Stana Raičević, žena neobične sudbine iz andrijevičkog sela Trepče već pune tri decenije drži svoju vodjenicu potočaru.

Zahvaljujući njoj okreće se teški kameni točak i melje kukuruz i pšenicu i kao neki čudni točak života produžava život jednoj tradiciji (zanatu) bez koga se ne tako davno nije mogao zamisliti život ni jednog našeg sela i domaćinstva u njemu.

Kao i mnogi stari zanati i zanimanja koja polako nestaju i ustupaju mjesto novom i savremenijem i vodenice potočare polako nestaju ili tu i tamo čame prazne i zaboravljene kao oronuli spomenici davno prošlih ljudi i vremena.

Takva sudbina, sigurno bi još davno zadesila i vodenicu Raičevića na Vrelima Trebačkim da nije bilo Stane koja iako u dubokoj starosti uz sve kućne i poljske radove uredno i vrlo brižljivo održava i vodjenicu: melje žito za sebe i svoju pordicu kao i za skoro čitavu Trepču i okolna sela koja su imala svoje vodenice, ali su ih davno “zabatalila”.

Porodična tradicija

Što zbog želje da se ne prekine porodična tradicija i održi ono što je nekada davno držao njen suprug Novica i njegova prva žena Radosava – Raka, Stana Raičević se takoreći ne odvaja od vodeničkog točka koji je za nju i njenu brojnu porodicu bio uistinu točak života oko koga se i danas vrti i okreće čitav njen život.

Čak se po nekoj čudnoj simbolici i dio sela u kom se nalazi vodenica i kuća Raičevića zove Krugovi. Krug sreće ove porodice se igrom sudbine u jednom trenutku, prije četiri decenije ozbiljno sužavao i zaprijetio da dom Novice Raičevića ostane bez muške glave – bez nasljednika.

Kada je igrajući se bombom zaostalom iz rata poginuo Novičin sin jedinac, Vukosav, i kada su već mnogi vidjeli njegovo imanje rasparčano i otuđeno na scenu stupa njegova tadašnja žena Raka, koja je u kolašinskom selu  Vranjenštica pronašla djevojku Stanu i isprosila je za ženu nikom drugom nego svom mužu.

-Teško sam pristala na jedan takav potez, ali sam u potpunosti razumjela i shvatila njenu iskrenu želju da se ne rasparčava Novičino imanje i da se ne prekine njegova loza… Kada sam došla u kuću Raičevića bila sam zaista dobro primljena. Ja sam radila kućne poslove a Raka je držala vodenicu, Novica obavljao poljske radove. Ja i Raka smo se odlično slagale. Do kraja njenog života nijesmo imale nikavih nesporazuma, kao da smo bile najrođenije, priča Stan a Raičević. Pošto je ona, prije trideset godina umrla ja sam zauzela i to njeno mjesto u vodenici i kako tada, evo i sada. Ranije se mnogo više radilo i za sebe i za selo. Moglo je da se ponešto i zaradi. Sada je drugačije. Sve manje se obrađuju njive, sve manje sije kukuruz i pšenica, ali i sada ipak, ima po malo posla. Ja održavam vodenicu da se niko ne bi vratio neobavljenog posla. Nije mi više do zarade, ali ne mogu da dozvolim da neko dođe u moju vodenicu i da naiđe na zatvorena vrata. Dok ja budem mogla tako će biti. Ona mlađarija su drugačija. Otišlo svakoje za svojim poslovima, dolje po Berana, po Srbiji, pa čak i do daleke Danske. Kad dođu oni mi pomažu, ali neka, mogu ja i sama. Dok mogu radiću. Poslije šta god hoće, priča Stana.

Puna kuća muških glava

Želja stare dobre Rake, koja je isprosila Stanu za svoga muža Novicu kako ne bi ostao bez nasljednika se ispunila. Sa Staninim dolaskom u Trepču Novičinoj kući se osmjehnula sreća. Iz njegovog neobično sklopljenog braka sa Stanom rodile su se dvije kćerke i pet sinova!

-Kćerke su se poudale, sinovi završili škole i otišli za svojim poslovima dolje u Berane, po Srbiji, pa čak i do Danske, dobili svoju djecu…

Prva Novičina žena Raka umrla je prije trideset godina, a Novica 1971. I tako, opet sam ja ostala ovdje kod kuće i vodjenice, kaže Stana Raičević.

Opet je kuća i imanje ostalo na rukama Stane Raičević. Naravno, njoj u pomoć, kako valja i trebuje, pristižu sinovi i unuci tako da je i danas njihovo imanje sigurno među najbolje obrađenim u Trepči.

U vrijeme moje posjete Trepči i mlinarici neobične sudbine, Stana je bila u vodenici a pomoć u kući je stigla od njene unuke Dankse koja je rođena u Danskoj i tamo, iako joj je tek 15 godina, često radi kao manekenka. Ovdje, u Trepči nije joj teško da uredi kuću, nešto skuva za ručak, donese kafu ili čak izvede kravu na livadu.

Tu je i njena mlađa sesgtra- dražesna Draženka, pa Marijana… One kada je raspust same “drže“ kuću, dočekuju i ispraćaju goste dok muške glave rade na imanju. Tako opet Stani ostaje vodenica, žito i kukuruzni hljeb koji i danas ona zna najbolje da umijesi i ispeče, da se nađe na trpezi.

Braho Adrović      

Preuzeto iz knjige “Priče iz dva vijeka”