Glavni razlozi propadanja nekadašnjeg Ivangrada su u: podjelama na Vasojeviće i one koji to nijesu, u formiranju klanovskih grupa u okviru nekadašnjeg Opštinske organizacije Saveza komunista Ivangrada, promašenim investicijama u privredi...

Poseban problem daljem razvoju grada i opštine pravili su „naši drugovi koji su prešli da rade u Titogradu i Beogradu“. Njihova izražena želja da kadruju i odlučuju o svemu, ali da za promašaje, kakvi su u tom periodu bili oni u privredi, nijesu željeli da snose odgovornost“, smatra Radivoje Labudović- bivši predsjednik SO Ivangrad.

Najdinamičniji period razvoja Berana zabilježen je u drugoj polovini sedamdesetih i prvoj polovini osamdesetih godina dvadesetog vijeka, dok je grad nosio ime Ivangrad. O tome govore podaci koji kazuju da je tada grad imao najveći broj zaposlenih, da su izgrađeni najznačajniji kapitalnni infrastrukturni objekti, ostvareni rezultati u kulturi i sportu i da je kao plod takvog razvoja, u pomenutom periodu, opština imala najveći broj stanovnika.

Upravo tih godina na čelu Skupštine opštine Ivangrad (SO) nalazio se Radivoje Labudović, koji je funkciju potpredsjednika SO obavljao četiri godine (1978- 1982. godine), da bi funkciju prvog političara grada obavljao u periodu (1982- 1984). No, uprkos očekivanjima tadašnje javnosti i nekom tada ustaljenom političkom razvoju i praksi, Labudovićeva karijera je prekinuta upravo tada. I ne samo politička, već i radna, pa je nakon isteka mandata predsjednika SO Ivangrad, u 51. godini života, u životnom periodu kada je trebao i mogao najviše da ostvari u javnom životu grada, tadašnje republike i države, postao penzioner.

U godinama, kada, makar u politici, očekuju se najveći rezultati i doprinos nosioca funkcije, spletom životnih i političkih okolnosti, ali i zahvaljujući mentalitetu, vaspitanju, sopstvenom karakteru i odanosti nekim od načela tadašnjeg sistema, umjesto daljeg napredovanja u karijeri i profesiji koju je volio i za koju se školovao, Labudović je završio u penziji.

Ukoliko bi neki hroničar danas želio da evidentira ono što je obilježilo Labudovićev rad, u svojoj bilježnici bi mogao da upiše veliki broj privrednih subjekata koji su bili uspješni i zapošljavale hiljade tadašnjih Ivangrađana u vremenu dok je rukovodio Opštinom, ali i neke od promašenih investicija kojih je, nažalost, ovdje bilo uvijek. Ili, pak, vječite podjele građana koje su obilježavale razvoj grada čak i u periodu jednopartijskog sistema, kada je nosio ime Ivangrad.

A njegovu političku zaostavštinu, koja, čini se, osvjetljava i političku narav, životnu filozofiju, vaspitanje i beskompromisnost sa odbranom svojih stavova predstavlja rečenica: „mangupi u našim redovima“. Jer je ta, kasnijom upotrebom već izlizana rečenica, na prostoru bivše SFRJ prvi put izrečena od strane Radivoja Labudovića. I to sa mjesta predsjednika Skupštine opštine Ivangrad! I to u periodu jednopartijskog sistema.

U vremenu kada je iziskivala veliku hrabrost. U Labudovićevom slučaju, pokazalo se, nosila je i konsekvence. I ona je obilježila njegov politički pad, kojim je ugrozio i materijalnu poziciju svoje porodice. Toliko, da je jedini izlaz i kakvo- takvo sigurno primanje mogao obezbijediti odlaskom u prijevremenu penziju. Sa 51. godinom života.

Radioje Labudović je, čini se sa ove vremenske distance, izabran za potpredsjednika SO Ivangrad kao prinudno rješenje koje je trebalo da anulira tadašnje podjele u političkom vrhu ivangradske opštine izazvane sukobom Čedomira Čeda Babića- predsjednika SO i Milisava Mića Rudanovića- tadašnjeg sekretara Opštinskog komiteta Saveza komunista Ivangrad, do kojih je došlo u drugoj polovini sedamdesetih godina XX vijeka.

Prema pisanim navodima Labudovića, do sukoba između tadašnjih prvih gradskih političara došlo je usljed razlike: „u vođenja kadrovske politike u opštini“, „po pitanju razvoja pojedinih mjesnih zajednica“ i  prebrojavanju „koliko na kojim funkcijama u Ivangradu ima Vasojevića, a koliko onih koji to nijesu“. Sukob je otišao toliko daleko, da se u javnosti, a još više po kuloarima, postavljalo pitanje: „Kome smo podigli spomenik na Jasikovcu“? Vasojevićima ili nevasojevićima“?

Politički sukob je toliko dubok, da ga je mogao razriješiti, i razriješio ga je, samo Centralni komitet Saveza komunista Crne Gore, koji je Rudanovića smijenio sa funkcije, dok je Babić podnio neopozivu ostavku.

Kao kompromisno rješenje, Labudović je sa funkcije predsjednika Opštinskog vijeća Saveza sindikata Ivangrad izabran za potpredsjednika SO 13. aprila 1978. godine i tu dužnost je profesionalno obavljao do 13. aprila 1982. aodine, kada je izabran za predsjednika SO, da bi godinu dana kasnije, u skladu sa tadašnjim ustavnim i zakonskim normama, bio izabran na još jedan jednogodišnji mandat na istoj funkciji, nakon čega, uprkos javno izrečenim pohvalama upućenim od lokalnih i republičkih nosioca vlasti za vršenje funkcije, od aprila 1984. godine, nije imao mogućnosti da zasnuje radni odnos u skladu sa profesionalnim opredjeljenjem, za koje se školovao. Morao se penzionisati. Na kraju, izbačen je i iz Saveza komunista Jugoslavije!

Uprkos političkoj hajci koju je preživio sredinom 80- tih godina prošlog vijeka, kao i nestanku zajedničke, velike države, koju je voljela generacija kojoj pripada i nestankom ideala koji su nosili i nadahnjivali te generacije, Labudović i danas naglašava „da ono nekadašnje i ovo, današnje vrijeme, u političkom smislu, ne mogu se ni uporediti“. Ističe da je u periodu dok je bio aktuelni političar, sindikalista, ali i nastavnik srpsko-hrvatskog jezika i ruskog jezika, izgrađivan pravedniji i pošteniji svijet, koji je, uprkos nedostacima, bio znatno plemenitiji i humaniji, od ovog današnjeg.

Bio je okrenut čovjeku i njegovom dobru, smatra Labudović, koji podsjeća šta je sve izgrađeno u Ivangradu i koliko je brzo grad mijenjao svoj izgled. U tom mišljenju, vidi se to iz njegovog pisanja, ga ne remeti i njegova politička sudbina.

U svojoj knjizi „Autobiografija“, koja predstavlja njegov politički testament, kao glavne razloge propadanja nekadašnjeg Ivangrada, koje je nastavljeno i promjenom imena grada, Radivoje Labudović vidi u: podjelama na Vasojeviće i one koji to nijesu, u formiranju klanovskih grupa u okviru nekadašnjeg Opštinske organizacije Saveza komunista Ivangrada, promašenim investicijama u privredu poput izgradnje fabrika „Falko“, „Medijapan ploča“, „Fabrike lesonit ploča“, rekonstrukcije i modernizacije „Fabrike sulfatne celuloze i papira“...

Poseban problem daljem razvoju grada i opštine u tom periodu pravili su, često to ističe Labudović, „naši drugovi koji su prešli da rade u Titogradu i Beogradu“. Njihova izražena želja da, kako navodi, kadruju i odlučuju o svemu, ali da za promašaje, kakvi su u tom periodu bili oni u privredi, nijesu željeli da snose odgovornost. E, upravo takvi su prije 40- tak godina odlučivali o njegovoj političkoj i radnoj sudbini.

Mada bivši predsjednik SO Ivangrad danas često kritikuje „naše drugove u Titogradu i Ivangradu“, treba reći da je nakon odrađenog četvorogodišnjeg mandata na funkciji potpredsjednika SO i dvogodišnjeg predsjednika SO i  Radivoje Labudović želio da se preseli iz Ivangrada i da radi u nekoj „republičkoj ustanovi“.

O razlozima za to, sam je pisao u svojoj knjizi, navodeći da je tokom čitave svoje karijere, kao političar, sindikalista i prosvjetni radnik, „svakome kazao u lice šta misli o njegovom radu, da je primao političke udarce i da ih je bez kompromisa uzvraćao, te da se usljed takvog, iskrenog rada i ponašanja, zamjerio mnogima u Ivangradu“ i da sebe više nije vidio u toj sredini. Kaže, da je odlazak iz grada čijim je razvojem rukovodio, predstavljao cijenu koju je morao platiti. A nije odselio. Upravo zahvaljujući nekim od „naših drugova u Titogradu i Beogradu“.

Nakon više sastanaka sa nekadašnjim saradnicima, vodećim funkcionerima opštine i OO SKJ kao i ivangradskim visokim državnim i partijskim funkcionerima, kao i „drugovima u Titogradu i Beogradu“, Labudoviću je postalo jasno da od njegovog preseljenja nema ništa i kao izlaz za svoju bezizlaznu situaciju vidio je u penzionisanju.

U svom naumu je uspio 13. novembra 1984. godine, tačno šest mjeseci nakon odlaska sa funkcije predsjednika SO Ivangrad. U tom periodu, tokom jednog od sastanaka Opštinskog komiteta Saveza komunista Ivangrad, Labudović je i saopštio tada čuvenu rečenicu- Mangupi u našim redovima. I za to je uslijedila kazna. Labudović, koji je pola godine ranije bio predsjednik SO Ivangrad, da bi u januaru 1985. godine bio isključen iz članstva Opštinskog odbora Saveza komunista Ivangrad.

Poznavalac političkih prilika u nekadašnjem Ivangradu, kao i poznavaoci jednopartijskog sistema koji je 45. godina živio u Crnoj Gori i bivšoj SFRJ, sigurno zna kakvu je kaznu predstavljalo isključivanje iz Odbora tada moćne i jedine partije, kakva je bila SKJ.

A Labudovićevo isključenje, kako sam navodi, govori i o tadašnjim kumovskim, prijateljskim i klanovskim vezama i ponašanju istaknutih pojedinaca. Pokazuje kako je funkcionisao nekadašnji sistem. No, onda, u tom slučaju, postavlja se logično pitanje: ako je sve funkcionisalo, kako u svojim zabilješkama tvrdi Radivoje Labudović, a radi se i vrlo kredibilnom svjedoku vremena i događaja, kako je on napredovao u tom istom sistemu?

Da li izrečena rečenica o „mangupima u našim redovima“, čiji je upravo on autor, predstavlja samo odraz ljutnje i žar njegove borbe sa vjetrenjačama.  Da li je saopštena u žaru duela sa tada politički jačim od sebe, ili predstavlja iskrenu želju za mijenjanjem negativnog iz sistema kojem je posvetio vaspitanje, mladost, stečeno iskustvo i znanje...

Skoro 40. godina kasnije, Radivoje Labudović danas živi penzionerske dane u Beranama, nekadašnjem Ivangradu. Skoro svakodnevno je u istoimenom hotelu, gdje sa prijateljima, uz ispijanje kafe, evocira uspomene na nekadašnje vrijeme, vrijednosti, uspjehe i padove grada kojim je rukovodio u vrijeme njegovog najvećeg procvata i na jedan humaniji sistem koji je, ipak, i na njegovom primjeru, imao i dokazivao i neke od svojih brutalnih osobina.

Nekih od „naših drugova u Titogradu i Beogradu“ nema više u Beranama. Nažalost, čak ni među živima. Decenijama već, nema ni sistema kojem je pripadao Labudović. Ni grad ne nosi ime koje je imao, dok je vodio sa funkcije predsjednika SO. Nestala je i velika i lijepa SFRJ. U nekadašnjem Ivangradu, a današnjim Beranama, ostala su samo sjećanja i produbljene podjele. I pitanje: da li je, možda, moglo biti drugačije?

U Labudovićevom slučaju, ali i u razvoju i istoriji Ivangrada i Berana. Da li je, možda, moglo biti drugačije, samo da nije bilo političkih mangupa!

Obavljao brojne dužnosti

Radivoje Labudović je rođen 1933. godine u Šekularu, od oca Janka i majke Stanice Maslar. Učiteljsku školu završio 1954. godine. Učiteljskim poslom počeo da se bavi u rodnom Šekularu. Bio je i upravitelj škole i kao takav 1956 pokrenuo i završio izgradnju nove školske zgrade. Za prosvjetnog savjetnika za nastavu srpskohrvatskog i ruskog jezika u Zavodu za prosvjetno- pedagošku službu u Ivngradu izabran je 1964. godine.

Od 1. maja 1968. godine radio u OK Saveza komunista Ivangrad kao adminitrativni radnik, da bi se 1. novembra 1970. godine vratio u Opštinski prosvjetno- pedagoški zavod u Ivangradu. Od 1974- 1978 bio je na funkciji predsjednika Opštinskog vijeća Saveza sindikata Ivangrada.

Na zajedničkoj sjednici svih vijeća SO Ivangrad, 13. aprila 1978. godine izabran je za potpredsjednika SO i tu funkciju je obavljao do 1982. godine, da bi 13. aprila 1982. godine bio izabran za predsjednika SO Ivangrad sa jednogodišnjim mandatom, da bi 1983. godine, u skaldu sa tadašnjim Ustavom i zakonom, biran na još godinu, koliko je zakonski bilo moguće, i tu funkciju vršio do 13. aprila 1984. godine.

U vrijeme nestanka SKJ, vraćen u članstvo  Opštinskog odbora

Osnovna organizacija SK MZ „Park“ se u septembru 1990. godine obratila Opštinskom komitetu SK Ivangrad zahtjevom da se razmotri odluka iz 1985. godine o isključenju Radivoja Labudovića iz Opštinskog odbora Saveza komunista Ivangrad.

Postupajući po zahtjevu, Komitet je poništio tu odluku i Radivoja Labudovića vratio u članstvo. Zadovoljan Odlukom partije kojoj je pripadao, a koja više i ne postoji, kako ističe bivši predsjednik SO Ivangrad, pravda je, možda, i u njegovom slučaju bila spora, ali je pobijedila.

Napisao šest knjiga

Nakon odlaska u penziju, Radivoje Labudović je napisao i šest knjiga. Autor je: „Zapisa“, „Zapisa II“, „Zapisa III“, knjiga „Ponos svoga naroda“, „Na kraju...“, kao i „Autobiografije“.

S. Radunović

Tekst preuzet iz 24. broja časopisa Nova Sloboda