Jedne ljetnje noći, u vrijeme kad su bile udarile velike suše i vreline na beransku dolinu, ljeta gospodnjeg 1585- og, u keliji konaka manastira Šudikova, u Budimlji, na početku Tivranske klisure, usnio je pop Strahinja Budimljanin čudan san - vidio je sebe kako  slika freske i ikonostase u raznim manastirima u raško-zetskoj oblasti i to kao glavni slikar i majstor.

Posebno mu se urezala u svijest izblijedjela freska, jedva vidna, moglo bi se reći i poprilično oštećena, na kojoj je bio naslikan gavran kako hrani nekog sveca, a i prikazao mu se i veliki vodopad koji se obrušavao u modru rijeku.

Najednom, usred tog snoviđenja, a možda je sve to bila i java, iskrsnuo je nekakav neznanac neodređenih godina, u bijeloj odjeći i stao je naspram njega i  ležaja, gledajući ga pravce u oči. Soba se ispunila čudnim sjajem, osjetio je i neku vrstu blaženosti, pa je zato bio sasvim miran i pribran, pomno zagledajući pridošlicu. Ono što je odmah primijetio na njemu, sem prodornog, ali i više blagog, nego li oštrog pogleda, bile su njegove šake - one su u potpunosti mogle biti i šake nekog mladog i držećeg, ali  i starijeg čovjeka i, na prvi pogled, ali samo na prvi pogled, unekoliko su odudarale od njegovog izgleda.

Dugi i njegovani prsti izvijali su se iz korijena kao tanani omladovi, zračeći nekakvom prefinjenošću i gospodstvom. Sam pogled na takve ruke, na takve šake, izazivao je prave navale strahopoštovanja i uvažavanja i prije nego li je nepoznati napravio bilo kakav pokret ili izgovorio bilo kakvu riječ!

- Brate Strahinjo - obratio mu se jedva čujno, tako da se nije primjećivalo da li, uopšte, i otvara usta, a i nije se moglo utvrditi odakle nadolazi taj glas, izvijen poput zvuka strune kakvog božanskog instrumenta - znam da lijepo prepisuješ, pišeš i da ponekada vježbaš ruku i oko fresko i ikono slikanjem.

Sve je to lijepo i onako kako i treba da bude, no, cijelim svojim bićem posvetićeš se upravo slikanju, a time i spasu naše vjere i, uopšte, našeg bitisanja. Božja nadahnutost držaće ti ruku i vodiće je onako kako i treba. Mijenjaćeš mjesta u kojima ćeš boraviti i manastire u njima, ali nikada nećeš zaboraviti svoju Budimlju i Šudikovu. Da znaš da ćeš ih zapamtiti u svom njihovom svijetlu i raskoši...

Onda je naglo zastao, pa je izgledalo da nešto premišlja ili da se snebiva zbog nečeg, pa je, u prvom trenu, izgledalo i da neće više ništa reći! No, i dalje je Strahinju gledao pravo u oči, a nakon kratke stanke, ipak je nastavio, a njegov glas, raskriljen između šapata i glasnog govora,  razlivao se po maloj prostoriji, neosjetno se odbijajući od zidova:

-Srećom, nećeš dočekati da vidiš ovaj manastir porušen i sravnjen sa zemljom, popaljene Đurđeve Stupove i razorene njene konake, Rudeško polje uništeno nekim čudnim građevinama i stubovima koja će parati nebesa i bljuvati dim i vatru, onda prenaseljenu dolinu, kraljevinu koja je prije toga jurila ka blagostanju, a odjednom kako se gasi, s nekim novim i obezboženim vladarima koje će nam neko dovesti iz bijelog svijeta i na čijim će čelima isijavati krvava znamenja, koji će krvavih ruku do lakata zatrovati i zavaditi narod i podvesti ga sasvim pod svoje skute i odvojiti od vjere, običaja, koji će prekrojiti istoriju onako kako njima i njihovim gazdama bude odgovaralo, a sve od prije satrijeće i pokušati da gurnu u zaborav!

Uvidjevši da Strahinjino lice poprima drugačiju boju, boju brige i neke neodređene mučnine, neznanac je opet napravio predah. Kad je osjetio da su se dovoljno odmorili, nastavio je:

-Biće to vrijeme velikog nemorala, prevara, kad će svako na svakoga režati, kad će se malo raditi a mnogo krasti i prokazivati, kad se nećemo pitati svojom vodom, svojim gorama, jezerima i rijekama, kad ćemo čekati da nam neko da milostinju, pored tolikog bogatstva, biće to vrijeme bezumlja, mržnje, jada i čemera! Ostaje nam da vjerujemo da će nekada nastupiti i neki bolji dani, ali to samo zavisi od nas i nikog drugog. Tako će to biti, dobri moj Strahinja, a kad stigne određeni čas, kad te, uistinu, sustigne umor od svega, a biće to u tvojoj dubokoj starosti, opet ću se pojaviti i onda ćeš sa mnom ovamo, u cvjetna naselja i na miomirisne livade, a iza tebe će ostati neizbrisivi trag tvojeg djelanja i truda, koji će opstati  i u poznijim vremenima...

Talas nekakve prijatnosti i blagotvornosti zbog tog prikazanja za koje je odmah naslutio da je neki božanski znak, a koji je, ipak,  nadjačao nervozu i slutnju zbog neznančevih predviđanja, opet je prostrujao njegovim tijelom i dušom, tako upečatljivo da se od njegovog daha i razbudio ili, jednostavno, došao k sebi. Sjeo je na ivicu ležaja, u velikoj nedoumici da li je, uopšte, i spavao, a doskorašnje prisustvo nepoznatog gosta  uveliko se osjećalo i na javi.

Izašao je van, lagano koračajući ka rijeci koja je na ulazu u klisuru gubila glas, ne želeći da remeti vjekovni mir svetilišta!  Sjeo je na klupu ispod stoljetnog duba, gledajući u treperavo nebo i tako je dočekao prve znake nadolazeće zore.

Za razliku od većine bratije koji su se sabirali u Budimlji i u Šudikovi, dolazeći odasvud, sa raznih strana raške i zetske zemlje, noseći, mahom, grčka monaška imena, pa otuda i zabuna da je među njima bilo dosta Grka i Bugara,  Strahinja je bio rođeni Budimljanin, prema nekim spisima, zbog nečeg, kasnije, zagubljenih, sin silnog  Đurašina, uglednog domaćina iz Budimlje i Kosave, najmlađe kćerke  Radohne iz Bihor grada i Miruše iz Trubina, što se i ne mora uzeti zdravo za gotovo, a niti, pak, svrstati u red naučnih podataka.

Po nekim navodima svijet je ugledao 1550. godine. Imao je još dva brata: Goprina i Radosnu, kao i sestru Janku. Najprije je kao i sva budimljanska dječurlija čuvao stoku na livadama pored Budimske rijeke i po rudeškim poljanama. Brzo je privlačio pozornost svojim izvanrednim ručnim radovima, prije svega sviralama i frulama, izvlačeći iz njih čarobne zvuke, koji su bili prava omama za sve, pa su ga i slušali kao omađijani. Na svim saborima i vašarima bio je prinuđen da svira skoro do iznemoglosti, jer je svjetina htjela samo njega i nikog više.

Igrao se Strahinja i u starom gradu Gracu, kao i sva ostala dječurlija, pentrajući se po još očuvanim zidinama nekada moćne naseobine i utvrde, krijući se i provlačeći kroz njegove lavirinte. Sa uzvišenja, koje je opasano, nekako polukružno, poprilično dubokim potočnim i rječnim udolinama, Zagradskim vrelom i Budimskom rijekom, a koje je bilo utvrđeno sa dva velika i jaka bedema, zagledivao je okolne planine i njihove padine, obrasle gustom šumom. Glavni ulaz u grad, kroz široka vrata, nalazio se sa sjeverne strane i posebno je privlačio Strahinju i ostalu dječurliju.

Inače, Budimlja sa trgom i carinarnicom je toliko staro naselje da njegova starost nikada nije naučno utvrđena. Prostirala se na ravnini pored Budimske rijeke, a gradske zidine jednog dijela naseobine   nalazile su se na Gracu, kupastom uzvišenju, sa kojeg pogled puca na sve strane. Granice budimljanskog atara i župe su počinjale  od Zagradsko-Goraškog vrela i Dragosavskog Krša, nastavljale su ka istoku i Babinskoj Glavici, zatim se pružala preko Dubokog potoka i Tafilovca, Latinskog puta, Ćorskog potoka, Dapsićke rijeke, Cikovića Lokve, Zaruđa, Kotla, do rijeke Brnjice i dosezala je do iznad  udoline Mršina Bara, pa nastavljala ivicom Batuna, pored Uroševice, Poganog Dola, Jejevice, Maštanskih Rosulja, Borove Glavice, prelazila je Gubaš potok i završavala se opet kod vrela.

Na tom području život je bujao još u kamenom dobu i opstao je kroz razna vremena i vjekove, sve do današnjih dana!

Pošto se po bistrini i još po mnogo čemu izdvajao od ostale budimljanske dječurlije Đurašin i Kosava su odveli svojeg Strahinju u šudikovski manastir da pomaže svještenstvu u održavanju posjeda,  a u isto vrijeme i da se uči pismenosti. Vrijedni i pametni mališa izrastao je u stasitog mladića i brzo se zaredio, održavajući manastir sa ostalom sabraćom, uzgred pomalo prepisujući i slikajući, uz one iskusne kaluđere i monahe,   koji su u tom poslu bili vješti i sasvim predani njemu.

Upravo ga je i onaj san zatekao u tom takvom načinu života i svakodnevnom služenju Bogu i vjeri! Pored toga, posebno su ga zanimali izuzetno stari slovni i grafički znaci na Izbinskom kršu, kao i na Šudikovskoj ploči, koja se, zatečena iz nekih arhajskih vremena, nalazila u priprati crkvice i korištena je kao časna trpeza. Znao ja da do duboko u noć, sve onda dok ga ne bi san savladao, razmišlja o tajnosti tih zapisa i o tome šta je napisano i uklesano.

Ko zna, možda je i odgonetnuo tajnu, ali ništa od toga nije ostalo zapisano, a i ako jeste, izgubilo se u mutnom viru vremena! Možda su oni i uticali da je Strahinja neka svoja djela potpisivao upravo sličnim tajnovitim znacima!

Šest godina nakon tog sna, ako je to, uopšte, i  bio san, prezviter Strahinja je uveliko  slikao freske i ikonopisao ikone po vascijeloj raškoj i zetskoj zemlji i to tako dobro da je brzo stekao glas izvanrednog slikara i istinskog majstora! Tako je on postao pravi predstavnik Šudikovske škole, prepoznatljive širom Evrope tog doba!

Sačuvani su, na svu sreću, zapisi te škole, kao oni na apostolu koji se danas čuvaju u Berlinu, onda na psaltiru koji se nalazi u bečkoj biblioteci i na mineju koji se čuva u Beogradu, u Narodnoj biblioteci. Iz trinaestog vijeka ostao je zapis episkopa Teofila Budimljanina ,,Moračka krmčija“ kao i ,,Svetotrojički trebnik“!

Ponajbolji izdanak Šudikovske slikarske škole pop Strahinja započeo je ozbiljnije slikanje u manastiru Svetoga Arhangela Mihaila u Dovolji na Tari, o čemu svjedoči zapis iz 1591 godine:,, Povedenijem jeronomaha i igumana kir Teodora i gospodina vojvode Milije trudih se o vsem pisanju popa Strahinje ot mesta Budimlje“. Ruski putopisac i istoričar Aleksandar Giljferding u svojem djelu ,,Putovanje po Hercegovini, Bosni i staroj Srbiji“ potvrdio je sve te navode. Naravno, tačan broj fresaka i ikona koje je on islikao teško je utvrditi zato što je svoje radove potpisivao tajnim pismom, zagonetnim znacima, a rijetko svojim imenom!

Strahinja je nastavio svoju nisku izvanrednih ostvarenja - islikao je freske u priprati manastira Svete Trojice kod Pljevalja i, nešto docnije, u oltarskom dijelu. U tek izgrađenom manastiru u Pivi islikao je gornje djelove priprate, zatim spoljašnji dio priprate manastira u Dobrunu, onda u manastiru Ozren, gdje se i potpisao:,,Pomeni, Gospode, prezvitera Strahinju“.

Freskopisao je i manastir Svetog Nikole u Podvrhu, u Bistrici kod Bijelog Polja. U srcu Paštrovića, na Gradištu, uzvišenju sa kojeg puca prelijepi pogled na more, Strahinja je islikao zidove glavnog manastira, kao i crkve Uspenja Bogorodice.

O tome svjedoči i natpis iznad vrata gradištanske crkve Svetog Nikole:,,Togda vladičastvova u Crnoj Gori kir Rufim, v leto 1620. Pisa pop Strahinja ot mesta Budimlje“! Poslednji trag njegovog djelanja je, upravo u Paštrovićima, gdje je i uradio freske u crkvi Svete Gospođe.

Kad je dobri i bogobojažljivi Strahinja prvi put boravio u manastiru Morača da bi slikao ikone na velikom ikonostasu u glavnoj crkvi, prvo što je ugledao bila je znatno oštećena freska ,,Gavran hrani Svetog proroka Iliju“, a kad je šetao, u trenucima predaha, spazio je veličanstveni prizor - prelijepi vodopad, koji se obrušavao niz litice u Moraču.

Sjetio se tada svojeg sna, sjetio se mudrog i tajanstvenog neznanca, sjetio se njegove priče, sjetio se svojeg djetinjstva, sjetio se mnogo čega i prvo čega se latio bilo je obnavljanje te divne freske! Vratio se on tom manastiru i petnaestak godina kasnije kad je islikao ,,mali oltar“.

Na groblju u selu Fojnica kod Gackog, u Hercegovini, u ovo naše vrijeme, postavljen je i osvještan krst iznad groba popa Strahinje Budimljanina. Međutim, natpis na starom grobnom kamenom uzglavlju je prilično nejasan, pa se ne može pouzdano tvrditi da li se tu, uistinu, nalaze Strahinjini zemni ostaci ili je tu, pak, pokopan neki njegov imenjak! Postoje i oni koji misle da je Strahinja, ipak, usnuo svoj poslednji san, upravo, u svojoj rodnoj Budimlji.

Istinu, naravno, znaju samo on i onaj koji je i izvršio svoje obećanje - jedne večeri kad je ostarjeli Strahinja priželjkivao da ode sa ovog svijeta i da nađe božji mir, pojavio se neznanac iz sna, upravo onako kao i one davne noći, sada i unekoliko osvijetljen plamenom svijeće koja je Strahinji olakšavala duge noćne sate:

-Brate moj dobri Strahinja! Ispunio si svoj život dobročinstvima, služenjem i ugađanjem Bogu i našoj čistoj vjeri, ostavio si djela koja će se pamtiti i spominjati. Eto, došao sam, a i poslan sam da te vodim. Jesi li spreman za put u rajsko naselje, o Strahinja?

Danas u Beranama ne postoji nijedna ulica ili uličica koja nosi ime ovog zografa, ovog vrsnog fresko i ikonopisca koji je pronio slavu svojeg mjesta nadaleko, a niti je  bilo koja obrazovna ustanova ili škola nazvana po njemu.

U ovo smutno vrijeme prepuno izazova raznih vrsta, trebamo se, svakako, pokatkada, i zapitati - da li to Strahinja Budimljanin lebdi kroz našu zagubljenu prošlost, kroz naše nedosanjane snove, ili smo mi, u stvari, samo dio njegovog sna?

Iz knjige ,,Varoš bez mane”

Slika: Milenko-Mićo Pajković

Priča ,,San zografa Strahinje Budimljanina” Milije Pajkovića  i slika ,, Strahinja Budimljanin” Milenka-Mića Pajkovića su prvi  i  za sada jedini literarni i slikarski prikaz o ovom poznatom zografu .