Ko nije gledao televizijsku dramu, poetsku ispovijest, sonet o najčuvenijoj generaciji srpskih intelektualaca "Šešir profesora Koste Vujića", jednog od naših najpoznatijih pjesnika, satiričara, romanopisaca,

hroničara i dramskih pisaca Milovana Vitezovića, taj kao da nikada nije provirio u tu čudesnu kutiju svijeta i kao da za njega ne postoji.

Pod Komovima, u Vasojevićima, cijelim polimskim i limskim prostorom, već više od osam decenija postoji jedan kačket, najobičnija kapa na svijetu, najuljudnija i najplemenitija pod ovom nebeskom kapom, a pokriva i danju i noću, i duže od mjesečine, jednu glavu i kosmos u njoj - profesora matematike ĐOKA AKOVIĆA.

Ta kapa pokrivala je čitave generacije beranskih gimnazijalaca i nijedan od njih niti je promrzao, niti pokisnuo pod njom od matematičkih kombinacija i formula. Pod tom kapom se njegovao i dostojanstveno održavao najljudskiji dio beranske profesure. Ona je bila, među najređima u poređenju sa njom, i sam temelj i krov ove zgrade učenosti.

A ON, on nije bio samo profesor matematike, najprofesionalniji profesor etike, najimpresivniji predavač iskrenosti, druželjublja, razredni starješina svim godišnjim dobima i njihovim pojavama, od bilja do ptica.

Profesor Đoko je uostalom promišljeni čistunac ljudske duše. Njegova ruka nije samo putovala sa jednačinama po tabli, već je ispisivala odgovore za budućnost. Nema ni danas njegovog đaka koji, bilo šta da je postao u životu, a da i dalje, po svim mogućim pitanjima tog istog života, nema boljeg profesora od Đoka. Bio je i profesor i đak.

Odgovorno i ljudski se osjećao i za katedrom i školskom klupom. Iako po duši sličan profesoru Kosti Vujiću, po unutrašnjoj poeziji života nezamjenjiv sa Brankom Ćopićem. Đokov Grmeč su obližnje selo Luge.

Taj čudesni predavač života nije nas puno naučio da sabiramo, nego mnogo više da od drugih ne oduzimamo. Ko zna koliko nas srećno ili nesrećno zajahalih na pegazu umjetnosti bi ostalo u gimnazijskom dvorištu da profesor nije provirio u naše nemire i prećutao naše neznanje i poslao nas u život. A mi svi, kud ćemo, nego u prijestolnicu. U Beograd.

Mnogo kasnije, među beranskom studentarijom okupljenom ispred hotela "Moskva" stiže aber da je nekim poslom doputovao naš profesor. Od tih srca nije čak ni njegova preskromna priroda mogla da se sakrije. Nije važno gdje su se našli, ali su ga nosili na ramenima cijelom dužinom Terazija kao zastavu slobode i čovječnosti.

Nije ništa pomagalo onih godina ondašnjem komunistički preukočenom direktoru da skrene ozbiljnije pažnju na legendarnog profesora Akovića i njegove đake zbog prijatne bučnosti na časovima. A profesor bi nam kao u povjerenju rekao: "Đavoli jedni, smirite se, direktor je kupio gumiške cipele i šunja se po hodnicima..." To je to. To je Đokov revolt i odgovor.

Jednom su u zbornici našli njegovu kapu na podu. Niko je nije podigao. Ko zna o kakvoj se kolegijalnoj sujeti i surevnjivosti radilo. A sada se pitam ko bi se usudio tu svetu kapu - kačket, kao krunu, kao lovorov vijenac da podigne?!

Kad god prođem pored gimnazije prikazuje mi se umjesto krova ta kapa, a ispod nje osmijeh koji zadivljuje i nadahnjuje obližnji Lim, bez koga nam nije bilo putovanja, bez njegovog pozdrava. Kao ni bez tog kačketa - kape sa osmijehom naše mladosti.

Miomir Mijo Mišović

Tekst preuzet iz časopisa "Nova Sloboda"