U beranski su kraj, tokom vjekova, pristizali carevi i kraljevi, kraljice, princeze, knezovi a i predsjednici!
Ne postoje pisani tragovi, ali je naprosto nevjerovatno da ovamo nije navratio, ili makar prošao dolinom i preko brda, car Dušan Silni - jedno je vrijeme glavna beranska ulica nosila njegovo ime; mnoge čudi da ponešto nijesu zapisali za svoje glavešine Grci, Rimljani, pa i Turci.
Sva prilika da se u tivranskim pećinama krio, niko drugi do car Uroš, kad je pao u nemilost, pa se jedna velika i prelijepa zaravan sa obnovljenom starostavnom crkvom, na desnoj obali Lima, i danas naziva Uroševica!
U novije vrijeme, ljeta hiljadudevestodvadesetpetog, u Berane je navratio i kralj Aleksandar sa kraljicom Marijom. Poslije rata, na kratko je svratio i doživotni predsjednik Jugoslavije i njen maršal, veliki sin naših naroda i narodnosti, kako je to često napominjano u pisanom i govornom obliku a od kojeg su se mnogi docnije odrekli, pa čak i oni koji su se u njega kleli i to više nego li u svoju majku ili oca! Boravila je u Beranama i princeza Jelisaveta Karađorđević - stigla je ona da prošeta i do Kralja, pa i do gorostasnih Komova.
Međutim, jedini pravi strani predsjednik, dakle, prvi čovjek neke priznate i zakonski uređene države koji je posjetio beranski kraj i Berane bio je finski predsjednik Urho Kekonen! Urho je doletio 8- og maja 1963. godine, redovnim letom JAT-a, ,,daglasom“, da bi posjetio Fabriku celuloze i papira, u čijem su osmišljavanju učestvovali i finski inženjeri i radnici i to godinu dana prije njenog znaničnog otvaranja.
U avionu se nalazio i poznati beranski pekar Blago Novaković, koji se vraćao sa kćerkine svadbe iz Beograda i docnije je svojim prijateljima i najvjernijim mušterijama, uz nezaboravni miris tek ispečenih pogača, žute, hrskave kore i ukusnih somuna, pričao da je Urho bio sasvim jednostavan i miran saputnik, ni nalik na tako značajnog državnika.
Avion je morao da nadleti krug-dva nad beranskom dolinom, prije nego li se spustio, jer je aerodrom, izgrađen na nekadašnjim lužačkim, dolačkim i pečičkim njivama, okružen bjelasičkim i cmiljevičkim masivima, pa se trebalo čuvati njihovih vrhova a i Tivrana. Blago je tada primijetio, krajičkom oka, iznenađeni izraz na Urhovom licu, kada je ovaj osmotrio, onako sa visine, dolinu ispod njega i svu njenu raskoš. Vjerovatno je mudri Finac očekivao tundre, močvare i nekakvu ojađenu pustaru.
Beransko-crnogorska politička svita čekala je viđenog gosta na pločniku ispred pristanišne zgrade sa krcatom terasom. Kad se sa avionskih stepenica spustio Blago, onako krupan, sa bijelim šeširom na glavi i s tamnim sunčanim naočarima, prolomio se gromoglasan apalauz, jer su mnogi pomislili da je to Urho. Blago, čiji su preci stigli iz Rovaca, najprije u Andrijevicu i koji je u varošici ispod Komova imao pekarsko-hljebarsku radnju, pa po preseljenju u Berane pekarnicu ,,S' anđelima“, mahnuo je razdragano masi.
Pojedinci zaduženi za nezaobilazne parole i uzvike počeli su da se dernjaju i uzvikuju:,, Urho, Urho, Urhoooo“, ,,Živjela Finska i Jugoslavijaaaa“ a okupljeni narod je počeo to da ponavlja, kao što je to i znao da radi u takvim situacijama!
Zasvirao je i mjesni muzički sastav, začuo se hor, nastalo je komešanje među masom a sve je to splaslo i odjednom utihnulo kad su im dežurni doušnici i milicajci znacima rukom i grimasama pojasnili da to ipak nije finski predsjednik! Blagu nijesu smjeli ništa za mahanje, jer i nije bio kriv a i dobro su znali da bi ostali bez vrućeg hljeba ako bi ga zatvorili. U međuvremenu, on se, iskoristivši pometnju, neopaženo izgubio u gužvi.
Na kraju je, ipak, izašao Urho Kekonen, čije su ime beranski dokoličari odmah prekrstili u Uroš. Onog trena kada je Urho stupio na beransko tlo, zastrto crvenim tepihom, zvanično je i započela nova istorija ovog kraja - industrijska! Samo su oni mudri znali da će ona koštati mnogo prelijepi beranski kraj!
Prije nego li su gospodina Urha odvezli na Rudeš da mu pokažu fabriku, provozali su ga ulicama varoši, prepunim naroda i djece iz beranskih, prigradskih i seoskih škola, koja su besomučno mahala papirnatim zastavama, finskim i našim. Najviše koristi od zastavica, koje su bile nakačene na drvca od lučevine, imala je vesela Vana Dimnjičarka, koja ih je sakupila poprilično i koristila ih je docnije za potpalu vatre.
Priča se i dan-danas, da je Urho Kekonen, pravnik po struci, rođen u Pijelavesiju, koji se tada nalazio u Ruskoj imperiji, suprug Silve Salome Uino, luteranac po vjeroispovijesti, koji je osam puta bio predsjednik Finske, zanijemio kada je vidio gdje je i na kakvom je prelijepom polju sagrađena fabrika! Jasno, on je mislio da se ona nalazi daleko izvan naseljenog mjesta, u nekakvoj nedođiji, gdje nikome neće smetati, a ne na mjestu nekadašnje žitnice, na arheološkom nalazištu, koje nije bilo ni istraženo, prije nego li je okovano u beton i u muku...
Dalja rođaka glavnog prevodioca, koji se nalazio u Urhovoj pratnji, čija je tetka, po majčinoj liniji, rodom iz Berana, strogo je povjerljivo rekla svojem daljem rođaku, bratu od tetke njenog ujaka, inače, stricu njene izvanje bake, koji je, opet, znao ljeti da dođe na koji dan u beransku dolinu, da je Urho samo izustio i to jedva čujno, onako za sebe, misleći da ga niko i ne čuje, pošto je i onako bio neprimjetan i tih, namještajući tamni okvir svojih naočara:
- Blagi Bože, gdje ovi Beranci napraviše ovu fabriku? Da sam znao, ne bih im pomogao. Da li su oni imali pametne ljude, da to shvate pa da ne dođe do ovoga?
Sasvim slučajno, ostao je zapis Njoke Mukinog, beranskog spadala i hroničara u pokušaju, koji je zabilježio u prvoj svesci svojeg nikad objavljenog dnevnika, gdje je znao, s vremena na vrijeme, da se osvrne na nekakav značajan događaj, uz posebnu napomenu za vremensko stanje.
Na žalost, dnevnik je, igrom slučaja, uništila, upravo, Muka, Njokina majka, penzionisana čistačica, potpaljujući vatru u njihovom ostarjelom štednjaku. Stranice sa napisom o Urhu nije zapalila, jer je u njih uvila pasulj za sadnju i sve je to stavila u jedinu preostalu fioku prastarog kredenca. Kad su kućicu u Gornjoj Mahali prodali i kada su se odselili iz varoši, kupac, neki Đuro Rkonja, koji je kasnije, takođe, otperjao neznano kuda, zapis je dao svojem susjedu Rilu, smatrajući da će ga i zanimati.
Njoko je zapisao:,, E, moj dobri Urho, ili Uroše, kako god hoćeš i kako ti god drago! Stariji si od mene, trebao bih da ti se obraćam sa ,,Vi“, uz to si i političar, predsjednik Finske, zemlje jezera, ali znam da si i narodni čovjek, vidio sam to kad si, jedini put, bio u Beranama. Skromno si se ponašao, doputovao si redovnom linijom, nijesi tražio da jedeš kavijar i neka posebna jela nego si se oduševio kačamakom, skorupom, pršutom i masnim sirom. Dragi moj, brate Urhane, da ti znam adresu, poslao bih ti ovo pisamce, ovaj moj zapis. Ovako, ostaće on u Beranama, dako ga, možda, kasnije neko pročita i tebi nekako proslijedi! Pare bih dao da ga pročitaš pa makar poslije zavio u njega i haringe! Da ti je sad da dođeš u Berane, moj Urho, pa da vidiš tvoju fabriku-možda bi te, ne daj, Bože, i srce strefilo- ruglo je i ruševina, mada je ona bila to i od početka, znaš ti to dobro. Kakav je tamo bio nerad, nije se znalo ko pije a ko plaća a o masovnom šlapisavanju da ti i ne pričam. A da vidiš, prika moj, kako sad mudruju neki od onih koji su odlučivali o njoj, kao da nikad nijesu bili tamo i ubjeđuju sve po spisku kako je nije trebalo zatvarati, kako je trebala da radi i dalje, pa da nas potruju ka' miševe i dokrajče, onako svojski a i da čornu sve što se može čorisati! Urho, brate moj iz daljine, vidio si i sam da je Berane trebalo da živi od turizma, poljoprivrede sa stočarstvom, od proizvodnje i izvoza zdrave hrane, vode za piće i da ćosa i uživa a ne od crne industrije...
Tu se Njokov zapis ne završava ali je ostali dio teksta sasvim nečitak, nejasan, jedva vidan, zabrljan sokom od turšije, od prevrtanja šolja sa talogom kafe, zamašćen od priganica, zaprške i ostataka jela, pa ga ne bi odgonetnuli ni najveći svjetski stručnjaci i grafolozi.
Milija Pajković
Ilustracija: Milija Pajković
Iz knjige ,,Beranske priče“
