Razdoblje od hiljadudevetstočetrdesetpete, pa sve nekako do osamdesetih godina bilo je na našim prostorima veoma složeno, što ne znači da nije bilo i poslije toga, a i da nije takvo i danas.

Naravno, rijetko će ga ko tako predočiti i predstaviti, jer se većini čini, za mnoge je i jasno zbog čega, naravno zbog pogodnosti koje su imali, da je bilo sve potaman i onako kako treba, da je sreća zapljuskivala u talasima sve redom, da je to bilo neko ružičastvo vrijeme,  bremenito, puno svega i svačega, da si mogao ovo, da si mogao ono, a da te niko ne dira, da je kiptilo od pravednosti, jednakosti i slobode...

Međutim, jasno je i očigledno, a da se ne osvrćemo na sve brojne promašaje, da su najprije izvedeni sasvim pogrešni koraci ka stvaranju jednog besmislenog industrijskog svijeta, naročito onamo gdje i nije trebalo, i to u jednom zemaljskom raju, sa čistim jezerima, rijekama, potocima, sa morem, sa zdravom i bujnom šumom, prelijepim planinskim vijencima, sa jakim selom, sa varošima i varošicama, onolikim kolike su i trebale da budu.

Naše društvo se otada svelo samo na dva sloja - na onaj povlašćeni, podobni i na onaj nepovlašćeni, nepodobni, koji je bio to samo na osnovu ocjena i suda podobnih i povlašćenih!

Povlašćeni su dobijali stanove, placeve, kuće, besplatna ljetovanja i zimovanja, trgovinu u posebnim prodavnicama sa posebnim namirnicima i sa posebnom robom, a ovi ostali mogli su da se slikaju.

Da bi sve to bilo tako uz vlast je, pored ostalih, bila i narodna milicija. Ništa novo, jer je to tako svugdje u svijetu. Bez reda i onih koji vode brigu o tome, nema ni poštovanja zakona. Posao, kao i svaki drugi.

Međutim, dok su žandarmi Kraljevine morali da uče i studiraju u školama i na akademijama širom nje, da savlađuju razne prepreke u svom usavršavanju, da budu uljudni i obzirni u ophođenju sa građanima i narodom, ali i da djeluju kad treba, samo u granicama dozvoljenog i propisanog, što ne znači da nije bilo i izuzetaka, tako ti je to u našem narodu, nova posleratna vlast je u miliciju dovodila zdrave i snažne momke iz udaljenih planinskih sela, ali i neškolovane, koji su bili spremni na sve samo da više ne kose, plaste, oru, kopaju, čuvaju stoku i izdižu u daleke katune.

Brzo su postali strah i trepet za mnoge, najviše za potomke onih koji su mučki poubijani tokom i na samom kraju rata daleko od svojeg zavičaja, kao i za sve protivnike vlasti, a, zanimljivo, najmanje za lopove i njima slične.

Međutim, nije sad sve to toliko ni važno za ovu priču, jeste samo kao nekakav uvod, dio pojašnjenja, ali jeste nešto drugo - e, pa mnogim istraživačima i naučnicima raznih vrsta i podvrsta, promaklo je nešto svih ovih godina, nešto što se desilo u vrijeme strahovlade za neke, a u vrijeme blagostanja za druge, tačnije u doba od početka šezdesetih tu negdje do sedamdesetih godina prošlog vijeka, nešto što se dešavalo još možda negdje, ali je sigurno, kao što je sigurno da je dan dan, a noć noć, da se desilo kod nas, tačnije u našoj varoši, u Beranama, u beranskoj dolini okruženoj blistavim divnim planinama, uz razigrani Lim, i to za vrijeme loptanja, u vrijeme zvaničnih utakmica, kada su posmatrači i navijači postajali hrabri i bez straha od narodne milicije uradili to što su uradili.

A da bi saznali šta su to uradili red je da saznate još ponešto prije toga!     

E pa davno, prije više od stotinu ljeta, iz Praga, a tako kazuju neke usmene uspomene, sin prvog školovanog crnogorskog diplomate Gavra Vukovića, čija vila i danas postoji nadomak glavne ulice, sada u državnom vlasništvu, Mišo, student, donio je iz Praga prvu pravu fudbalsku loptu u Berane, u beranski kraj, a zatim i osnovao klub, da bi postao i njegov prvi igrač i trener. To, naravno, ne znači da prije toga nije neko udarao, ali samo po krpenjači na nekoj od poljana i livada.

E sad nešto drugo što niko nikada nije ni spomenuo u ovakvom obliku, a što se nameće samo po sebi - naime,  braća iz ne tako dalekog sela Zabrđa koje pripada andrijevačkom okrugu, Milo i Pavle Bakić, inače sinovci jednog drugog diplomate Mitra, stigli su do Istanbula da tamo nastave školovanje. U Liceju su, sa nekoliko svojih drugova, osnovali fudbalski klub ,,Galatasaraj“ 1905. godine, a Milo se ubraja među najbolje igrače svih vremena Turske. Nije isključeno da nijesu donijeli loptu u svoj zavičaj i da je nijesu makar jednom šutnuli na nekom zabrđskom, andrijevačkom ili beranskom poljančetu. Nema toga ko smije da se zakune da je tako bilo, ali i nema toga ko se smije zakleti da se to i nije zbilo.

Da bude među prvim beranskim loptačima na prvom igralištu na Talumu, lijevoj obali Lima, u blizini zgrade gimnazije i kod vile doktora Vukote Dedovića imao je čast i naš rođak Mihailo-Baćo, beogradski đak, profesor geografije, prvi posleratni upravnik beranske gimnazije, profesor Više pedagoške akademije na Cetinju, koji je bio i prijatelj sa Mišom, o čemu svjedoči i izbledjela fotografija, na kojoj je Baćo sa loptom u ruci, okružen saigračima i radoznalcima. 

Poslije Taluma igralište se preselilo na gornju terasu, takođe na lijevoj strani doline, na mjesto koje će kasnije postati sjeverni početak aerodromske piste. Bilo je okrenuto u pravcu istok-zapad, sa linijama označenim krečom, a nekada i piljotinom. Posleratne utakmice, naročito one čuvene sa ,,Jedinstvom“ iz Bijelog Polja, koje su bile pune naboja, onog sportskog, ali i onog binjadžijskog, pa nije bila rijetkost da se komšije dobro izbubetaju i izmakljaju, ali i brzo pomire i primire, uz nastavak igre, kao da ničeg nije ni bilo, bile su pravi ugođaj i svečanost za Berance i Beranke.

Posmatrači su stajali uz sam rub igrališta, a pored njih i nekoliko milicajaca sa pištoljem u futroli i spremnim pendrekom. Narod izmučen od nedavnog rata, od silnih pogibija, hapšenja, umorstava, nije bio spreman da im se suprostavi onda kad nijesu bili u pravu i mnogi su imali pritajeni strah od same njihove pojave.

Inače, lopta je znala često da strmekne niz brdo na imanja i kuće Došljaka, Veljića, Vešovića i Đekovića.

Upravo na tom mjestu i nešto docnije na stadionu ispod brda, izniklom na nekadašnjim žitnim poljima, sa zapadnom brdovito-travnatom tribinom i drvenim klupama, ograđeno daskama, sa kabinom za prodaju karata na sjevernoj strani, zbivali su se i malecki porodični nedjeljni izleti - očevi sa djecom,  sa majčinim kolačima i kupovnim zanimacijama za zube u vidu kikirikija i sjemenki, provodili su popodneva gledajući utakmice svojih ljubimaca, navijajući za njih, ali onako viteški, dostojanstveno, bez vike, dreke i psovki, pozdravljajući i uspješne poteze protivničkih igrača. To je bio i sastavni dio neke tradicije, kao i ona okupljanja ispred Manastira.

Bilo je to doba kad se za udarac rukom upotrebljavala strana riječ ,,enac“, ofsajd je ublažavan pod naški sa ,,opsajd“, a za het-trik se govorilo hek-trik, jer su mnogima smetala dva t, jedno iza drugog.

E pa u to i takvo vrijeme, kad si zbog nečije volje i samovolje, onako iz čistog mira, iz čiste obijesti i zbog bezrazložne mržnje mogao i da dopadneš bajbokane, i ko zna još čega i na gornjem i kasnije na donjem igralištu desilo se nešto neshvatljivo i suludo hrabro.

A i evo šta - kad bi se začuo zvižduk sudijine pištaljke i kad bi rukom pokazao na bijelu tačku, sva publika, i staro i mlado, sve sa dječurlijom, utrčavala je na igralište uz gromoglasne povike, gotovo urlike:

- Peeeeeeeennnaaaaalll, peeeeeennnaaaaallllll!

Pri tome im uopšte nije bilo važno da li se radilo o jedanestercu za domaće ili, pak, za goste. Jureći preko rijetke trave i velikih džombi, a kad je kišilo glinena podloga je postajala ravna ledu, pa je bilo i proklizavanja, munjevito su, kao da su to danima uvježbavali, pravili lijevak od obje stative do mjesta odakle je trebalo izvesti udarac.

Dotle sigurni u sebe i u svoje batinaške sposobnosti milicajci su najednom postajali nemoćni i u strahu od razularene rulje. Izgubivši samopouzdanje, a u nemogućnosti zbog tehničkih razloga da pozovu pojačanje iz stanice, neosjetno su se  povlačili da ne bi, bez obzira na pucaljke i pendreke, dobili i koju ,,vaspitnu“, naročito od onih kojima su se i zamjerili.

Izvođaču udarca ostajalo je veoma malo prostora za zalet, a uvijek je bilo i onih koji su davali savjete, iako mnogi od tih nijesu ni šutnuli loptu, dok je čuvar mreže preživljavao istinski pakao - strah od zgoditka, od moguće bruke ako primi jevtin gol, a bilo je tu i strepnje da ga i lopta ne zakači u glavu. Lopte su bile, ako je škropila kiša, prilično nakvašene, teške, a ako je bilo suvo dobijale su sa udaljenosti od jedanest metara raketno ubrzanje.

Slijedila je stanka, sudija je preuzimao ulogu narodne milicije i pokušavao je da udalji gledaoce, ali je brzo odustajao od te namjere, takođe, iz golog straha da neko može da se prisjeti da možda nešto nije svirao za domaćina.

Golman i igrač stajali su jedan naspram drugog, oči u oči, kao ranjene zvijeri, samo sa dvije misli - kako postići zgoditak i kako odbraniti udarac i ukrotiti upućenu loptu. Čuvar mreže je znao da slijedi ,,puna“, ,,brid“ ili ,,špic“, odnosno ,,špicoka“, udarac samim vrhom kopačke, od kojeg bole ruke dugo vremena ako dotakneš loptu, a taman posla da te zvrči u glavu, a igrač je mozgao kojim udarcem i u koju stranu da pošalje loptu, ne strepeći za lijevu i desnu, jer je tuda bio postavljen živi zid, od gledalaca naravno, ali se zato bojao da je ne fijukne iznad prečke, nebu pod oblake.

Nastajala je mukla tišina kao pred neki istinski dvoboj, a kad bi se lopta zakoprcala u mreži, kad bi golman pokunjeno zurio u tlo, izvio bi se pobjednički poklič ako je u pitanju bio domaći igrač, a ako bi bilo suprotno, veliki uzdah bi se oteo mnogima iz grudi, uzdah razočarenja i negodovanja.

Bilo je to prvo drmanje osnovnih poluga vlasti, a drmačina se dešavala kroz sport, kroz loptanje i na igralištu, ne na tribinama. Istina, poslije završene utakmice i razlaza, milicajci su opet postajali gospodari glavne i ostalih ulica, kafana i krčmi; momci i dječaci, koji su imali običaj da sjede na niskim izlozima prodavnica i hotela ,,Beograd“, uprkos pokušajima zabrane od strane prodavača, prodavačica i konobara, koji su ponekada stavljali i ulje i kolomast, brzo su ustajali kad bi vidjeli da nailazi neko od pozornika.

- Sjedite, a sjedite, umjesto da učite, aaa?- obraćao bi im se on strogim i uvježbanim glasom.

- Ne, ne, druže, evo samo stojimo, ogledamo se u izlog, da namljestimo frizure, sad će kraj šestog časa.

-Mene prosipate tafru. Nemo' više da ve ufatim tunek, jasnoooooo?

-Jasno...

Partije pokera, karlače, fircika, preferansa, pa čak i ,,magaraca“, igrane su u glavnom gradskom parku, a igrači i kibiceri bili su šćućureni između četinara i ostalog žbunastog rastinja, u strahu od njihovog nailaska, Dotle su se igrale partije pokera u velike pare u hotelskom salonu, ali oni su bili bezbjedni i njih niko nije dirao i opominjao.

Kad im je bilo dosadno onda su vadili ventile i izdušivali gume na biciklima, tobože zato što biciklista nema pumpu ili svijetlo sa dinamom. Bili su nešto ranije i komunalni milicajci, čuvari parkova, koji su onako iz čista mira znali da zaplijene dječacima i djevojčicama novu loptu, kobajagi zbog toga što su gazili travnjak. 

U međuvremenu, ubrzo su nikle ograde oko samog igrališta i ulazak je bio spriječen i zabranjen sem za igrače, trenere, sudije i nestalo je ono utrčavanje sa krilaticom  ,,peeeennnaaaal“, ali i vjerovanje u istinsku igru, u pravo i srčano loptanje, bez bilo kakvih namještaljki, sa dosta driblinga, dodavanja, raznih vrsta šuteva i trčanja bez ikakve štednje cijelih devedeset minuta, bez ikakvog novca, potpuno džabaluke, nestalo je i porodičnog nedjeljnog loptačkog izleta na travnatoj zapadnoj tribini stadiona pod Bogavskim brdom.

Ni novi stadion, sa atletskom stazom, sa tribinama i onom istočnom natkrivenom, za jednu varoš kolika je naša prevelikim, nije mogao da povrati taj raniji osjećaj za pravim posmatranjem utakmica, sa nedjeljnim porodičnim praznicima, sa majčinim pitama i kolačima, kad su očevi vodili svoju djecu da ih uče sportu,  sa osjećajem za mjeru, vaspitanje, pravednost i bez bilo kakve mržnje.

Međutim,  da iz nutrine našeg naroda, ipak, može i danas da pokulja hrabrost, sjedinjena sa nekakavim otporom, naroda koji je odvajkada i od iskona na ovim prostorima, koji je sve svoje razne neprijatelje tokom svih ovih silnih vjekova i ljeta pobijedio i prognao sa svojih prostora, vidjelo se prije nekoliko godina, kada je u ogromnom i nezapamćenom broju za naš kraj i za naše prilike, izašao kao pobjednik u novom okršaju, kad je sasvim goloruk, hodajući u litijama  od središta grada, od crkve i hrama u parku do manastira Đurđevi Stupovi, sa vjerom u srcu, sa molitvama na usnama, sa ikonama, bez ijedne povišene riječi, grdnje, bez bilo kakve mržnje upućene bilo kome, dostojanstveno, veličanstveno, jedinstveno u svijetu, postao pobjednik,  upravo kao što su to postajali, pa makar samo i za vrijeme utakmice,  i njihovi stariji, kada su nekada davno utrčavali u igralište da izbliza pogledaju izvođenje jedanesterca, ne dirajući nikog, ali i ne dajući na sebe...

Iz nove knjige ,,Priče za pričanje“

Fotografija: Mićo Pajković brani penal

Snimio: Srbo Pajković

Foto-album: Miško, Srbo i Mićo Pajković