Ova se priča zbila u ono vrijeme kad su se beranskom dolinom i njenim obodom modrili šljivici prepuni ,,debelica“, najbolje vrste šljiva za pečenje rakije, u vrijeme kad su pjesnici svih vrsta, inače i ljubitelji dobre kapljice, hodili od kazana do kazana, pa i pjesme pjevali o tome,

u vrijeme kad onima koji su voljeli rakiju i meze uz nju nije bilo teško bez obzira na vremenske prilike da pređu preko svih mogućih prepreka i stignu i u ona udaljena sela razasuta po bokovima Bjelasice, Cmiljevice, Кaludarske kape i Mokre, do podloženih kazana i to u trenutku kad poteknu prve kaplje nalik na djevojačke suze radosnice, u vrijeme kad su sela bila još puna svega i svačega, bogata plodovima, njivama, livadama, a i narodom, u vrijeme kad je seljak bio seljak, gospodin čovjek i kad je bilo znatno manje đilkoša i gejaka.

Svaki iole imućniji gazda imao je kazan za pečenje rakije, poznatiji kao ,,čučavac“, iz kojeg je tekla najbolja rakija. Istina, i u to vrijeme bilo je tu i tamo polu ili potpunih mašinskih kazana, ali sa ,,čučavcem“ nije mogao nijedan da se mjeri. 

Кasnu i ogoljelu jesen obavijenu braon i oker bojama, upravo onakvu kao da ju je naslikao neki stari slikar, istinski majstor pejzaža i gospodar boja, onda kad je već mirisalo na prvi snijeg koji je već prijetio odozgo sa planina, s velikim nestrpljenjem su iščekivale mjesne ispičuture; oni su se selili od kuće do kuće u  dolini, ali i visovima,  od domaćina do domaćina, od kazana do kazana, dočekujući ponegdje i poj prvih pjetlova, jer ih noge, naprosto, nijesu mogle slušati.

Negdje gdje su bili dobre sreće konačili bi u kući, čak i u gostinskoj sobi, a ponekada i u šupama, pokatkada i na tavanu štala dobro ušuškani u sijenu, a bilo je i onih kojima je neki cklad ili jendek bio postelja.

Jedan od najpoznatijih rakijskih šetača bio je Zuleta Šavić iz Zaostroga, sela koje se praćaka od obala Lima, pa sve gore do početka Bjelasice. Srednje visine, žilav, s kapom na glavi koja je bila neka čudna mješavina poljarske, vojne i obične, u rashodovanoj oficirskoj bluzi, s bjelačama i očuvanim opancima,  s omanjom obramnicom okačenom o ramenu, u kojoj je bilo nešto kukuruze, sira i slanine i obavezna staklena flaša više korišćena za rakijicu, nego li za vodu, spustao se u dolinu i hodio je njenim obodom, od kazana do kazana, nepogrešivo, vođen nekakvim posebnim osjećajem, iako mu niko nije govorio gdje je koji podložen, pa i ako ga i niko nije zvao da mu dođe u goste.

 - Prekrsti se mili sine,

   ide Zuleta niz doline...

Pjevao bi Zuleta tako iz sveg glasa najavljivujući svoj dolazak, ali i bremenitu rakijsku jesen. Nije pripadao dokonim seoskim budaletinama, kako bi neko mogao i da pomisli u prvom trenu, više se radilo o šeretu, ali i velikom zaljubljeniku u šljivovicu. Zuleta je, u stvari, bio preteča nekih potonjih beranskih kafanskih boema. Imao je i suprugu i djecu koji su bili navikli na njegove takve izlete.

Od nikoga nije nikad uzajmljivao, a volio je, eto, da bude počašćen rakijom i pričom. Кad bi vrijeme pečenja rakije prošlo vraćao se u svoje selo, vraćao se kući. Znao je dosta izvornih pjesama i stihova, neke je i sam sastavljao, naročito onda kad bi ga obuzela toplina od rakije.

Jednom je svratio kod jednog domaćina koji je bio poznat po tome što je imao više vrsta rakije što se tiče njene vrijednosti, a to nijesu pravi domaćini, jer su pravi oni koji imaju samo jednu - onu dobru, istu za sve goste, putnike, za sve one koji bi navratili, bez obzira ko bi oni bili.

E, taj domaćin što je Zuleta svratio kod njega, ,,brlju“ je služio onima za koje je smatrao da su manje vrijedni od nekih, naročito od onih koji su mu trebali za nešto. Zasjedne tako Zuleta ispred njegove kuće, za drvenim stolom i ovaj mu prinese lošu rakiju.

- Bogati, Zuleta, kako ti se čini ova rakija?

- Pa dobra je ona za tebe burazeru i za mene, no kad ti naiđu neki viđeni gosti nemoj im ovu iznosit'!  

Jedne takve jeseni na izdisaju, u vrijeme kad je džibra bila nadošla, sasvim spremna za pečenje, uz južni zid svoje kuće usadio je Milašin Mikailev Durlo iz Vrbova kazan i natkrio ga je daskama, a i strane je zaštitio, tako da se moglo uz njega sjedjeti bez obzira na vremenske prilike. Ubacio je rashodovani otoman, sto, nekoliko stolica i klupe čija je sjedišta prekrio debelom ponjavom, tako da je od svega ispala skoro prava kužina.

Pripremio je vagan teletine i svinjetine za žar, turšiju, krompir i supijernu ugorelog sira, jer je znao da će, čim učvrsti noć, naići oni koji osjete miris patoke i prve rakije na čitavi kilometar!

I, uistinu, nije prošlo mnogo vremena i začula se pjesma, koja se slijevala niz brdo, pravo ka Milašinovoj kući!

- Nek' je sa srećom, domaćine! - zagalamio je Simo Zub, čim se dohvatio vratnice, a koji je bio na čelu vesele skupine.

-  Vazda pekao, kumara! - dodao je Mitrašin Кeso.

-  Vidi se domaćinska kuća, braćo - primijetio je Lazo Muto.

-  Vazda se ođe pekla dobra rakijica i mezilo - nadovezao se Miro Bure.

- Dobro ste mi došli i raskomotite se! - dočekao ih je kratko i jasno Miladin, kojeg su zvali, ponekada, i Piro.

Pridošlice su se ugodno razmjestile na klupama, a pridružili su im se i najbliži susjedi. Vinka, Milašinova žena, poslužila je kafu, pripremivši i sve što je bilo potrebno da bi se i zamezilo i otišla je u kuću, da posjedi sa ženama iz susjedstva:

- Što vi bidne trebalo samo me viknite, sjeđećemo mi žene unutra - kazala je, kratko jasno, i zamakla je iza kuće.

Nakon sat vremena, započeli su ispijanje prve rakije, još tople, koja udara u glavu bolje od stare, jer je možeš i više popiti.

- Dobra, uhhhhh - stresao se  Simo Zub, razjapivši čeljusti od uveta do uveta, otkrivajući svoj ogromni prednji zub, jedini preostali od sabraće iz tog dijela usta, zbog kojeg je i dobio takav nadimak.

- Munja nebeska, brale, munja - odobrio je Miro Bure, a nije ni potrebno pojašnjavati kako je on stekao nadimak - no, ja ne pamtim da je ođe ikad ispala slaba rakijica.

- Ljuđi, polako te - napomenuo je Milašin, dugo je veče, rakije kol'ko oj, neka de hvale, nego da mi, lijepo, bačimo u žar ovo mesišta i krompijere, šta velite?

- Pravo zboriš, kume, ka' i vazda - složio se Lazo Muto - 'ajde, Кeso, preuzimlji i stavljaj.

Mitrašin Кeso je uzeo pripremljenu teletinu i svinjetinu, izrezao je na još manja parčad, a njih je natakao na desetak pruteva i svakom od prisutnih je dao da paze svoj dio, uzgred zaprećući i krompire u žar, s kraja ognjišta.

Malo, po malo, noć je sve više pritiskala, a svi su se, već prilično napijeni,  dohvatili zavičajnih sjetnih i ljubavnih pjesama. Razvukli su ih oni tako divno i majstorski, ko baba Miluša kore za pitu koturaču - izvila se iz njihovih grla, škropljenih rakijom, onako meraklijski i od srca i raznijela se uvalom, sve do Međeđe strane...

I tako, kroz red priča, red pjesme, red jestiva i red pića, prilično otepanih jezika, uz neprestano dolivanje vatrenom vodicom, prihvatili su se oni, između ostalog, i priče o probijanju puta od središta Vrbova do kuća Tikovića. A kuće Tikovića, oko desetak brvnara i kamenih kula, kao poslednje u selu, smještene odmah ispod šume, pored konjske i pješačke staze koja vodi ka planini i katunu, ostale su van domašaja glavnog kolskog puta koji vijuga kroz selo, a zbog čega je ispalo tako, niko nije znao, pa ni sami Tikovići.

Da li je ko branio da budući put zakači malčice nečije livade ili njive, možda više zbog krivine, nego ostaloga, ni to nije bilo poznato, jer niko nije ni došao da makar premjeri, a ne i nešto drugo uradi.

- Braćo moja draga - započeo je Mitrašin, uživljen u priču, taman tako kao da je na nekom važnom sastanku - red je da Tikovićima probijemo put, bruka je, vala, da ne mogu prij kamionom, traktorom, no sve uprti na rame ili u karivolice, pa guraj uz i ćeraj niz oni puteljak. Moje mišljenje je tako, a vi kako gođ 'oćete.

- Vala je red, ako ga ima iđe - nadovezao se Zub.

- Кol'ko je sjutrakane da krenemo - prihvatio je Muto.

- Evo, išli bi prvo preko Miloševice, s kraja livade, pa niz Mutovu pravo, dužinom ...

- Šta niz Mutovu? - upao je u riječ Muto.

- Reko', da obrnemo tvojom livadom, to je prečica najbolja.

 - A što ne obrnemo pa niz tvoju, prika, a?

- A što niz moju, kad je tvoja bliže - odgovorio je Zub.

- Moja bliže? - ubrzao je Muto - a kad si ti to mjerio? Da nijesi tim zubom premjeravao, a?

- Ne diraj ti moj zub, e bi druga, nijesam ti ja dijete da glumiš tu i lomataš tim rukama.

- Ljuđi ljucki, neka te, smirite se, batalite tu priču, što je uprazno pričate godinama - oglašavao se Milašin, u pokušaju da ih smiri i navede na neke druge razgovore.

- Čekaj, čekaj, jadan ne bio, kome ti to prijetiš? - obratio se  Muto Zubu, pokušavajući i boreći se da ustane sa stolice .

- Tačno, kome ti to prijetiš? - umiješao se Mitrašin.

- Šta se ti miješaš, jado jadni? - obratio mu se Zub.

- A što da se ne miješam, da mi ti nej zabranit', a? Ti tak'a sila junačka.

- Taman ću ti ja zabranit' - odgovorio je Zub i iznenada je ščepao Mitrašina za kragnu od jakne, a  Miro Bure je stisnuo Muta za desnicu ruku.

Tu su se oni počeli gurkati, nemoćno, kao sve pijani ljudi, potkada i poskakujući, uzgred se derući, a iz kuće je istrčala Vinka sa ostalim ženama i nastala je takva vriska i pomama, takva da su se mačke i mačori, kao i kučići, koji su dotle strpljivo iščekivali nedožvakanu parčad mesa ili što god drugo, šćućureni u mraku, zamjaukali, razmjaukali, zaskičali i raskičali, zakevćali i zalajali, bježeći na sve četiri strane Vrbova.

Milašin je probao da smiri pijane goste, ali ništa nije pomoglo; u jedno vrijeme neko je od njih zakačio kazansku lulu i tako je vrisnuo da su se nebesa otvorila, tako da je, čak, i nagluva Milašinova komšinica Persida đipila sa svojeg ležaja.

Nastala je takva tarapana i bježanija kao da su ih napali svi mogući nečastivi i sve je utihnulo tek onda kad se oglasio Milašinov pijetao, najveći i najblistaviji u cijelom kraju!

Srećom, niko se nije povrijedio te večeri, a družina sastavljena od Muta, Zuba, Bureta i Кesa, pojačana Milašinom i još ponekim novim ,,kazandžijama“, nastavila je te kasne jesene svoje rakijsko putešestvije nizinom i visinom, nikad ne  probivši  put ka kućama Tikovića, koji su se kasnije, u međuvremenu, ali ne zbog puta, raselili po svijetu, tako da samo poneko od njih ljeti navrati i to samo na dan-dva!

Danas nema više šljiva debelica, kažu ,,pojela ih je šarka“, ali će prije biti da je to zbog doskorašnjih otrovnih fabričkih isparenja; nema više priča da bi se samo pričalo, pa, između ostalog, i o probijanju puteva onamo gdje treba i onamo gde ne treba, nema više pjesnika kojima stihovi kaplju kao prvotok, nema više veselih lutalica poput Zuleta da obigravaju beranskom dolinom od kazana do kazana, iako se rakija i sada peče i to od  šljiva ,,amerikanki“, ,,visokorodne čačanke“, od jabuka, krušaka, dunja i ispadne ona jaka i onakva kakva i treba da bude, ali su sasvim nestala čuvena kazanska okupljanja, istinske sjedeljke, jer sada svako peče u osami, jedva čekajući da otralja posao, pa se i ne čuje više pjesma, niti žamor, niti šale i dosjetke, ni ono uobičajeno prepucavanje i mudrovanje, jednostavno - ne postoji više rakijska priča!

Milija Pajković

Iz  knjige ,,Besanica”