Imamo mi u selu dva brata koji se stalno svađaju. Uvijek se nađe neki razlog. O svemu, njih dvojica imaju različito mišljenje.

To što jedan o nečem misli tako, dovoljan je razlog, za drugog, da o tome misli drugačije. Ako jedan smatra, recimo, da je lijepo vrijeme, drugi tvrdi da je mlako, nezdravo. Ako Rajko kaže: biće rata, Pavle dočeka: ratova više neće biti;  poslednji je bio onaj kad si ti otišao na pogrešnu stranu. (I u ratu su morali na dvije strane. Ja sam morao u onu vojsku, govorio je Pavle, zato što je moj brat već bio otišao u onu drugu - on me otjerao!)

A ti bi mogao jednom, kaže Pavle, da prestaneš o tome. Pametni ljudi su još četrdeset pete sklopili mir. Pustio sam te da pobijediš, i šta hoćeš više od mene! Nijesi ti mene pustio da pobijedim, nego sam te ja, brajko, pobijedio. Ko, ti mene? Ni-kad. Vi jeste nas pobijedili, ali ti mene - ni-kad! Takav čovjek mene neće nikada pobijediti.

Jeste bilo raznih poraza u mome životu, priznajem, ali, takav...Ti si se, prosto rečeno, zadesio među pobjednicima...Tako, pored svih ostalih, braća, još uvijek, vode i Drugi svjetski rat. Jedan je smatrao da djecu treba tući, drugi da je to najveća glupost; a tukli su ih obojica. Jedan je pušio, drugi je pio. Jedan je govorio da je rakija štetna, drugi da je duvan otrov.

Ti, izgleda, ne znaš, od čega je rakija? Da ti ja kažem:od šljive. Rakija - to je ono naj-bo-lje iz šljive. Ne, ono najgore. Ako je šljiva tako dobra, što se ti onda vrati krvave glave, kad si udario u onaj cer... Koji cer, o ljudi moji, nije cer i nije glavom... Zamisli - rakija korisna! Duvan, brajko, smiruje živce! Aaa, zato su tvoji živci tako uredni. Moji, hvala Bogu, jesu... kakvog brata imam, živci su mi odlični!

Na skupovima, u žamoru, Pavle, stalno čulji uvo, vreba, šta će Rajko da izusti, pa da zasikće: Nije tako! Moram da ti kažem, pred ljudima, da nije tako. Nije i nije! Nije to bilo u avgustu četrdeset druge, nego u julu četrdeset treće! Ili napregne uvo Rajko, a i ne mora da se napreže i da čuje, dovoljno je da vidi, da je Pavle nešto proslovio, pa da skoči: Ne, nije istina, moramo da govorimo istinu, ja sam bio tu!

Pa onda opet poskoči Rajkeša ( tako ga zove Pavle): Ne! Njega su zarobili kod Mosta Bandovića, i nijesu mu vezali ruke, ruke su mu bile odvezane! Svojim očima sam vidio! O ljudi moji, nije se na svijetu nešto desilo, a da to ovaj moj brat nije svojim očima vidio!... Pavleša ( tako ga zove Rajko): Ne, Milun nije bio na Vukovoj sahrani; bio je Petar, bio je Novak, bio je Milo, Simo, Radovan, Kojo, Milovan... on nije bio! Rajko: Nije, lažeš k’o pas pa neka si mi devet puta brat: ono nije kruška Radoševa, ono je kruška Novkina! Pavle: Ne, nije tačno, tu mu je olovo ušlo, a ovamo mu je izašlo!...

Ako, recimo, Rajko misli da je vrijeme za oranje, Pavle smatra da je još rano. Meni je, kaže, moj pokojni đed rekao: Dok vidiš snijeg na Plani, ne sij kukuruz! Moj đed? Pa valjda je to i moj đed? Ne, nije tvoj đed. Da je tvoj đed, ti bi pamtio njegove riječi. A osim toga, nije rekao na Plani, rekao je: na Katuništu. A osim toga, ono nije snijeg, ono je neki izlizak od snijega. Pa dobro, vidiš li ga? Ne vidim ga! E, ako ga ne vidiš, ti ori! Ja neću...

Različita su i njihova mišljenja o potkresivanju voća, o susjednom selu, o atomskoj bombi, o Zadušnicama, o Kini, o izvoru s kojeg piju vodu - morali su, ipak, da piju sa istog izvora - o oštrenju sjekire, o muvama, o broju putnika u avionu, o veličini prozora na kući, o popovima, o velikim silama, o životu u gradu i životu na selu, o vulkanima...

Nije teško zamisliti kako se, negdje na onom svijetu, preko one ograde što dijeli raj od pakla ( jer ako, mada su, manje-više, isti, Pavle ode u raj, Rajko će morati u pakao!) nastavlja njihova svađa.

A evo kako su jednom, na ovom svijetu, zakrvili.

Dahtala julska vrelina.

Svako je bio, ili na poslu ili u hladu.

Jedino je ludi Zako dugo stajao na pripeci. Palcem bose nabrekle noge crtao je nešto po vreloj prašini. Nacrta, pa obriše, jednim zamahom noge. Radio je  to sve brže, sve nervoznije. A onda, kad se sunce popelo u najvišu svoju tačku, trgne se, kao da ga nešto ubolo, i zaleti se preko sela.

Preskočio je potok koji se, posljednjom snagom, upinjao da stigne do rijeke, kao vjetar promakao preko vrbovog šiblja, preskočio, uz pucketanje, stari plot, gazio visoku zrelu travu punu zrikanja i zujanja, propratila ga poneka prijetnja i kletva ili uzdah sažaljenja - ništa se od toga njega nije moglo dotaći - nagazio na osinjaču - a sve je bilo osinjača - nekoliko osica prosviralo oko njegove čupave glave ali ga nijedna nije dodirnula; kao da je pokušavao da prestigne svoju  kratku podnevnu sjenu, gazio je preko otkosa sirovih i otkosa sasušenih, kroz bljeskanje kosa, pored Opet ga uvatilo i Sačuvaj Bože pamet, podižući ptice sa gnijezda, pčele sa cvijeća, plave leptirove s vlažnog udubljenja u travi...

Tako je nabasao na livadu na kojoj su kosila braća. Svaki svoj dio. Pavle je tjerao u krug, smatrao je da je tako bolje, da se manje vremena gubi, Rajko je, naravno, tjerao pravo. Rajko je počeo dan ranije, Pavle je smatrao da treba pričekati još koji dan, ali je sjutradan i on došao da kosi: ako bi tu bili u različito vrijeme, ne bi mogli da se prepiru. Ne treba propustiti nijednu priliku! Rajko je smatrao, da prvo treba pokositi ono gdje je trava već žutnula; Pavle: požutjelo je već sagorelo, treba spasavati, što prije, ostalo...

Pritisnuti žegom, ćutali su i uzmahivali kosama.

Kad naiđe pored njih, ludi Zako uspori, a kad dođe nasred livade, na među, posagne se - ne obraćajući nikakvu pažnju na njih - nanišani, i podvikne:

-Tvorca mi Boga, ovo nijeste dobro podijelili!

I odjuri dalje.

A braća udariše u raspravu: da li je Zako lud ili pametan, i da li je rekao istinu? Slože se braća - da bi se svađali. Sunce sipa vrelinu na njihove glave. Moj dio je manji, kaže Pavle, znao sam to, samo, eto, neću da se svađam. Ne, ja sam dobio manje, kaže Rajko, to - evo - i lud čovjek vidi! Da, kaže Pavle, lud to tako vidi, a pametnom je odmah jasno  ko je tu oštećen. Ne samo da je moj dio manji, kaže Rajko, nego je i zemlja slabija, gledaj kako odmah izgori...

Bacili su kose, muvali se po otkosima, granali rukama. Ja ću konopac da donesem, rekao je Rajko. Otišao je kući i donio konopac. Pa su razvlačili konopac, premjeravali, teglili.

A trava, žuti li žuti.

Umalo da se, na onoj vrelini, pokolju kosama.

Miladin Ćulafić