Iz dana u dan, počinjem da vjerujem, i to sve više i više, da svi ovi silni gosti iz svijeta pristižu u naše krajeve ne samo zbog toga da bi nam maznuli to zlata, srebra, pitke vode i još mnogo koječeg, što mi ne umijemo da iskoristimo, nego da bi uzgred proučili i naš svjevrstni ekonomski perpetum mobile!
S obzirom na ekonomsko stanje kod nas i na ono što nam se sve dešavalo i dešava, moguće je da se nekome ovakva pretpostavka učini i nezamislivom! I, uistinu, može zvučati prilično čudnovato, pa moglo bi se reći i nevjerovatno, da bilo ko iz tih bogatih i odlično uređenih država može i pomisliti da se ugleda na nas, na naš nerad, nedisciplinu, nepoštovanje zakona, urušeni moral!
Međutim, kad se pobolje, na miru i u osami, porazmisli, onda postaje sve jasnije - naime, od 1945. godine, pa do danas, nije bilo dana i noći, na svim ovim našim prostorima, a da se nešto nije ukralo, a kralo se i krade sve živo i mrtvo! I ono što je za nevjericu - većini je potaman i niko ne umire od gladi!
A kradu se pare, zlato, drago kamenje, srebro, bakar, olovo, nakit, posuđe, obuća, odjeća, staro i novo gvožđe, drva ispred kuće i iz gajeva, namještaj, sve vrste televizora, turšija, videorikorderi, plejeri, računari, lap-topovi, radija, tranzistori, mobilni telefoni, kerovi, mačke, krave, telad, ovce, koze, konji, ždrebad i ostale poznate i nepoznate životinje, rakijski kazani, rakija i druga žestoka i manje žešća pića, umjetničke slike, cigarete, sve vrste mesa iz sušnica, ivičnjaci na cestama, saobraćajni znaci, metalni poklopci sa šahti, metalne ograde i vratnice, poštanske marke, kola, autobusi, kamioni, traktori, moto-kultivatori, kosačice, ogledala iz vozova i šinobusa, bodljikava žica sa ograda, veš sa žica, bicikla, stubovi za struju, hemijske olovke iz pošte, banke i iz kutija sa planinskih vrhova, telefonski kablovi, voće, povrće, krompiri sa njiva, iz podruma i iz trapova, sve postojeće žitarice, mašine, cvijeće sa groblja, arheološki nalazi, mašine i sve ostalo što se može iznijeti iz fabrika, ma krade se sve!
Goste iz svijeta čudi - kako je to moguće da uprkos tolikim neprestanim lopovlucima uvijek ostane ponešto da se opet ukrade, a gotovo da niko ništa ne radi, a, uz to, tako je malo i zaposlenih i kako se taj lanac lopovluka nikako ne prekine?
Čudu se čude izvanjci, kako to da upravo većina takvih posjeduju po troje-četvoro kola, kamione, džipove, nekoliko kuća i stanova? Još im je čudnije kako se naseljavaju u gradu oni iz udaljenih sela, a da tamo nijesu ništa prodali i odakle im novac za kupovinu placeva i gradnju velikih kuća? Sasvim im je nejasno kako su zagazdili oni koji su ranije jedva sastavljali kraj sa krajem i bili puka sirotinja! Ne ide im u glavu nikako ni to da su kafane i kafići uvijek puni, i po danu i naveče, a većina naroda kuka kako teško živi...
Ne mogu da shvate kako za zatvorenim fabrikama, od kojih mnoge nijesu ni trebale da se izgrade, zapomažu i jadikuju upravo oni koji su ih i zatvorili svojim neradom, razmišljajući samo šta i kako da drmnu iz njih, kako da se najedu u fabričkim restoranima, kako da se domognu bolovanja i slobodnih dana i kojima se nikako ne vraća u sela odakle su stigli!
No, kad bolje razmislim, dobro je, ipak, prevashodno zbog očuvanja naših državnih tajni, da se svjetski znatiželjnici zadrže samo na tim zanimanjima. Ne daj ti, Bože, da nekako doznaju i saznaju za Radovana Kudrića, koji se iz Ofujišta spustio u Berane da bi radio u Fabrici celuloze i papira na Rudešu i koji je dobio stan u jednoj od onih zgradurina u blizini Lima, jer bi, onda, sa polja ekonomije sigurno prešli i u svijet našeg energetskog perpetum mobila!
Naime, niko, ama baš niko, svih ovih godina, nije vidio Radovana-Rala, poznatijeg pod nadimkom Bukva, da kupi ili zgotovi makar jedno drvo za ogrijev, čak ni najobičniju grančicu ili iver, pa ni rezanac peleta, iako u zgradi nema parnog grijanja!
Međutim, kad zima razmine, sunce ojača i počne da pirka proljećni povjetarac, hvatajući zalet sa okolnih planina, Radovanu Bukvi uvijek ostane oko pet metara iscijepanih i suvih drva!
Iz knjige ,,Beranske priče“
Foto: Milija Pajković
