Dragica Marković Daca, koja se pojavljuje pod pseudonimom DacaMar, širem auditorijumu poznata je kao slikarka. Oni koji je znaju, znali su da „nešto“ piše, a kad pročitaju njenu knjigu Dodir sna, vidjeće da to nije nešto, nego da to jeste poezija.

Ovom knjigom pridružila se svojoj starijoj zemljakinji, značajnoj pjesnikinji Vasiliji Tomičić Timotijević, ali, za razliku od nje, koja je pjevala svoj zavičaj, pletući mu lirsku čipku, Markovićeva se odmakla od zavičajnog neba i umilne huke Lima, iako bi i ona imala šta o zavičajnoj ljubavi da kaže, i pjeva ljubav uopšte, koja je i njen lični doživljaj.

U ovoj zbirci, sna je više, nego što je dodir s njim. San igra veoma važnu ulogu u poeziji ove beransko-beogradske pjesnikinje. S druge strane, ovo nijesu samo snohvatice. Umiješano je to na valjan način, i zato to jeste poezija, a ne lična kukumavka, ne prepisivanje života.

Da ne znamo da je slikarka, pomisli bismo, na osnovu ove knjige, da je njena vokacija poezija. No, svejedno, od svih vidova umjetnosti poezija i slikarstvo jedno drugome su najbliži, i kad se dinamika i statika udruže, to jeste nešto, što je poželjno kad se pogleda sa svake strane. U krajnjem, sve ono što se, u dobru najviše uzdigne, jeste poezija. Tako i u slikarstvu Markovićeve ima poezije, kao što u njenoj poeziji ima tragova slike, koja se ispoljava u viziji.

U tom smislu, nije iznenađenje, što je ispred sebe, u jednom trenutku, isturila poeziju. Godinama slikajući, nosila je u sebi pjesničku žicu, taj fluid, koji se preliva čas u sliku, čas u zvuk i riječ, u pjesmu. Sve se to čini sinkretizam, u kojem može da se misli, a ne samo da se čuju tonovi zvuka ili da se vidi slika.

Zbirka počinje pjesmom „Devetnaesta soba“, a završava se pjesmom „Spavač“. Između njih stale su pjesme, koje je upotpunjavaju, time što interpretiraju ono što je njima oivičeno. Pojačavaju ono, što se „izrebrilo“ u ovim dvjema pjesmama-međašima.

Devetnaesta soba je, po prilici, ishodište, ne samo ovih pjesama, ne samo ove zbirke – biće toga još. Jer ta soba, to je soba mašte, a mašta zauzima veliki prostor našega svijeta. To nije ona, toliko pominjana, deveta rupa na svirali, mada ta rupa nije beznačajna, jer da nije nje, svirala to ne bi ni bila to, što jeste, ili ne bi imala sve mogućnosti, koje ima. To je soba snova, koju pjesnikinja, otkako zna za sebe, pokušava da otključa – čitav njen emotivni svijet, jeste povezan s tom „sobom“, njenom energijom. To je soba nadanja, ali i uspomena.

Uspomena je sjećanje na ono, što nam je bilo lijepo, na ono, što smo željeli, o čemu smo maštali, sanjali, a što se jeste ili nije ostvarilo. Jer, uspomene, iako se nijesu ispoljile u spoljnjem svijetu, jesu „kapital“, koji nam prija.

Ovo nije knjiga, koja oplakuje ljubav, koja je počela da se događa, pa se prekinula, koja nije uzvraćena ili ne bar na pravi način. Pjesnikinja samo pjeva, da je željela svoju sobu, u kojoj bi se zaključala. Ali u njoj ne bi našla mir, ako u njoj ne bi bila  voljena osoba, ako u toj sobi ne bi imala san. Pošto to nije moguće u „prijesnom“ životu, jeste, onako, kako je to učinila pjesnikinja – tu sobu, izgradila je u poeziji.

U pjesmama, u ovoj knjizi, ne prepoznaje se slika, odnosno prizor, ili bar ne preovladava, što je dobro. Dobro je, što je pjesnikinja imala snage da svoju poeziju „očisti“ od  likovnosti, kao da je ostavila slike i sve što je naučila iz slikarstva, bilo teorijski, bilo praktično, i, opsijedajući „devetnaestu sobu“, prešla ispred jednog njenog ulaza u drugi, iako je, kroz slikarsko iskustvo, snovala pjesnički jezik, da bi, i kroz riječ, izrazila svoj pogled na svijet.

Iz ustaljene staze života, zakoračila je, i, dobrano, osvojila njegovo polje, u drugačiji način artikulacije osjećanja, tako da pjesnikinja nije smetala slikarki. Toliko je to, u ovoj knjizi, srećom, daleko jedno od drugoga, ali takođe srećom, ne i od ljepote, samo je ta ljepota obukla drugačije ruho.

Ko se rodi za nešto, obično se rodi još za nešto. Tako vidimo, da je Markovićevoj i poezija potreba, kao što joj je potreba slikarstvo, vazduh, voda.

Za sad, u slikarstvu, ona zanatski može više, ali poezija je proširuje i, kao kad izađe na planinu, bolje diše.

Kod ove pjesnikinje, prevagu odnosi snovni, u odnosu na primarni ljubavni doživljaj:

Pomiluj mu snove, mirisom mu

opij želju čežnje moje,

probudi ga usnulog,

rumenilo zore.

Sneno jutro...

neko mi je noćas... snove milovao.

                                                               („Jutro“)

Kad dragom poželi sreću, misli da nema sreće ako je ne obavije san. Slabi smo, bez ljubavi, i tada pomislimo, da nam nema mjesta na ovim stazama, ali energija ljubavi ukloni od nas tanatosa i iz očiju erosa zasija sunce:

Opijaš me daljinom, želim

zaborav, a pokajem se,

želim i sjutrašnji dan.

                                                   („Kritika“)

Ovo je, izgleda, građa, iako dovršeno djelo, da nastanu slapovi poezije. Za to daju nadu stihovi:

Na zvezde...

ću se jednog dana popeti i

biti jedna od njih...

izbrisaću put, ali

ostaviću trag...

                                   („Užitak“)

S ovim bih mogao da završim prikaz. Ali, ne. Ima tu još. Ona  vjeruje u život, u ljubav, pa i ako joj ponešto važno neko otme:

Zbunjeni...

leptir slete na moju ruku sa

ubranim cvetom i isisa

ostatak soka.

                                     („Nevidljiva“)

Ona hoće da voli, ali voli i da se sve međusobno zavoli. Ima ona ljubavi za sve – od cvijeta do čovjeka. Iz njene poezije, vidi se da ima potencije, da doprinese ljubavi u svijetu, koji bi, da nije ljubavi, podivljao. Ali da bi to ostvarila, treba joj nešto više, od onoga što može u ovim okolnostima:

Ljubav je moja žarka,

a puna žudnje.

Nemoćna...

čežnjivo u daljinu gledam,

saplićem sebi čula, a

hoću da letim...

Oh, da imam krila!

                                       („Krila“)

Zato čini što može – poezijom šalje simpatije, smješak.

Ima slučajeva da su se slikari bavili poezijom, ali i da su veliki pisci slikali. Ne dajem vrednosni sud odnosa pjesnikinje i svjetskih vrhova, ali govorim o pripadnosti. Podsjećam na to da je Rabindranat Tagore, ponajbolji slikar među pjesnicima – imao je izložbu slika čak u Buenos Airesu – a znamo da je slikao i Johan Volfgang Gete, I ne samo on. Od naših tu je, najizrazitiji primjer Đura Jakšić, za koga nije sigurno da li je bolji pjesnik ili slikar, kao što se ne zna da li je, u životu, bio veći pijanac ili veća prznica.

DacaMar, odnosno Dragica Marković je od onih slikarki, koje mogu i u poeziji da dostignu zavidnu visinu, jer je odlučno zakoračila na sveti put poezije. Mene ova njena knjiga „primorava“ da mislim tako.

                                                                                                  Dobrašin Jelić

jul 2020. godine