Po okončanju Drugog svjetskog rata nastupilo je na svim našim prostorima, pa i u Crnoj Gori, nekakvo čudnovato vrijeme, a u tom čudnovatom vremenu nanizali su se i loši dani za mnoge, a i za mnogo čega, naročito za vjeru i crkvu!

Tokom rata, ali i na samom njegovom kraju, pripadnici nove vlasti poubijali su na mučki i svirepi način, između ostalih, mnogo svještenika, učenika i studenata bogoslovije, monaha, iskušenika i crkvenjaka. Smetala im je njihova učenost, pobožnost, a i činjenica da je narod uvijek bio uz njih kroz razna vremena.

Neki od svještenika još tokom rata, pojedini, čak, i uoči njegovih strahota,  pristupili su novom pokretu, dobivši posebna zvanja, poput četni, brigadni ili divizijski ,,referent za vjerska pitanja“, a poslije rata i razne ordene za svoju pokornost i poslušnost.

Naravno, novoj vlasti smetali su i bogati seljaci, jer se sa njima nijesu mogli sprdati, a niti ih ucjenjivati, a tek im je smetala inteligencija, jasno, ona koja nije bila na njihovoj strani.

Upravo u to smutno i mutno vrijeme iguman jednog starog manastira u Crnoj Gori, za neke u njenom sjevernom, za neke sjeveroistočnom, za neke, čak, u jugoistočnom dijelu, koji je dostojanstveno, ali i iznad svega junački prkosio svima onima koji su ga pokušali uništiti, srušiti ili zapaliti, bio je monah  Melhisedek.

Sagrađen na sjeverozapadnom obodu predivne velike doline, ispod hrastovog brda, a okružen sa svih strana gromadama velikih planinskih vijenaca, manastir je bio i ostao vjekovna zublja i svjetlost. Uočljiv sa svih strana, sijao je i isijavao božanskom svjetlošću, a svojim zvonima sazivao je narod na molitve i sabiranja, sve dok to nije zabranila nova vlast, a uradila je to odmah, čim su zasjeli onamo gdje su i željeli.

Sa monahom je iz središnjeg dijela Crne Gore stigla i njegova rođena sestra. Nastanili su se, kako to običaj i pravila nalažu, u starom konaku pored zavjetnih hrastova.

Otada su jedna od prepoznatljivosti porte, pored starih četinara, postali  žuti i narandžasti cvjetovi, posađeni uz stazu prema konaku i ispod samih prozora sa kapacima. Cvijeće je pregrmilo rat, ali nije i mir, jer su ga nemilice čupala djeca, da li po zadatku ili onako iz obijesti, bezbožnosti i nevaspitanja, uvodeći uzgred i stoku u dvorište, a  ponekada i u sami manastir, jedva odlazeći kad bi ih Melhisedek najurio.

Iguman nijednog trena nije poklekao pred novim vlastodršcima, naprotiv borio se svim svojim bićem, vodio je parnice protiv njih pred njihovim sudom, pred njihovom porotom, bez advokata, sam samcijat, a sve zbog otete i opljačkane manastirske zemlje i imovine, kao i zbog mnogo čega drugog.

Iako je bio pod tajnom prismotrom, pošto nikako nije htio da postane njihov, čim je počeo da štiti i dvorište i sami manastir, vlast mu je poslala  dvojicu vjernih sledbenika i poslušnika. Tako su se jednog dana ispred konaka i Manastira pojavili Ralo Uvo i Nedo Pendrek, iz mjesne milicijske stanice, jedan u kožnom mantilu do članaka, drugi u uniformi.

- Ko si ti, druže, jadan ne bio, da braniš opštenarodnu imovinu, aaa? - gotovo se razdrao, bez ikakvog uvoda, Ralo, najvjerovatnije da bi ga i čuo neko od onih koji su to trebali i da čuju, ali i od okupljenih radoznalaca, raspoređenih na pristojnoj udaljenosti, skoro nevidljivih, dok je Nedo tobože nervozno brbao prstima oko pištolja u futroli, radi zaplašivanja.

- Šta ko sam ja? Sigurno nijesam drug, nego iguman. A ko ste vi i šta će te ovdje, niko vas nije zvao? Odakle vama pravo da uđete u manastirski posjed tako naoružani i odjeveni?

- Viđi, viđi, junačine! Ko smo mi, a popo? 'Oćeš da ti pokažem sad ovođek ko smo mi, a ko si ti, aaaa? - drao se Ralo.

- Samo Bog može to da pojasni i pokaže, ali ne i vi.

- Samo se ti junači, junači...

- Ne junačim, nego samo ne dam da se čini šteta.

- Za tebe je šteta da đeca napasaju stoku tu, a tolika trava i tolike livade.

- Nije porta livada i nije za ispašu, nego da se vjernici smjeste, da se posjedi u hladovini onog velikog hrasta gore i bogougodno popriča, a livada okolo koliko hoćeš.

- Koji to vljernici? Čuj ti njega! Đe su ti tvoji vljernici, aaaa? Evo ne može se proć' od nji' - pokazivali su obojica na ovce i goveda koja su pasla na manastirskoj livadi izvan dvorišta, smijuljući se i cerekajući iz sveg glasa - jedva si preteka', popeeee, jedva si se spasio, bio si na drugu stranu i ti nama ođe sadek držiš predavanje. 'Oćeš li, burazeru, da te privedemo, pa malo na strujicu, malo kesicama po bubrežićima i da ti tu vljeru i tog boga izbačimo iz glave, ka' što smo mnozini, aaaa? Ol' to?

- Mučili su mnoge, kroz razne vjekove, pa nijesu izdali svoju vjeru.

- Mnogo mudruješ, mnogo - ciktao je sav zajapuren Ralo - bolje ti je da držiš taj jezik u toplo, jer mož' ostat' bez njega; samo da ni se požali bilo koje dijete, to su sve đeca iz našija familija naprednija koje su se borile za današnjicu, ondak ćemo drugačije pričat' i na drugo mljesto, to ti obećajem.

- A ja obojici obećavam da nijedno dijete, ni vaše, ni naše, ni Jankovo, ni Markovo, neće moći uvoditi stoku u dvorište i u crkvu, pa makar izgubio glavu sa ramena. A i, ne daj, Bože, da  probaju još jednom da gađaju kamenom u crkvu i gore na zvona. Da dođu onako i sjednu kad je kome volja neka izvole, eno i jabuka i šljiva ima da uberu i pojedu, nikom ne branim, mogu i ponijet' koliko je za pitu i da im kod kuće probaju, al' da nose džakovima, kao prije, to neće moći i da pustaju stoku gdje ne treba i da je ugone onamo gdje pametni ni u snu ne bi pomislio.

Ralo i Nedo brzo su napustili manastirsko dvorište, nezadovoljni onim što su čuli, a veoma iznenađeni svještenikovom hrabrošću, pa nijesu smjeli ništa učiniti što bi rado i učinili, jer ih je mučila sumnja da ga možda neko i štiti. Zato su i otišli pravo u komitetsku kancelariju da bi se sa nadležnim dogovorili šta valja dalje raditi.

Dolazili su još jednom kod Melhisedeka, ali su bili i nešto mekši, pokušavajući da ga kušaju da pomalo radi za njih, kao neki drugi popovi i monasi.

- Slušaj, igumane, ti si iz dobre familije, rekli su nam u komitetu. Imaš  rođaka i na našoj strani i to na visokim položajima i nemoj ih brukat'. Mogao bi da ni dostavljaš ko ti tu dolazi, navrće, ko šta priča, a naročito ako napada našeg dragog i besmrtnog vođu, naše ostale drugove i drugarice, našu borbu za opštenarodno dobro, za bratstvo i jedinstvo, ako bilo šta loše reče protiv naše mile partije, ne boj se, to ti mi obećajemo, niko nikad neće saznat' za tebe. I da to ovo rečemo, a da znaš li ti, jadan ne bio, kol'ko mi imamo saradnika od tvojija kolega, ne pitaj...

- Slušajte vas dvojica dobro, ovo ću vam reći. Ako neko od svještenika sarađuje sa vama ili sa bilo kim drugim, a ne služi Bogu i vjeri, nego vragu, on mi nije kolega, nego je onda vaš i ubačen sa vaše strane. Mi se svi, a malo nas je jer ih dosta pobiste, između sebe znamo, ko je pravi, ko nije, ne sjekirajte se ništa. Nego da skratimo priču, evo da popijete rakije imam, tu je i dobro vino, ima i da se založi, a tu je i konak ako hoćete da prenoćite, ali tu priču što ste sad rekli da vam je zadnji put da je i spomenete.

Od toga dana njih dvojica više nijesu navraćala, sem neko nepoznat, a koji je radio za njih, sad da li za stalno ili onako povremeno, kao i za pare ili džab džabe, od meraka, to i nije značajno. Iguman Melhisedek je, uz službu Bogu, obavljao i teške poslove na imanju, uzgred brinući i o manastirskim vodenicama, a vodeći i dalje parnice protiv vlasti zbog otetog i opljačkanog crkvenog zemljišta, čuvajući ono što je preostalo.

 Posebno je nadzirao  čudotvorno vrelo izvanredne pitke vode, koja zasigurno liječi mnoge boleštine, a koje je ističe i grgolji ispod svetinje; još više ga je poribio, uživajući da hrani pastrmke, koje su se bile potpuno navikle na njega, pa su znale kad se pojavi i da se visoko praćaknu iznad vode kao da su nestašna dječica, a ne obične ribe! Inače, na tom mjestu se narod koji je obitavao u tom kraju oduvijek okupljao kroz razne vjekove, pa i u ona paganska vremena, mnogo prije primanja hrišćanstva, pa su postojali zavjetni hrast, kao i veliki idol, stup, odnosno kumir.

Oni koji bi se našli kod manastira u cik zore, naročito na Đurđevdan i negdje pred zalazak sunca, mogli su da uživaju u nestvarnom pejzažu - igra boja koju može da smiješa samo slikar zvani priroda i niko drugi, divno kameno zdanje, konak, rastinje i bistro, plavo jezerce sa rječicom koja se izvukuje iz njega, kao i vodenice ispod, sa čijih se zidova svjetlost odbija pod raznim uglovima...

Jednog julskog poslijeratnog kasnog popodneva, začula se vriska i cika, dolje sa druma, iz pravca sela. Putem su koračala i pjevala tri mladića, visoki, koštunjavi, zalizane crne kose, malecki i debeli, plave, rijetke kose, krezub i krivonogi riđan, srednje visine. Nosili su vrbove štapove sa laksom i udicama i pjevali su napjeve  sklepane pri kraju rata, a uperene protiv Boga i vjere.

Sva trojica su dobro slagali glasove, uvježbani na sjednicima i kružocima!

Opazivši igumana koji je sjedio na obali i čitao, pojačali su namjerno glasove, dovodeći ih do same granice dranja i ciriktanja.              

Brzo su zabacili udice u vrelo, gledajući drsko u monaha.

Melhisedek je bio pribran i mirno je, ne obazirući se na njih, nastavio sa čitanjem.

Nakon desetak minuta viknuo je riđan:

- Evo je, evo jeeeeeeee...

Na udici se koprcala oveća pastrmka, sa crvenim pjegama po leđima!

- Baš je velika - primijetio je debeli.

- Svaka ti čast, druže - čestitao je visoki.

Pastrmka se praćakala, koliko je mogla, boreći se za dah i život. Riđan je vješto smakao sa udice, ne oštetivši joj čeljusti i krenuo je put igumana:

- Pope, evo ti poklon od nas. Prvi ulov i dar za tebe. Je l' da je dobra, a? Taman da je smažeš kad ti bude taj tvoj post. A da ti nije slučajno danas post, aaaaa? - počeo je da se krevelji Riđan i bacio je ribu put igumana...

Melhisedek je uspio da prihvati klizavu pastrmku, što je bilo ravno nemogućem i pogladio ju je. Riba se, mimo svih pravila ponašanja vodozemaca na suvom, odjednom smirila.

- O, momčadijo, moja dobra. Najprije bi trebali da znate da se javite, da nazovete dobar dan, kažete dobra sreća ili pomaže Bog..........

- More, popo, kakav tvoj bog. Znaš li ti da ga nema. Evo, đe ti je sad? Pokaži nam ga. Znaš li ti, jadan ne bio, pa i da ga sve i ima, da smo ga zabranili? A kad zabrani partija to ti je zakon, popo. Zakon. - prekinuo ga je Riđan.

- A znate li vi, kad već spominjete zakon, pa u bilo kojem obliku, da ovdje, momci, nije dozvoljeno pecanje? Em je ovdje hram božji, em je ovo vrelo neko poribio radi ukrasa, radi odmora očiju, a ne sigurno radi ribolova. Jedini Bog, naš Gospodin koji upravlja svijetom i vaseljenom  i  nama, naravno, koji nam je udahnuo svoj dah, dao je život i ovoj ribi i samo joj ga on i može oduzeti - sasvim je pribrano i mirno izgovorio Melhisedek, upravo kao da izgovara neki psalam iz Svete knjige.

Zatim je nježno pogladio pastrmku koja je ležala na njegovim rukama, na prvi pogled sasvim obamrla i lagano ju je spustio u vodu vrela; riba se okrenula kao kakav list i u prvi tren se učinilo da joj nema spasa. Međutim, ubrzo se praćaknula, najprije polagano, onako tromo, kao da daje poslednje znake života, a potom je zajedrila tamo amo, da bi potom zagnjurila  u zelenu dubinu vira.

Nakon minut-dva, iz dubine vrela, izvila se pravo naspram igumana, primakavši mu se na dohvat ruke. On je polagano zavukao ruku u vodu, a riba se očešala o nju i tako još nekoliko puta, a onda je napravila nekoliko krugova, prije nego li je još jednom praćaknula i nestala u plavetnilu. Iako je u jezercetu bilo još pastrmki, nijemi posmatrači znali su da je to, upravo, ona koju je iguman malo prije spasio. U to nije bilo bilo kakve sumnje.

Odjednom je nastupila tišina.

Pravi muk.

Govorljivi i pjevljivi mladići stajali su kao skamenjeni, ne mogući da vjeruju svojim očima u čudo koje se zbilo pravo ispred njih.

Ćutali su kao zaliveni, ne mrdajući, kao da su se pretvorili u kipove.

- Idemo - prekinuo je  ćutnju Visoki i krenuo je ka putu.

Ostala dvojica su se zgledala, ali su, ipak,  bez riječi pošli za njim.

Kad su prolazili pored manastirskih vodenica, Riđan je zastao i, u nemoći, udario je nekom odbačenom toljagom u metalnu cijev za dovod vode na vodeničko kolo, a zatim je dohvatio prvu kamenčinu sa staze. Držao ju je nekoliko trenutaka u desnoj šaci, a onda ju je  snažno zafrljačio put krova vodenice.

Iako je krov bio laka meta koju bi i dijete žmure pogodilo, kamen je, kao da ga je nekakva nepoznata sila  preuzela, promijenio pravac i proletio je pored njega, uopšte ga ne zakačivši, bućnuvši u bistru i ledenu vodu potoka, koji se odatle vijugavo i vješto provlačio kroz seoske bašte i dvorišta, pravo do rijeke.

Tri do skoro raspjevane prilike, sada iznenadno umukle, odbačenih štapova za pecanje, zaputile su se put ušorenih kuća, odakle su prije pola sata bučno naišle, potpuno nevoljno koračajući, onako reda radi, sve nogu pred nogu, stapajući se sa titranjem vazduha, koji se veoma brzo pretapao u istinsku jaru ljetnjeg popodneva.

Milija Pajković

Iz nove knjige ,,Priče za pričanje“