Zborio je crnogorski pjesnik Leso Ivanović, sjećanje me lakom tugom ovi...
Svako sjećanje na preminulog dragog čovjeka donosi tugu, ali i radost što smo ga imali...
Rominja jesen; šumi zavičajni Lim... Godina od smrti primarijusa dr Miloša Grubovića, koji je odvajao svojom markantnom pojavom, poštenjem, srdačnošću, optimizmom, drugarstvom, iskovanim još u klupama Gimnazije „Panto Mališić“, beranske Sorbone, kako su je zvali.
Bili smo u istom odjeljenju, okruženi brigom vrsnih profesoa, Miomirom Dašićem, Radom Zonjić, Đokom Akovićem, Ljubom Vukanićem, Rajkom Bogojevićem, Milošem Vulevićem, Milićem Stojanovićem, Milevom Boričić, Budom Mićovićem, Sofijom Mašović, Dušanom Vuletićem... koji su u nama, tek stasalim mladićima i đevojkama, viđeli ljude; buduće ljekare, pravnike, inženjere, pisce, profesore...
A jedan stasiti đak, već je, još u gimnazijskim klupama, bio doktor!
Doktor Grule!
Tako smo ga zvali, a on bi, sa svojih snjegopadnih Jugovina i za zimskih dana uvijek na vrijeme stizao na školski čas, vedar i nasmijan, razdragan. Protrljao bi kraj furune u učionici svoje promzle dlanove i uz osmjeh prozborio: „Doktor Grule“.
Da, da. Doktor Grule! Volio je da ga tako zovemo. Znao je da će to i biti.
Sjajno odjeljenje: Miloš Grubović, Baco Golubović, Mile Radoičić, Milivoje Milošević, Milovan Kujović, Komo Ojdanić, Rajko Dašić, Branka Đokić, Mica Dubak, Tanja Barjaktarović, Dobrila Kljajić, Dana Šoškić, Goda Mićović, Marija Marsenić, Sonja i Brankica Božović, Vaso Delević, Slobodan Vuković... A razredni Miomir Dašić.
Među nama, viti bor, doktor Grule.
Kao što to obično biva, raspršili smo se na razne strane. Sretali se na godišnjicama mature.
Bio sam srećan kada sam se s Grulem susreo 2009. u sali Centra za kulturu, đe nam je uručena Nagrada „21. jul“, najviše priznanje Opštine Berane. Rodni grad je prepoznao naše rezultate.
Nije Grule zaboravljao zavičaj; sagradio je kuću, dolazio svakog ljeta. Malo se pokazivao u varoši. Dovoljno mu je bilo da prošeta bučičkim stazama djetinjstva... I uvijek u džepu recept, da propiše neki lijek svojim seljanima...
Visoko cijenjen u Skoplju đe je studirao i kasnije obavljao značajne funkcije u makedonskom zdravstvu. Pružao je nesebičnu pomoć studentima iz zavičaja koji su se školovali u Skoplju, a posebno pacijentima, Aktivno je radio u Udruženju makedonsko-crnogorskog prijateljstva.
Pretprošlog ljeta upitah njegovog kuma, Rada Delevića :
„Javlja li se Grule?“
„On je tu!“ – reče Rade.
Bile su to dvije čarobne rečenice.
Telefonirao sam mu, ali, na žalost, telefon je bio isključen.
A onda mi je stigla vijest od školskih drugova i drugarica: „Umro Grule!“
Slava ti, druže moj, Miloše Gruboviću.
Slobodan Vuković
