora, poznat po svom posebnom senzibilitetu za čovjeka, zavičaj i tradiciju. U Putopisima po Crnoj Gori Sijarić ne opisuje samo prostore kroz koje prolazi, već i dušu tih krajeva, ljude koji ih nastanjuju i istoriju koja je u njima duboko utkana. Njegovi putopisi predstavljaju spoj književne ljepote, etnografskih zapažanja i ličnih doživljaja. Crna Gora se u Sijarićevim zapisima pojavljuje kao zemlja snažnih kontrasta: surove planine i pitome doline, kamen i voda, tišina i glasna istorija. Ćamil sa posebnom pažnjom posmatra prirodu, ali ona nikada nije sama sebi svrha. Pejzaži su uvijek u vezi s čovjekom – sa njegovim životom, borbom, siromaštvom, ali i dostojanstvom. Planine nijesu samo geografski pojam, već simbol izdržljivosti i ponosa ljudi koji u njima žive.

Posebnu vrijednost ovih putopisa čine likovi koje Sijarić susrijeće na svom putovanju. To su obični ljudi: seljaci, pastiri, starci i putnici, koji kroz kratke razgovore i životne priče otkrivaju bogatstvo narodnog duha. Sijarić ih ne idealizuje, ali im prilazi s razumijevanjem i toplinom, pokazujući duboko poštovanje prema njihovoj sudbini i iskustvu.

Sijarićevi putopisi nijesu samo putovanje kroz prostor, već i putovanje kroz prošlost, identitet i čovjekovu unutrašnju snagu. Oni nas uče da pažljivije gledamo svijet oko sebe i da u naizgled skromnim i zaboravljenim krajevima prepoznamo veliku ljudsku i kulturnu vrijednost.

Ćamil Sijarić je bio neobično „pitoreskna pojava u našem ljudskom svijetu i već za života postao predmet mnogih priča i anegdota. Bio je oličenje drevne jednostavnosti i neposrednosti. U neprirodnom svijetu bio je prirodan čovjek. Književno djelo Ćamila Sijarića je višeslojna tvorevina u kojoj se međusobno prepliću različiti narativni obrasci. Slike i predstave, koje na površinu izbijaju kao pamćenje iz djetinjstva ili izuzetno dobro oblikovane anegdote i scene, ne izražavaju samo prolazno uzbuđenje ili neko izuzetno „stanje duše“, nego se pretvaraju u šire vizije života i svijeta, pri čemu je emotivnost samo sredstvo dočaravanja dubljih čovjekovih nemira i neizvjesnosti njegove sudbine.

Izuzme li se prvo veće putovanje školarca Sijarića, od rodnih Šipovica do Skopja, za njega će ostati upečatljivo putovanje odlaska u Đalovsku klisuru, do izvora vode, do nekakve pećine. Ta rijeka koja je tekla iz izvora, ta priroda koja je bila u klisuri, ta tajanstvena pećina činili su mu se toliko netaknutim kao da nije do tada nijedna ljudska noga tuda prošla. To je uzbuđivalo njegovu maštu. Husein Zvrko navodi kako je upravo to naivno dječije vjerovanje, da je prvi vidio u Đalovskoj klisuri ono što još niko nije imao prilike, pobudilo u njemu želju da i dalje putuje, posmatra i istražuje. Nosila ga je misao da se putovanjem i pričanjem dva puta živi“. On još dodaje i to kako je put za Ćamila Sijarića simbol trajanja, saznavanja, upoznavanja, savladavanja prepreka, te učenje da svaki jad i muka imaju svoje trajanje pa i sam putnik. Kad čovjek ne ide nikud od kuće, on je opet putnik, ide od svog postanka ka kraju koji je neminovan.

Za neke autore, putopis je opis putovanja, svojevrsna geografija, istorija i etnografija. Drugima je putovanje povod za iskaz vlastitosti, a trećima je ono čiji je predmet književno djelo ili književna ličnost koju pohode. Ćamil Sijarić pripada prvoj grupi. Za njega je putops jednostavno opis putovanja, zajedno i geografija i istorija i etnografija. Kako navodi profesor Rizvanbegović, Sijariću nije bitan predmet opisa, isto kao i istorijski fakti. Istorijska priča je ona koja zauzima primarno mjesto u njegovom putopisnom opusu. Ona postaje umjetnost putopisa. Ćamil Sijarić nastoji spoznati ljude prošlosti, koji ostavljaju trag i prenose ga na čitaoca. Karakteristične i bitne odrednice, motivi i termini za njegove putopise su doba, mjesto i trajanje. Doba je ključna riječ za razumijevanje tih putopisa, za Sijarića mjesto ima smisao ako ima trajanje, sam prostor je irelevantan.

Sami Borhes navodi da je duhovni život čovjeka bez prostora sasvim moguć, ali bez vremena nije. Tome sad treba dodati onaj drugi zahtjev, za živim ljudima, mada se tijesno vezuje za istoriju. Sijarić i u putopisima „ostaje pisac“. On sve zna, prethodno bi proučio sve što je mogao naći o mjestu prema kojem putuje, sve je naučio, poznaje svaki kamen, ali nije istoričar, a daleko od toga da je arheolog. Vrijeme je za njega onoliko duboko koliko je stiglo da uobliči, da zapiše ljudsku sudbinu, mada ona može biti zapisana i u kamenu. 

Njegovi putopisi su moderni prozni šehrengizi. On priča isključivo o gradovima, jer su gradovi istorija i jer sela nemaju tu istoriju. Sela su samo postojanja, koja su najčešće prolazna i ne toliko bitna, ona ne pamte istoriju. Od svojih sagovornika tražio je obaviještenost, istinitost, jasnoću, eventualno zanimljivost. Tvrtko Kulenović kaže da je on sam bio isti onaj Ćamil koji je pisao one fantastične pripovijetke, sa onom fantastičnom sposobnošću uranjanja u ljudsku sudbinu, onim fantastičnim jezikom koji je već sam po sebi bio umjetnička kreacija najvišeg reda. Nije to od njih zahtjevao: to je samo od sebe išlo.

Ne mora biti, ali može biti osobina genija, u svakom slučaju je sudbina književnih poštenjaka: da zanemaruju,... ne primjećuju ono što su sobom, svojim bićem, iznutra donijeli, a insistiraju na onome što je uneseno spolja, na znanju, na iskustvu, na posmatranju, na ”životu”, a ne na ”umjetnosti”.

Svojim knjigama „Zapisi o gradovima“, „Herceg-Bosno i tvoji gradovi“ i „Oslobođeni Jasenovac“, Ćamil Sijarić zaokružuje svoje putopisno umijeće. Bosanski putopisi Ćamilovi su gradovi, tu je njihova prošlost, istorija, a upravo su ti gradovi prepuni istorije, a ta „istorija je prepuna lica i naličja, ili jednostavno likova koji i današnji lik određuju. Ono što sam pisac poručuje  u  putopisima:  Zapis o gradovima, Herceg Bosno i tvoji gradovi i Jasenovac je to da prošlost ne smije ostati u sjenci zaborava, da će se ona uvijek pamtiti i prenositi novim generacijama (to je posebno istaknuto u onim dijelovima gdje pisac govori o Drugom svjetskom ratu).

Tako npr. u putopisu Zapisi o gradovima, Sijarić govori o Lenjingradu, te posebno ističe kako se ne smije zaboraviti na mnogobrojne žrtve rata. Možeš samo da ćutiš i da se izgubiš u nečemu što je groblje, što je smrzavanje, gladovanje i umiranje – što je onih devet stotina dana. Dobro bi bilo da tu brojku znaju svi profesori – svih jezika i svih narodnosti, i da je đacima daju u zadatak. Svim đacima, i u svim zemljama – na svim jezicima.

Nek bi se ta brojka znala i pamtila, kako se više ne bi ponovila – ni u ovom gradu, ni u drugom gradu, ni u jednom mjestu. Kada je riječ o prošlosti, ona je uvijek nedovoljno poznata, otkrivena, sačuvana i tajanstvena. U jednom trenutku sam Sijarić se pita šta je prošlost, kakva je ona i čija je. ... jednostavno izgovaramo: zidine, starine, vremena nekakva, nekakva stoljeća – nekakva tama prošlosti – kakve to prošlosti, čije prošlosti? I čudo jedno: prošlost nam se svačija nekako učini kao da je to i naša prošlost. Kao da su tuda prošli naši stari. Tu živjeli, tu gradove gradili, tu snove sanjali – i otišli; oni otišli, a mi došli...“.

Husein Zvrko navodi kako u pripovijednim kazivanjima Ćamila Sijarića često nailazimo na motiv vode, izvora, rijeke i jezera. Ti motivi su neizbježni u njegovoj pripovijednoj i putopisnoj prozi. Kada je riječ o putopisima, taj motiv je nezaobilazan. Dok su i čovjek i grad prolazni, voda je ta koja uvijek ostaje mlada. Voda je za Sijarića nešto mistično, zagonetno i nedostižno, dok je sve ostalo poznato, i ljudi i putevi i gradovi.

Tako u zapisu Voda ne stari, star je samo Ohrid, govori o starom makedonskom gradu Ohridu i Ohridskom jezeru. No - na njemu se vijekovi ne vide, ne vidi se njegova starost – jer voda je uvijek samo voda i vrijeme na njoj ne bilježi se – šta više: čini se da je uvijek mlada i da će mladom i ostati... Ono kao i da jeste tu - da se u njemu ogleda Ohrid. I tu – u ogledalu njegovom, ovaj grad treba i gledati. Jer on tada ne izgleda stvaran, nego liči na nekakav prividan grad – na sliku naslikanu nekad davno, rukom starih slikara iz Ohrida, a na licu vode – na jezeru.

Još jedan motiv koji ovaj pisac pronalazi u vodi je i sloboda. U selu Tivoli kod Rima, selu poznatom po hramu božice Veste, Sijarić nailazi na jedan potok. Iako sasvim običan potok, naizgled nimalo drugačiji od ostalih, pisac vidi u njemu nešto posebno i lijepo. „Poseban je bio taj potok jer je bio slobodan, jer je tekao tamo kuda je htio, bez ljudske ruke koja bi ga vodila. Jer su sve ostale vode stegnute u cijevi, svima je nametnuta ljudska volja: da čini ono što čovjek hoće, i jedino ovaj mali potok čini sam što hoće – teče slobodno, ništa ga se ne tiče, niko ga ne gleda, jer zašto bi i gledao jedan sasvim običan potok kod toliko vodoskoka i vodopada! Ali ja sam ipak gledao taj potok. I divio se njegovoj slobodi. I kad bi on bio razumno stvorenje, ja bih mu rekao da bježi što dalje i što brže i spasi se huke i buke koju prave vode iz cijevi.

Motiv slobode nalazimo i na samom početku zapisa Duša Bukurešta, gdje Sijarić govori o slobodi koju ima jedan putopisac. Kada si sam u nekom tebi nepoznatom gradu, onda si potpuno slobodan, jer si, kako kaže i sam pisac, gospodar vremena i ideš kud hoćeš, radiš šta hoćeš. Sijarić je, takođe, i odličan poznavalac čovjeka, njegovih misli, osjećanja i potreba. Nastoji razbiti njegovu otuđenost i predstaviti ga u boljem svjetlu, svjetlu druželjubivog čovjeka, koji razumije i prihvata druge i drugačije. Želi pojedinca, stranca, približiti masi, tako da bude prihvaćen kao jedan od njih. Na taj način, u zapisu Na Dunavu Estergon pokazuje kako ne bi smjele postojati razilke među ljudima, već kako bi se i u tuđoj zemlji trebalo osjećati kao i u svojoj, ne kao gost, već kao domaćin tu među domaćinima“.

Za Sijarića put je cilj i pravac, put djeluje kao zamišljena tačka prema kojoj se ide. Ono što pokreće čovjeka da pođe na neko putovanje je samo ljudska radoznalost i čežnja za onim što je daleko i nepoznato. Tako će i Ćamil Sijarić reći: “Putovi su valjda i nastali iz vječitog ljudskog nemira“.