Nekada davno, u vrijeme kad su naselja bila ugnijezdena na skrovitim mjestima iznad najniže terase doline, življaše ispod vrletnih Komova nekakav isposnik neodređenih godina.

Bio je visok, suvonjav, a kakav bi bio drugačije, upalih obraza, duge prosijede kose i  sijede brade,  skoro do niže pojasa. Održavao je, sa ostalom bratijom, prastari božji hram Čečevo u Košutićima, koji je sagrađen još u petom vijeku, a možda i ranije, jer su sve tvrdnje o nekoj starosti, sem o onoj očevidnoj ljudskoj, samo u domenu pretpostavki!

Ugađao je Bogu redovno, dugim postom i molitvama, stavljajući kamen za uzglavlje, tih, neprimjetan, nenametljiv, cijelim svojim bićem okrenut ka vjeri i iskupljenju od svih vrsta grjehova.  Hranio se tako oskudno, zalogajčićima, tek toliko da zavara glad, nikada ne sijedajući za časnu trpezu kad je bila slava Namastira ili nekog domaćina u selu, a uvijek pomažući oko njenog posremanja i raspremanja.

U isto vrijeme, u Konjusima, na Brodu, bijaše neki knez, koji je bio namjesnik cijelog tog kraja. Zvao se Pekula, a imađaše sa svojom ženom Mitrušom dva sina i dvije kćeri: Vukca, Vlajina, Zoru i Velu. Sva djeca bijahu radna i mirna, sem najmlađeg Vukca, koji bijaše pravcijati zvijuk i neradnik. Taj se vazda držao - za vrućina debele ladovine, s hladnoća užarene peći, bježeći vješto od svakog posla, kao nepomenik od krsta!

Šta je sve radio vrijedni Pekula ne bi li ustručio sina, ali sve bijaše slaba vajda - veseli Vukac je slušao  što bi mu se pričalo, ali je sve ulazilo kroz jedno, a izlazilo kroz drugo uvce. Znao je i da se naruga starijima, da nekog, sakriven iza kakvog drveta, gađa kamenom, da začikuje kokoške i pjetlove, mačke i omanje pse, jer se velikih bojao, da se potuče sa dječurlijom, doduše, onom mlađom od sebe i fizički slabijom.

Nekoliko puta ga je dobri Pikula tako izdevetao šibom da su mu se i noge i zadnjica crvenjele kao aleva paprika, ali je sve bilo uzalud.

Jednog jutra, prije liturgije, dovede Pekula svojeg Vukca, pravce u Čečevo, kod ovog isposnika-monaha i predade mu ga na milost i nemilost.

- Evo dovodim ti  malog zlotvora, pa napravi od njega čeljade ili ga otpusti gore u šumu, jer mu je tamo, za sada, i mjesto - smjerno se obratio isposniku - mada i u šumi i u gori postoji red i zakon, ali za ovog, izgleda, ne.

Dok je Pekula govorio Vukac se kreveljio i mlatarao je rukama kroz vazduh, kao da se bori sa nekim nevidljivim silama.

Kroz desetak dana vrati se Vukac svojem domu, sasvim drugačiji, miran, krotak, poslušan.

- Majčice moja, mnogo sam te uželio - bacio se u zagrljaj Mitruši  - seke moje i braćo, ljubim vas, ne mogu bez vas.

Postade tako Vukac jedan od najboljih dječaka u cijeloj župi a isposnikovo čudotvorstvo proču se nadaleko. Počeše u Čečevo da nagrću svi oni koji su imali bilo kakvu nevolju ili boleštinu. Dvorište hrama i konaka bilo je malo da primi sve nevoljnike i njihove pratioce.

Tako je dovedena jedna djevojka, kojoj bijaše upravo osamnaest godina, iz jednog sela iz okruga Zle Rijeke, lijepa kao komska vila, koja je iznenada ostala bez vida, i to bez ikakvog bola, bez  ikakve opomene. Sa njom je bio brat, stariji od nje dvije godine, takođe, naočit, snažan i mnogo sjetan zbog zle sudbine svoje sestre.

Kako je u kasno proljeće, a i ljeti, isposnik često odlazio na Štavnu da bere ljekovito bilje i da boravi ispod gorostasnih Komova, razmišljajući o životu i smrti, i kako je tamo u jednom čestaru blizu izvora napravio dubirog iznad ovećeg kamenog temelja, koji mu je bio i sklonište i isposnica, to je tamo poveo tu djevojku i njenog brata.

Pošto su tu i zakonačili, zaputili su se, rano u zoru, ka Vilinom izvoru, ka vodi Margariti, gdje su se okupljale vile i odmarale. Izabrao je taj izvor, iako je bio poznat još jedan vilinski, onaj ispod Kučkog Koma - Bijele vode! Pošto je isposnik očitao molitve, rekao je djevojci da popije vode sa izvora i da se umije. Kad je to uradila isposnik joj je stavio desnu ruku na glavu, a lijevom je prešao iznad.

Zatim je očitao molitvu i napravio krst. Onda se zbilo čudo - djevojka je progledala, jednostavno kao da se razbudila iz nekog teškog sna. Iznenadna sreća je za trenutak onijemila i nju i brata i stajali su kao začarani, gledajući se, a onda su pohrlili jedno drugom u zagrljaj, dok su se suze radosnice slijevale niz njihove obraze, bliješteći poput bisera kad se otvori školjka.

- Nema zlata na svijetu koje može da vam naplati ovo dobročinstvo, a mi ćemo vas, u znak bezmjerne zahvalnosti,  darivati  ovim zlatnicima koje imamo - izgovorili su u glas, čim su došli k sebi, prinoseći isposniku kesu punu zlatnika, njihovu ušteđevinu.

- To ne smijete ni u snu da pomislite, a nekmoli da učinite na javi! Moja ruka od nikog neće ništa uzeti, a te zlatnike, junače moj, čuvaj za miraz takvoj ljepoti od sestre, za njeno svadbeno veselje, a i za vaše domaćinstvo! A istinsko zlato jesu vaše suze radosnice, a najveći dragulj svjetlost koju si ugledala! Zapamtite oboje - sve je ovo božje djelo i odraz snage naše vjere i moći koju ona nosi u sebi. Slavite božje ime, a ne moje, jer ja sam samo njegova sjen, onaj koji slijedi njegov glas, njegova djela i koji  traži utjehu u molitvama za spas drugih i za svoje iskupljenje.

I tako su se ređala razna isceljenja, uz miris tamjana i dugotrajne molitve, a carinici na prevoju Komova, kiridžije, karavandžije i bastasi, koji su zamicali preko Carina prema Skadru i moru, često su navraćali u njegovu kolibu, u kojoj je čuvao razne namirnice za njih, čajeve, ljekovite trave i meleme. 

Dobijali su vazda i kakvu mudru riječ i savjet, dok su prikupljali snagu za nastavak puta. Isposnik se peo i na Komove, gdje je satima sjedio i molio se za svoj narod, gledajući u nebesko prostranstvo i sure vrhove naokolo. Već se uveliko znalo da ga slušaju ptice, vukovi, medvjedi i sve ostala divljač komskog prostranstva.

A onda jednog dana, kad ništa nije ukazivalo na nekakvu muku i nevolju, isposnik je izašao ispred Čečeva, pred okupljene vjernike i ostale, umirio ih je pokretom ruke, a onda i prozborio:

- Braćo i sestre! Zlo je okupljeno i sakupljeno krenulo na župu! Vidim  konjanike kako divljaju i satiru sve pred sobom; srušiće crkve i manastire, navaliće na domove, na sve vas, osjećam to, a volio bih da se prevarim. Pokupite zato što možete ponijeti, krenite put planina i u pećinama, šumama i tajnim naseljima tražite spas. I molite se Bogu!

I, uistinu, tako se zbilo - turska sila, pojačana znatnim dijelom domaćih muslimana i bašibozuka, doskorašnjih pravoslavaca, popalila je sve što je mogla popaliti i srušiti, a između ostalog i Manastir Čečevo, koji će docnije biti prekriven nanosima zemlje i još nečim gorim - velom zaborava.

Od dalje najezde ka Komovima i nekim drugim skrovitim naseljima u njegovim njedrima u kojima se sklonio silni narod,  odvratio ih je, upravo, isposnik - iznikao je od niotkuda nasred karavanskog puta, pravo ispred ratnika, držeći oveći pozlaćeni krst u ruci. Na ramenu mu je bio slavuj, a okolo i razne druge ptice, koje su lebdjele oko njegove glave i ramena; slavujčić  nije prestajao da pjeva, a vojska je zastala zbunjena i skamenjena!

Niko od njih nije mogao da povjeruje u prizor koji im se najednom ukazao! Isposnik je podigao desnu ruku  i zlaćani krst u njoj visoko u vazduh i tri puta je mahnuo po zraku. Tek tada su Turci došli k sebi  i začula se cika, koja je bila uobičajena prethodnica svakom njihovom ataku. Urlikanje, vriska i zveket oružja krvoločnih vojnika prijetili su sa svih strana.  

I onda se zbilo novo čudo - iako je bio sasvim miran i vedar dan bez oblačka, odjednom se naoblačilo, stučili su se takvi vjetrovi da je bilo strahobalno stajati bez ikakve zaštite, a započele su i prve pahulje, iako je bilo vrijeme kasnog ljeta. Nastala je vriska i pomama poplašenih vojnika, počeli su sumanuto da nasrću jedni na druge, dosta ih je popadalo mrtvih i ranjenih a ostali su se razbježali glavom bez obzira.

Mnogo je naroda iz doline i zaleđa otišlo tada što dalje od svojeg zavičaja! Tokom svih tih godina izgubio se, neznano kuda, i isposnik.  Koje ljeto kasnije, preko komskog prevoja, ka opustošenoj i napuštenoj dolini, zaputila su se iz središnjeg dijela Crne Gore četiri rođena brata, u potrazi za boljim životom. Kada im je ponestalo snage i hrane, negdje oko izvora iznad Međukomlja, zaklonjenog u gustoj šumi, naišli su na starca, duge brade i velike sijede kose, kako kleči i moli se Bogu!

Bili su zapanjeni činjenicom da bilo ko postoji u tom skrovitom šumsko-stjenovitom prostoru, a još više što je u pitanju starac! Pričekali su da završi molitvu i ustane, a onda su ostali skamenjeni od čuda - oko starčeve glave isijavala je nježna zlatkasta svjetlost, šireći se svuda naokolo, a na ramena su slijetale raznorazne ptičice, umilno cvrkućući i pojeći. Kad su se pribrali izustili su, netremeći gledajući u njega, kao opčinjeni:

- Pomoz' Bog, dobri starče!

- Bog vam pomogao, dobri ljudi, umorni putnici namjernici! Dobro došli, sjedite da se odmorite i hladne vode napijete. Vidim da ste rođena braća i da tražite sebi mjesta za krov nad glavom i plodnu zemlju da je obrađujete.

Braća su, iznenađeni što je starac odmah pogodio ko su i šta traže, pali ničice ispred njega, ljubeći krst koji je čvrsto držao u ruci.

- Ustanite, ustanite! Vidim da ste, uistinu, dobri ljudi i da vas je Bog blagoslovio i uputio na ovaj put. Vi, upravo, čvrsto stojite na zemlji gdje nema ljudskog traga, a svemogući naš Gospodar, obilato ju je podario raznim darovima. Živjećete na njoj i bićete srećni, kao malo ko, samo ako među vama bude sloge. Zapamtite - samo ako među vama bude sloge!

Braća su se čvrsto prigrlila:

- Ne može nas nijedna sila posvađati i razdvojiti!

- Ne može vas, u to sam siguran, ali strah me je, može vaše potomke!

Potom im je starac pokazao na koje strane da se zapute  i gdje da svijaju svoja gnijezda. Oni su dugo ubjeđivali svojeg dobročinitelja da krene sa nekim od njih, onako kako to izabere, da živi sa njima, ali im je on najtoplije zahvalio i poželio srećan put. Braća su ga bez pogovora poslušala - naselili su se gdje je kako kome rekao i često su ga spominjali, ponajviše u krugu svojih proširenih porodica, uz veselo, razbuktalo ognjište, jer su se svi brzo poženili i to dobrim i lijepim nevjestama.

Isposnik, bez imena i prezimena, ali poznat kao Komski, ukazivao se, s vremena na vrijeme, kroz mnoge godine, a nekim svojim djelima je pokazivao da je tu, da bdi nad sudbinom svojeg naroda i svojih Komova. Tako je, priča se, u novije vrijeme, stado divokoza,  koje su neki nesavjesni lovci počeli da tamane snajperima  i automatskim puškama odveo u nepristupačne djelove planine, u još neotkrivene pećine i tako ih je spasio od sigurnog istrebljenja. To je uradio i sa medvjedima i vukovima, koji su znali da ga i prate i štite.

Tu nedavno, bračni par iz Beograda, Todor i Ana Janojević, oboje doktori farmacije i vrsni botaničari, predavači na našim i na nekim stranim fakultetima, sa još jednim bračnim parom, iz Ljubljane, Joškovec Andrejom i Mojcom, istog opisa zanimanja i zvanja, ispeli su se na vrh Božićko-Konjuškog Koma; bilo je ljeto, puno sunca i vrućine. Na vrhu su se slikali, založili, uz bezmjerno divljenje prema okruženju i samoj planini, uzgred zavirujući i pipkajući svaku travku, svaki cvijet i svaku biljku.

Naravno, kao istinski naučnici Janojevići i Joškoveci su naučili mnogo toga o Komovima, o flori i fauni, bez obzira što su se prvi put popeli na jedan od njegovih vrhova.

Znali su za njegovu akustičnost, moglo bi se reći osobenu i rijetko gdje takve vrste u svijetu, znali su da su Komovi planina sa najviše izvora iznad 2000 metara nadmorske visine, znali su da će na visini visočijoj dvjesta metara od te naići i na borove, molike i munike koji su stari preko četiristo godina, znali su da su najduže mule, prla, točila, odnosno, sipari na Balkanu, upravo na Komovima, znali su da je planina podložna udaru gromova, kao i to da niko nije poginuo od njihovih svijeća-munja, znali su da u toku jednog dana Komovi sedam puta promijene boju, svaki put različitu, znali su i za vjetar, neki put orkanski, neki put slab, ovisno od godišnjeg doba, naravno, znali su, uostalom to im je i struka, da na Komovima postoji desetak endemičnih biljaka!

Međutim, ipak, nijesu znali, ili su, možda, prečuli - na Komovima su razlike u temperaturi tokom jednog, recimo, ljetnjeg dana takve da ona može dostići i blizu trideset stepeni, ukoliko nema vjetra, ali i -2! A i smetnuli su s uma da na Komovima može tokom svih dvanaeset mjeseci pasti snijeg, pa, dakle, i u sred ljeta!

E, upravo se to i desilo gospodi Joškovec i Janojević - dok su se spustali niz prvi greben od vrha, sasvim opušteni i bezbrižni, pjevušeći stare šlagere, zadovoljni zbog uspješnog uspona i rijetkih travki i cvijeća u rancima, iznenada se naoblačilo! Dunuo je jak vjetar i postalo je prilično hladno, uz maglu koja ih je obavila  svojim pipcima.

Pribili su se jedni uz druge, izbezumljeni i na pragu panike, koja je nagovještavala svoj prasak, uprkos kakvom takvom planinarskom iskustvu. Kad su počeli da se kreću, tek je onda nastao haos, jer nijesu znali gdje udaraju, gdje je gore, gdje je dolje, lijevo, desno i postajala je velika opasnost da i skliznu u provaliju.

I onda, odjednom, nenadano, pred njima se stvorio visoki, mršavi starac u čudnoj dugoj odeždi, duge sijede brade i kose, s krstom u ruci i pticom na ramenu, koju silni vjetar nije mogao ni da pokrene, pa je djelovalo da je zalijepljena za njegovo rame.

- Vi ste dobri i pošteni ljudi, samo budite mirni, slijedite me, izvešću vas na pravi put, spustiti u podnožje i dolje će vas dočekati lijepo vrijeme.

Naučnici nijesu vjerovali svojim očima i ušima, ali su  bez pogovora poslušali, oprezno koračajući iza starca. Odjednom nijesu više osjećali strah, paniku, a ni umor. Malo i pomalo, spustili su se do sipara i, konačno, dočepali sasvim bezbjedne staze u podnožju planine. Oblaci i magla su se iznenada povukli i sunčeva bujica se sručila na njih. Zagrlili su se, srećni i zadovoljni, spremajući se da padnu ispred svojeg izbavitelja i da mu u glas zahvale i blagodare.

Međutim, od njega nije bilo ni traga, ni glasa - nestao je onog trena kad i oblaci i magla!

Milija Pajković

Iz knjige ,,Varoš bez mane“

Slika: Milenko-Mićo Pajković, Komski isposnik, ulje, platno