“Iz Podgorice danas ima više puteva ka zavičaju - preko Ribarevina, Trešnjevika, Albanije, a uskoro će i preko Jelovice. Ranije sam ja išao ka svom gradu, a danas mi se grad sâm približava”.

Nedovoljno se zna, a još manje podsjeća da su se Beranci, kao malo koja sredina, ne samo u Crnoj Gori već i šire, odlikovali težnjom za sticanjem novih znanja. Kako iz oblasti nauke, tako i u kulturnom i duhovnom pogledu. Najčešće se ta činjenica objelodani u uskom krugu prijatelja, kada se debatuje o kvalitetu i tradiciji čuvene Gimnazije, koja je šestog novembra “napunila” 110. godina postojanja.

I tek u takvim razgovorima, mnogi se prisjete brojnih talentovanih pojedinaca koji su uspijevali da dosegnu do najvećih naučnih zvanja i duhovnih vrijednosti, čime su Berane i  Crnu Goru činili razvijenijim i bogatijim.

Jedan od takvih đaka čuvene “Vasojevićke Sorbone” je i prof. dr Saša Popović. Redovni profesor Ekonomskog fakulteta u Podgorici. Zaljubljenik u fotografiju, čije su radove vidjeli posjetioci brojnih festivala fotografije u zemlji i inostranstvu. Talentovani muzičar- gitarista, čiji akordi su popravljali raspoloženje društvu u nekadašnjem Ivangradu, planinar i ribolovac koji je to postao zaljubivši se u Lim.

Ove redove u “Novoj Slobodi” posvećujemo upravo njemu, njegovom djetinjstvu, školovanju, životu i radu… Njegovom sjećanju i emocijama koje ga vežu prema rodnim Beranama…

“Tijelo može da ide gdje god hoće, ali duša uvijek ostaje svezana za mjesto rođenja. Ona je i prije rođenja, na više načina, određena zavičajem i svako udaljavanje od njega teško podnosi. Kada ode iz zavičaja, čovjek, prije ili kasnije, shvati da je uvijek volio neku iluziju o zavičaju, koja mu je davala osjećaj sigurnosti u prostoru, bliskosti sa ljudima i neponovljivosti  proživljenih trenutaka. U tim sjećanjima vrlo malo ostaje teškog i ružnog. Zato često kažem da je djetinjstvo srećno neshvatanje svijeta”, kaže za “Novu Slobodu” prof. dr Saša Popović na početku našeg razgovora i prije postavljenog pitanja.

“Na jednoj likovnoj koloniji u turskom gradu Konja, upoznao sam slikara Amira, koji je iz svoje Sirije morao da emigrira u neku skandinavsku zemlju. Uporno je pokušavao da odgaji jednu palmu, ali se ona nikada nije mogla primiti u zemlji snijega. Pored svega toga što je u emigraciji lijepo dočekan, uvažen i pomognut, boljeli su ga ti neuspjeli pokušaji. Palma je bila simbol, ne samo drvo iz zavičaja, a to sjeme ne nosi se u džepu, nego u duši”, nastavlja Popović dajući tako, na samom početku intervjua, odgovor na još nepostavljeno pitanje o vezanosti za mjesto rođenja i provedeno djetinjstvo i mladost u nekadašnjem Ivangradu.

Doktore Popoviću, kako se danas sjećate nekadašnjeg Ivangrada?

Odrastao sam u ulici 29. novembra. Izgledala mi je beskonačno duga. Činilo mi se tada da na njenom drugom kraju, onom ka Vojnom odsjeku, gdje se sada gnijezde rode, nalazi kraj svijeta. Kasnije sam tom ulicom išao u školu. Ona nam je nudlila različite sadržaje i uzduž i poprijeko. Zimi bismo se kačili za branike automobila i tako klizali čitavom njenom dužinom, a poprečno su se odvijali mali ratovi grudvanjem s komšijama s druge strane ulice. Ne pamtim kada sam je poslednji put čitavu othodao. Sada je prođem autom i više nema nikakvih čari.

Život u zgradi Morava, koju su tako nazvali po nazivu prodavnice u njenom sastavu, bio je omeđen  rudarskom zgradom iza, a manjom, kožarskom zgradom ispred. Zgrade su imenovane po preduzećima čiji su radnici u njima stanovali. Sjećam se gledanja u noćno nebo i čekanja zvijezda padalica, igranja žmurke sve dok ne bi počela serija “Otpisani” ili “Naše malo misto”, a onda trčeći kući. A tek kviz emisija “Kviskoteka” s voditeljem Oliverom Mlakarom. Sve u svemu, rastao sam u radničkom naselju, što ima svoje draži. Iz tog prostora odlazak u školu i, kasnije, na korzo, bilo je novo iskustvo i otvaralo drugačije susrete s gradom.

Korzo, taj nekadašnji fenomen malih sredina, skoro da je otišao u legendu. Kako se vi sjećate čuvenog, beranskog korzoa i šta je tadašnja “šetnja u krug” predstavljala za vas?

Na korzou je svako društvo imalo rezervisanu svoju lipu. I moje društvo imalo je takvo mjesto sastanka. Sa strane bismo posmatrali ljude koji se, po toj starogradskoj navici, u mimohodu vrte ulicom. Moj dragi prijatelj Branko Banović, etnolog, diplomirao je na istoriji pljevaljskog korzoa, što je kasnije objavio u knjizi, koju sam sa zadovoljstvom pročitao. I danas sam fasciniran širinom glavne ulice Berana, koja je široka tirdeset tri meta. U vrijeme kada je konj bio jedino prevozno sredstvo, arhitekta Rizvan beg, pariski đak, projektovao je tu ulicu. Jeste li primijetili kako zakrivljenost zgrade suda toj ulici daje karakter? Ta zaobljena zgrada otvara glavnu ulicu kao što rever sakoa otvara grudi. Danas je strujanje pogleda od zgrade suda ka Jasikovcu prekinula moderna zgrada. Ne znam da je neko napisao studiju o našem korzou, našoj glavnoj ulici, ali sam siguran da je Ado Softić najbolji melanhroničar našeg grada. Volim da čitam njegove priče o Beranama i rado ih poklanjam prijateljima.

Oni koji vas se sjećaju iz perioda djetinjstva i mladosti, kažu da ste već u vrijeme rane mladosti bili dobar poznavalac gitare.

Muziku, pjesmu i igru zavoljeli smo u kući. To je mojim sestrama i meni vjerovatno najdraže porodično nasleđe. Otac je, nakon službovanja u Bosni, donio u kuću sevdah, a majka, rođena u Metohiji, stari kosovski, makedonski i južnosrbijanski melos. Kada se sve to nakalemi na domaću izvornu muziku, eto fešte. Od Demisa Rusosa, Nane Muskuri, Šarla Aznavura i drugih napravio sam Berance jer su stalno bili prisutni tako što su se po čitav dan njihove gramofonske ploče vrtjele na našem malom gramofonu marke Lulu Monde.

Gitaru sam zavolio zahvaljujući mom dragom drugu Goranu Vujoviću, koji , nažalost, više nije živ. Gogo i ja smo zajedno svirali, išli u ribolov. Svaki put bila je posebna radost kada bi on donio neki novi akrod ili naučio neku novu rok baladu, pjesmu Tome Zdravkovića i slično. Obično bi pogledom grabio svaki pokret ruku svog starijeg brata Zorana, koji nam je u sviranju gitare bio nedostižan uzor. Zoran je danas ljekar u Smederevu. Drugu gitaru, na kojoj sada sviraju moja djeca, donio je iz Sarajeva naš kum Aljo Smailagić, slikar. Njegov atelje bio je mistično mjesto - miris uljanih boja, grafike ženskih aktova u prirodnoj veličini, poziranje za jednu porodičnu sliku - sve to bila je mala oaza slikarstva. Porodičnu sliku koju pominjem uvijek sam doživljavao kao predskazanje moje budućnosti. Sjećam se da sam, dok smo pozirali, u ruci držao neku knjigu i bio veoma iznenađen i srećan kada sam vidio da mi je čika-Aljo u rukama naslikao bijelog goluba. Čini mi se da u prirodi nema ljepšeg simbola od bijelog goluba. Čudio sam se otkud mu ta ideja, šta je on to vidio, a ja nisam. Mislio sam da ću zbog toga postati neki mirotvorac ili tako nešto. O ovom osjećaju prvi put sada govorim. Na slici nema majke, koja je vjerovatno čuvala mlađu sestru koja je tada bila beba.

Pomenuli smo Ulicu 29. novembra, korzo, Alja Smailagića, šta je to što predstavlja neko od obilježja grada a da još nijeste iznijeli svoje impresije?

I ja sam, kao i mnogi Beranci, bio opčinjen Limom. Kada sam od svog đeda Bogdana dobio prvi štap za pecanje, te noći nisam mogao da zaspim. Zamišljao sam ribe s tako jakom imaginacijom da su se skoro materijalizovale, dok su plovile u mraku moje sobe, kao u Kusturicinom filmu Arizona Dream. Nikada više u životu nisam imao tako jaku imaginaciju.

Aljov atelje nalazio se u zgradi Doma kulture, gdje i biskopska sala - mjesto meni dragih sjećanja. Filmovi o Tarzanu i Brus Liju bili su najupečatljiviji. Posle tih filmova grad je odlijegao vriskom djece, koja su imitirala Tarzanov krik. Neko bi nekoga prozvao Ćitom, a bila je na korzou i poneka Džejn. A tek Brus Li! Djeca izlaze iz bioskopa, ispucavaju nogom mavaši i majageri i sve druge udarce kojima nas je  Brus Li u filmu fascinirao. Ali, prije toga, obavezno izvedu onaj kultni gest i, kao Brus Li, palcem desne ruke dotaknu vrh nosa da, tobože, dodirnu sopstvenu krv, a onda liznu palac da osjete ukus krvi i kreće borba. Tada mirni i dobri Brus Li postaje nemilosrdan, a naši klinci oko sebe pomlate stotine zamišljenih drskih neprijatelja. Posebno smo voljeli indijske filmove. Najčešće su prikazivali zabranjene ili nesrećne ljubavi. Obično se na sredini filma dešavao jedan brutalan povratak u realnost: kada bi Azip, operater u bioskopu, na trenutak morao da prekine projekciju da bi montirao novu rolnu filma, upalio bi svjetlo u sali i u tom trenutku zabjelasale bi papirne maramice kojima djevojke brišu suze i trepću podbulim očima od jakog svjetla, a muškarci bi uz zvižduk počeli da prozivaju Azipa. Na pozornici bioskopa naši sugrađani, glumci naturšici, napravili su nezaboravnu predstavu Sveti Georgije ubiva aždahu, u kojoj je lik doktora Konstantina igrao moj otac.

Doktore Popoviću, osvojili ste najveća naučna zvanja. Sjećate li se svojih prvih predavača, a potom i profesora čuvene beranske gimnazije?

U osnovnoj školi moja učiteljica bila je Vuka Tomović. Nakon što se preselila u Podgoricu, pisao sam joj pisma, kao što je i Vito Nikolić pisao pisma svojoj učiteljici. Kasnije je naša razredna bila divna Dragica Popović, i pedagog i roditelj svojim đacima. Onda kreće gimnazija. Bili smo najbolje odjeljenje. Trideset  vukovaca pod komandom profesora Ljuba Bojovića, vrsnog poznavaoca jezika. Sjećam se kako smo, kada je trebalo da odgovaramo iz nekog predmeta, trenirali padanje u nesvijest, tako što bi nas neko od drugova stegao preko ramena i grudi da izgubimo dah, ili, kako smo jeli svježe krompire da bismo tokom časova dobili temperaturu, pa morali kući na oporavak. A onda nas je zahvatila reforma srednjeg obrazovanja, poznata kao Šuvarova reforma, nazvana po prezimenu nekog političara koji je tu reformu osmislio. Bio sam pomoćni istraživač u fizici (kako to danas smiješno zvuči za srednjoškolca), a naš razredni starješina bio je legendarni Jezdo Ćulafić.

Razgovaramo o periodu postojanja jedne velike zemlje- Jugoslavije i njenog specifičnog socijalističkog sistema. Kako i koliko se sjećate toga vremena?

Sa mojim gradom učestovao sam na sletu povodom Dana mladosti. Nakon obilaska čitave Jugoslavije, štafeta mladosti stizala je na stadion JNA u Beogradu, na kojem se održavala završna svečanost. Nezaboravan je bio ulazak Ivangrada na stadion. Na samom ulasku na teren prepunog stadiona, Izet Hadrović, zvani Frenki, komandant sa radnih akcija nekadašnje Juge, iz sveg glasa zagrmi:

- Ko to ideee?

- Crnaaa Goraaa! - odgovaramo svi u glas.

- Ko ih vodiii? - opet Frenki grmi, da ga skoro čitav stadion čuje.

- Satkaaa i Coljaaa! - odliježe stadionom glas brigade iz Ivangrada.

A onda čitav stadion ustaje i nagrađuje nas gromoglasnim apaluzom. Sadeta Satka Čukić i Dragoslav Colja Vujović, misionari fizičke kulture u Ivangradu, bili su vođe naših učesnika. Kako je u tom trenutku bilo lijepo biti Crnogorac jer to nije bila nacionalna odrednica, kao danas, već oblik neke nepretenciozne samosvijesti.

Nakon završene srednje škole, odlazite na fakultet i poput brojnih sugrađana selite se iz Berana? Koliko ste danas vezani za svoj rodni grad?

Odlazak u vojsku bio je prvi duži raskid s mojim gradom. Onda će krenuti svi ostali - studije, posao, brak. Danas živim mnogo duže u Podgorici, nego što sam živio u Ivangradu. To je kao pješčani sat - prelivaju se zrnca vremena iz jedne posude u drugu. Podgorica mi odgovara, jer nije veliki grad. Sve distance su skoro pješačke. Navikao sam na to. Ona nam štedi vrijeme. Nekom prilikom sam rekao da bi grad u kojem želim da živim trebalo da ima univerzitet, pozorište i aerodrom. "Pa, vrati se onda u Berane! Tamo imaš sve to." - kaže mi s osmjehom starija sestra.

Rado i danas dolazim u Berane. Obiđem majku, sretnem se sa dragim ljudima, ispratim poneki kulturni sadržaj. Berane mi je i baza za odlazak u planine sa Zoranom Raičevićem Ribom i drugim dragim prijateljima. Iako sam dosta putovao, moj život na putu od Ivangrada do Berana jedna je od ljepših uspomena. Iz Podgorice danas ima više puteva ka zavičaju - preko Ribarevina, Trešnjevika, Albanije, a uskoro će i preko Jelovice. Ranije sam ja išao ka svom gradu, a danas mi se grad sâm približava.

                                                                                          Razgovarao: Saša Radunović

Poštovan profesor, fotograf amater, zaljubljenik u muziku i ribolov…

Prof. dr Saša Popović (1966)- redovni je profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Rođen je u Beranama, gdje je završio osnovnu i srednju školu, a Ekonomski fakultet u Podgorici (1991). Magistrirao je na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Beogradu (1996), na temu "Matematičko-statistički modeli analize berzanskih transakcija". Zvanje doktora nauka stekao je na Univerzitetu Crne Gore (1999), naziv disertacije: "Portfolio analiza - kvantitativni aspekti investiranja u hartije od vrijednosti".

Od 1992. godine stalno je zaposlen na Ekonomskom fakultetu u Podgorici.

Dobitnik je nekoliko stipendija, od kojih i prestižne Fulbright-ove stipendije (Columbia University, New York, 2001-02).

Sarađivao je sa značajnim insititucijama, od kojih se izdvajaju Cohig & Associates, Denver, CO, USA (1995) i Lazard Asset Management, New York, NY, USA (2002).

Amaterski se bavi fotografijom i do sada je imao 11. samostalnih izložbi fotografije u zemlji i inostranstvu, a učesnik je i brojnih Festivala fotografije. Učestovao je u radu umjetničkih kolonija i žirirao na međunarodnim i domaćim foto konkursima. Popovićevi radovi objavljivani su u magazinima posvećenim kulturi fotografije. Strast za fotografijom dijeli sa članovima međunarodne grupe fotografa Horizons Collectif.

Kako je Papica postao glumac amater

U nekoj pozorišnoj predstavi, dok traje završna scena, u kojoj glumi Mišo Korać, ikona građanskog duha Berana, u kostimu sveštenika, baca anatemu na likove iz predstve. U tom trenutku pored zgrade prolazi Papica, beranski oriđinal, i nailazi na otvorena vrata sale, koja obično otvaraju pri kraju predstava, da se ne bi pravila gužva na izlasku.

Papica staje na vrata, baca pogled u salu, posmatra malo taj najdramatičniji  trenutak predstave. Iznenada, nakon što po glasu i stasu prepozna Miša vikne: "Gle Miša, jeb'o te! Anatema Mišooo!" Tako je Papica ušao u predstavu, a sama predstava se nastavila van sale. Stari Grci su o pozorištu govorili: "gledaj unutra i  gledaj spolja, navodi Popović jedan od detalja iz perioda kada je Berane imalo jedno ozbiljno amatersko pozorište, ali i jednu od anegdota o nekim od poznatih beranskih oriđinala.

Slastičare, kafići i beranski Romi

Kako smo odrastali, tako smo se polako iz slastičara “Rekord” I “Kod Miška” preseljavali u prve kafiće otvorene u našem gradu. Iz današnje perspektive, bili smo dobra djeca. Naš najveći grijeh bio je cigareta iza škole ili rum-kola u nekom od legendarnih kafića – “Šansa”,  “Video”, picerija.

Znali smo napamet sve članove porodice rahmetli Džiba Selimovića, najstarijeg od njih. U mojoj generaciji ima ljudi koji i danas znaju sva imena te velike porodice. Voljeli smo naše Rome, a gdje su danas? Nema ih ni u gradu, ni u Ustavu, podsjeća Popović.

Malo je zgrada u bilo kojem gradu, koje se mogu pohvaliti uticajem nekadašnjeg Centra za kulturu

U maloj sali u suterenu te zgrade probe je održavao KUD Dušan Bošković, čiji sam bio član. Bilo je tu ozbiljnih koreografija koje su postavljali iskusni folkloraši, tako da smo učestovali na svim važnijim smotrama folklora. I danas volim da vidim sve oblike igre i plesa, harmonične kooridnacije pokreta, od derviških plesova do flamenka. Vidite, sve o čemu govorim:  taj bioskop, Aljov atelje, mala sala KUD-a Dušan Bošković, sav taj sadržaj odvijao se u jednoj zgradi - zgradi Doma kulture. Malo je danas zgrada u bilo kojem gradu koje se mogu pohvaliti tolikim sadržajem i uticajem.

Preuzeto iz 28. broja časopisa Nova Sloboda