(Braho Adrović, Antiratne pjesme, Izdavač: Samizdat, Beograd, Štampa: Pegaz, Bijelo Polje, 2025.)
Zbirka poezije Antiratne pjesme Braha Adrovića predstavlja izrazito koherentno i dosljedno ostvarenje savremene angažovane lirike, utemeljene na snažnoj etičkoj poziciji subjekta i jasno artikulisanoj antiratnoj poetici.
Ova knjiga funkcioniše kao poetski diskurs otpora, ali i kao svjedočanstvo o civilizacijskom posrnuću savremenog svijeta, u kojem rat prestaje biti izuzetak, a postaje trajno stanje ljudske istorije. Adrovićev lirski subjekt formira se na razmeđi ličnog iskustva, kolektivne traume i univerzalne humanističke svijesti.
Riječ je o subjektu koji ne pristaje na estetizaciju nasilja niti na ideološku relativizaciju zločina. Naprotiv, Adrovićeva poezija insistira na etičkoj nedvosmislenosti: rat je apsolutno zlo, a čovjek – njegova prva i posljednja žrtva. Time se Adrovićeva poezija jasno distancira od nacionalno obojenih ratnih narativa i uspostavlja nadnacionalni, univerzalistički horizont značenja.
Tematsko-motivski sloj zbirke izgrađen je oko nekoliko ključnih semantičkih polja: rata kao strukturalnog bezumlja, izbjeglištva i raseljenja, stradanja civila (posebno djece i majki), moralne odgovornosti moćnika, te sloma ideje bratstva i zajedništva. Pjesnik sistematski demistifikuje političke i ideološke konstrukte koji legitimišu nasilje, razotkrivajući rat kao mehanizam dehumanizacije i industriju smrti – „mašinu zla“ koja proizvodi i fizičko uništenje i duhovnu pustoš.
Posebno je značajna simbolika dječje suze, pogleda i tijela, koja u ovoj zbirci funkcioniše kao etički maksimum patnje i kao argument protiv svakog pokušaja racionalizacije rata. Dječja figura u Adrovićevoj poeziji ne predstavlja samo nevinost, već i budućnost – onu budućnost koju rat sistematski poništava. Time se poetski diskurs pomjera iz sfere lamenta u sferu moralne optužbe.
Na planu izraza, Adrovićev poetski jezik karakteriše redukovana metaforika, semantička transparentnost i snažna aforističnost. Ova knjiga nije samo poetski zapis o ratu, već i etički dokument jednog vremena, u kojem pjesnik preuzima ulogu savjesti – glasnika istine, bola i opomene.
Adrovićeva poezija nastaje iz neposrednog iskustva istorijskih lomova na prostoru Balkana, ali se ne zadržava u uskim nacionalnim ili geografskim okvirima. Naprotiv, ona se širi prema univerzalnom: rat je u ovoj zbirci prikazan kao globalno zlo, bez obzira na zastave, ideologije i granice. U tom smislu, pjesnik govori o Bosni, Srebrenici, Kosovu, Palestini, Ukrajini, Bliskom istoku – ali uvijek kroz prizmu čovjeka kao žrtve, nikada kao sredstva političkih ili vojnih ciljeva.
Zbirka se tematski određuje kao višeslojna. Dominiraju motivi smrti, izbjeglištva, dječje suze, majke, ruševina, zla, straha, ali i ljubavi, slobode, nade i moralnog otpora. Posebno snažan segment čine pjesme u kojima se rat sagledava kao krajnji oblik ljudskog bezumlja, „mašina zla“, koja ne uništava samo tijela, već i savjest, pamćenje i međuljudske odnose. Pjesnik ne štedi ni „svjetske moćnike“, ni ideološke kreatore ratova, ni ravnodušni svijet koji ćuti pred patnjom nevinih.
Jezik Adrovićeve poezije je jednostavan, ogoljen i direktan, ali upravo u toj prividnoj jednostavnosti leži njegova snaga. Stihovi su jasni, ritmični, često aforistični, sa snažnim metaforama i simbolima (crno more, dječja suza, mašina zla, ruševine, oči koje strijeljaju). Takav izraz omogućava neposrednu komunikaciju sa čitaocem i ne ostavlja prostor ravnodušnosti. Ova poezija ne traži estetsko divljenje radi forme, već moralni odgovor.
Posebnu vrijednost zbirke čini njena angažovanost. Adrovićev pjesnički glas nije neutralan – on otvoreno zauzima stranu mira, pravde i ljudskog dostojanstva. Njegova poezija funkcioniše kao opomena, ali i kao poziv: da se pamti, da se ne ponovi, da se čovjek odupre zlu čak i onda kada se čini nemoćnim. U tom kontekstu, pjesme o djeci, izbjeglicama i civilnim žrtvama predstavljaju najpotresnije dijelove zbirke i nose snažan emotivni i etički naboj.
Zbirka Antiratne pjesme zauzima važno mjesto u savremenoj angažovanoj poeziji. Ona se nadovezuje na tradiciju antiratne i humanističke književnosti, ali istovremeno govori jezikom našeg vremena, vremena globalnih sukoba, medijske manipulacije i dehumanizacije. Adrović potvrđuje da poezija, iako ne može zaustaviti rakete, može sačuvati istinu, dostojanstvo i pamćenje.
Ova zbirka nije samo knjiga poezije – ona je svjedočanstvo, moralni apel i trajna opomena da je mir najveća vrijednost koju čovječanstvo posjeduje, ali i najlakše izgubi. Poezija Braha Adrovića ostaje kao glas onih koji su u ratovima ućutkani i kao poziv živima da ne pristanu na zaborav.
Zbirka poezije Antiratne pjesme Braha Adrovića predstavlja izrazito artikulisan primjer savremene angažovane lirike u kojoj se poetski diskurs konstituiše kao etički čin otpora. Ovdje poezija ne funkcioniše kao estetski eskapizam, već kao moralni i memorijalni aparat, usmjeren protiv normalizacije nasilja, zaborava i ideološke relativizacije zločina. Polazeći od premise da „pisati poeziju poslije rata nije nemoguće, ali je etički obavezujuće“, Adrović uspostavlja pjesnički glas koji se suprotstavlja i samoj ideji da rat može biti legitimna istorijska nužnost.
Odsustvo hermetičnosti i formalne ornamentike nije znak estetske jednostavnosti, već svjesna poetološka odluka. Direktan komunikacijski kanal sa čitaocem pojačava performativnu snagu stiha. Zbirka se može čitati i kao svojevrsni antiratni hronotop u kom se prepliću prostori Balkana, Bliskog istoka i savremenih globalnih konflikata.
Na taj način, Adrović prevazilazi lokalni okvir i upisuje svoju poeziju u širi kontekst savremene svjetske antiratne književnosti. Rat u ovoj zbirci nije historijski incident, već konstanta ljudskog bezumlja, što pojačava tragičnu dimenziju pjesničkog iskaza.
U poetološkom smislu, Antiratne pjesme pripadaju tradiciji angažovane književnosti, ali bez ideološke rigidnosti. Angažman ovdje nije propagandni, već etički i egzistencijalni. Pjesnik ne nudi politička rješenja, već postavlja pitanja savjesti i odgovornosti, insistirajući na pamćenju kao osnovnom obliku otpora zlu.
Zaključno, zbirka Braha Adrovića predstavlja značajan doprinos savremenoj lirici, naročito u domenu antiratne i humanističke poetike. Njena vrijednost ne leži samo u tematskoj aktuelnosti, već u dosljednosti etičkog stava i jasnoći pjesničke vizije.
Antiratne pjesme nisu samo književni tekst, već moralni dokument i trajna opomena – da poezija, iako nemoćna pred oružjem, ostaje snažna u očuvanju istine, dostojanstva i ljudskog pamćenja.
Sehada Baždarević
