Tutnji Buenos Aires, centar privrednog i kulturnog života Argentine, najveći grad južne hemisfere. I najljepši.

A Budislav Jovanović, Ćeklić, rođen u Argentini, kad čuje crnogorsku pjesmu, veli, srce mu se otvori.

-Ova zemlja, Argentina, kako nema u svijet! Otvori dušu i srce, ne pita te ko si, đe si, ali, neka mi Bog oprosti, ja se ne kazujem Argentincem. Moj otac je bio Crnogorac, i ja sam Crnogorac – priča mi Budislav.

-Sve ono tamo,  ja volim, iako nigda nijesam vidio Crnu Goru. Moja đeca, Ilija, Stevan i Marija, znaju crnogorske pjesme; žude za Crnom Gorom. To je nešto, prosto, psiholođisto...

Među prvim doseljenicima širokih prostora Sjeverne i Južne Amerike bili su Crnogorci.

Grmi Buenos Aires.

Osamdeset pozorišta i ljeti rade. U  raspjevanom gradu Horhe Luisa Borhesa, Ernesta Sabata, Diega Maradone, dominira Kolon teatar; pozorište osnovano 1867. godine; sadašnje zdanje otvoreno 1908.

Scenograf Kolona, moj prijatelj, Hose Marija Kornide, istaknuti slikar, pokazuje mi ovaj hram argentinske kulture; prostorije krcate glumačkih rekvizita; kostimi, cipele... A tek glavna pozorišna scena, s dvije i po hiljade mjesta, kazati se ne može!

Kaplje noć. Iz nepregledne argentinske ravnice,  pomalja se snažan mjesec.

U malenim pozorištima San Telma, romantičnog dijela Buenos Airesa, Haime Tores na ćarangu promoviše muziku Kečua.

Nalik tamburici, ćarango se pravi od malog „oklopnika“ mulite. U pozorišnom bifeu, Kornide crta ćarango i podrobno mi objašnjava njegov izgled. S nama, za stolom, i muzičar Haime Tores.

-Evropski narodi su srušili našu kulturu, a preko muzike Kečua nastojim da je podignem, vratim – kaže Haime. – Posjećujem indijanska sela i sakupljam pjesme koje govore o životu Indijanaca...

Razgovaram s gospodinom Fernandom Petrelom, sekretarom za međunarodne odnose Republike Argentine. Našem susretu, u Petrelinom kabinetu na trinaestom spratu palate Ministarstva inostranih poslova, prisustvuje i gospodin Vicente Espehe Gil, direktor Direkcije za centralnu i istočnu Evropu.

Ugledni argentinski diplomata mi govori o prioritetima svoje zemlje.

-Ranije smo imali zastoja u saradnji s Čileom. Međutim, utrostručili smo trgovinu između naše dvije zemlje – kaže gospodin Petrela.

–Argentina prodaje Čileu naftu, a Čile investira u elektroprivredu Argentine. Sličnu saradnju imamo i s Brazilom, Urugvajem i Peruom. S Brazilom su tradicionalno dobri odnosi. U tom latinoameričkom ambijentu Argentina je vrlo aktivna i u odnosima sa Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadom i karipskim zemljama. U ovom momentu na globalnom planu politika Argentine ogleda se u sljedećem: demokratija i ljudska prava, kontrola naoružanja i sprečavanje njegove prodaje, jačanje multilaterarne saradnje sa Sjedinjenim Državama i Ujedinjenim nacijama...

...Knjižare i galerije slika; svuda. Najviše u raskošnoj Ulici Florida, otvorene do zore. Na brojnim pjacetama, „tango argentino“...

Samuje La Boka, stara luka, đe su se još od šesnaestog vijeka iskrcavali Evropljani. Boka, na  španskom: usta. Uzajamno Društvo „Naš dom“, formirano je u La Boki 14. aprila 1878. godine. Članovi su i Crnogorci. I danas, u Ulici Pinson, postoje kuće u kojima su stanovali crnogorski iseljenici.

Kako mi je kazivao Mićo Radojičić, na Dok Sudu  Crnogoraci su držali restorane i kafane.

-Crnogorci i Dalmatinci radili su najviše u mornarici i naftnoj industriji – kaže Neven Govorčin, predsjednik Društva „Naš dom“. – U La Boki je bilo više od tri hiljade naših ljudi…

Sretam se s Nikčevićima, Lakovićima, Stijovićima, Boškovićima, Jovanovićima, Martinovićima...

-Ođen su svi poštovali Crnogorce – veli Mićo Radojičić.

–Najprve pare koje bi zaradili, Crnogorci su kupili livor, pa su ga i potezali...

Došljaku je u Argentini bio potreban samo pasoš. Južnoameričke vlasti izuzetno su cijenile crnogorske iseljenike, jer su u njima viđele radne, vrijedne i poštene ljude.

Neki su, iz Buenos Airesa, nastavljali dalje, u Čile, Peru, Paragvaj, Boliviju, Brazil, Ognjenu zemlju... zauzimajući i važna mjesta u politici, privredi, kulturi...

-Ja sam ćio da idem u Meksiko, ali nijesam mogao. Onda sam izvadio pasaport za Urugvaj i tu proveo pet godina. Iako su mi dali rabotu odma, nije mi se dopalo– priča osamdesetpetogodišnji Đuro Bečić, iz Paštrovića.

–Došao sam u Buenos Aires, đe sam trideset i jednu godinu radio u fabrici pive kao nastojnik. Ne mogu se žaliti na ovu zemlju. Ja sam čovjek skoro nepismen, ali sam u raboti imao sreće. Zadovoljan sam od famelje. Mene, fala Bogu, ne fali ništa. Imam ženu, tri đevojke, tri zeta, pet unuka i jednu unuku. Sve tri ćerke su doktorice...

U knjizi „Iseljavanja Crnogoraca u XIX vijeku“, dr Đorđije – Đoko Pejović naglašava da su Crnogorci radili u Buenos Airesu još od prije 1880. godine. Te godine, u okolini Buenos Airesa, radila su devedesetdva radnika iz moračko-vasojevićke oblasti...

Stizali su u Južnu Ameriku jatimice tokom devetnaestog, a najviše početkom dvadestog vijeka. Osjećanja prema crnogorskoj državi i naciji nikad nijesu izblijeđela.

-To je korijen koji se ne suši, davali mu vode ili ne– veli Dušan Madžarović, crnogorski iseljenik u Argentini.

A jednog dana, pozvala me na večeru Podgoričanka, Đina Stijović.

Prijatan susret u Buenos Airesu, u domu Stijovića.

-Život emigranta nije lak. Dođe vrijeme kad nijeste ni tamo, ni ovamo – sjetno govori Đina.  – Čovjek uvijek ima neku nostalgiju. Bila sam posljednji put u Crnoj Gori 1986. godine. Obišla sva mjesta, ali dođe vrijeme kad poželim da se vratim. Moj muž Sreten došao je poslije Drugog svjetskog rata u Argentinu. I ja sam se, kasnije, sa sinom Čedom, rođenim 1943. godine, uputila iz Đenove brodom za Argentinu. Nekoliko časova zadržali smo se u Barseloni, ali nama sa jugoslovenskim pasošima nijesu dali da izađemo. Onda smo stajali u Dakaru, zatim u Riju. Putovanje je trajalo četrdeset dana...

Na večeri i debeljuškasti gospodin,  Božidar Teodoro Popović, već zašao u sedmu deceniju.

-Ja sam Beranac, sin apotekara Toda Popovića - veli Teodoro. -Po profesiji sam ljekar. Ali ne radim u struci. Imam fabriku “Lim”, za proizvodnju suhomesnate robe, koja zapošljava šetrdeset radnika. Međutim, u Argentini trenutno ove manje fabrike. kao moja, nijesu u dobroj situaciji…

Raspričasmo se o Beranama. Najviše mi je spominjao svog školskog druga, uglednog Beranca, Vasa Labudovića.

Popovićev otac, Todo, za potrebe apoteke, tada jedine u ovom dijelu Crne Gore, sagradio  je u beranskoj glavnoj ulici zgradu sa spratom i mansardom u kojoj se i dana nalazi apoteka.

Poslije Drugog svjetskog rata, apotekar Todo stigao je u Argentinu. Umro je 1970. godine i  sahranjen u Buenos Airesu…

Čudni su putevi Gospodnji.

Slobodan Vuković

Iz knjige “U podnožju Kordiljera”