(Jedno sjećanje iz djetinjstva)

Do kasnijih svojih godina, Ramo je obavljao duznost sumara, kako bi danas kazali, bio je lugar. U svojem selu, gdje nije bilo dzamije i vjerski obucenog covjeka, posebno zbog izuzetnog postenja, osjecaja za pravdu i pravicnost, mjestane je predvodio u ulozi seoskog imama.

Kako je uz skromno obrazovanje, obavljao sumarski posao, koji je u svim prilikama veoma zahtijevan, odgovoran i slozen, to je samo on znao. Ostalo je u sjecanju, da je cak i nepopravljivom sumokradici, drskom seoskom momku ili kakvom lokalnom kabadahiji, bilo gore i teze ako ga Ramo zatekne u sumskoj kradji, nego da mu sudi najstroziji sud.

Nesumnjivim autoritetom, mudrim rijecima kritike, uvijek bez otpora, umio je postidjeti i najgoreg, pa je tako sumarski posao, uz veliko uvazavanje, besprekorno obavljao do svojih poznih godina zivota.

Ali vratimo se naslovu.

Ramo je zivio u Biohanama a sumarska kuca u koju je svakodnevno odlazio, nalazila se u mjestu Dijelovi, negdje na sredini puta izmedju Godova i Vuce. Na posao je odlazio preko Botoljina, Buljine bare, potom uz Godulju i preko Godova, prevaljujuci put oko pet kilometara. Sa sobom je odvodio svoju kobilu, poznatu kao "Ramova kobila", bila mu je od pomoci pri svakodnevnom putovanjunju.

Ovo kazivanje ne bi bilo po nicemu zanimljivo da nije bilo bas te Ramove kobile. Tokom nekih dana, Ramo bi sakupio odpadno drvo, uvezao bi ga u vidu konjskog tovara, onako jedan sa jedne a radi ravnoteze, drugi sa druge strane samara. Sve bi to dodatno znalacki pritegao pracama i kuskunom, i tako opremljena, kobila je bila spremna za put.

Ni to nije bog zna sto cudno da nije onoga sto ce slijediti. Ramo bi kobili dao uobicajeni znak da krene u cemu je ona bila besprekorno poslusna. Ostao bi on na poslu jos neko vrijeme a kobila bi pod utovarom, bez vodica, sama krenula naviknutom stazom nepristupacnoga puta, da se vrati u Biohane kod svoje kuce. Ne zna se tacno koliko bi trajala ta kobilja putovanja ali svakako ona bi kod kuce stizala prije svoga domacina.

Znajuci za besprekornist i odgovornost Ramove kobile, posebno kada je pod utovarom drva, rad svojih nestasluka, mi djeca, kada bi je ugledali, presreli bi je pa bi joj sa jedne strane utovara olabavili konopce, sto bi poremetilo ravnotezu utovara. U takvoj situaciji a da nebi doslo do nezeljenog rastovara drva na domak kuce, poput svjesnoga bica, kobila bi zauzela isktivljeni polozaj, krecuci se smijesno, sto bi za nas bio zanimljivi dozivljaj.

Te godine, kobila se ozdrijebila, dobila je svojeg divnog cvetastog nasljednika. Zivahno i neodoljivo zdrebe, bilo je njen cesti saputnik ka poslu i sa posla. Jedne prilike, dok su Eljka i Hajrija, rastovarale drva sa kobilinog samara, nehoticno ostavise nezatvorenu vratnicu od vrta koji je svojim zelenilom neodoljivo mamio tek pridoslo zdrebe.

U medjuvremenu pristigao je i Ramo. Onako umoran, ne objasnjavajuci nista, povika - Eljko, donesi mi sa klina onu pusku - sto je ona bespogovorno ucinila. Djelujuci smireno, uze pusku, ubaci metak u cijev i nasloni je na tarabe vrta. Poravna nisan pravo ka zdrebetu i ucini sve kao da je neduzno zdrebe meta na strelistu.

Ramo, Ramo, pobogu sto to radis, jesili poludio, sta to cinis ? Eljka pridje do njega i bez otpora uze pusku, vrati je tamo gdje je i uzela.

E tek tada Ramo zapoce o onome sto mu je dalo povoda da zatrazi pusku. Da nijesam stigao, zdrebe bi unistilo svo povrce koje s mukom njegujem, a vi tu, kao da vas nema. Nijesam ja htio da ubijem zdrebe, znate vi da ga volim ko celjade ali sam vam stavio do znanja, kada ja nijesam tu, da dobro pripazite vrt - kobila i njeno zdrebe, nijesu i ne mogu biti krivi.

Cudna ali nikada do kraja spoznata ta vjekovna simbioza čovjeka i zivotinje. Upuceni jedno na drugo, bez razgovora ali uz spontanu medjusobnu empatiju, koju po svemu sudeci, cesto zivotinje bolje razumiju od ljudi, uspijevaju da te ljudsko - zivotinjske odnose uzdugnu na najvisi stepen razumijevanja.

Recimo, sta bi to drugo bilo, kada pas koji godinama ceka na mjestu rastanka od svog gospodara, ili ostavljen, predje neshvstljivo velike prostore da se vrati. Konj koji nakon stradanja covjeka prijatelja, u galopu dodje kod njegove kuce. Pa eto, i Ramova kobila, po svemu sudeci, u njenom poimanja zivotinjske empatije ili njoj znane svijesti, razumjela je i zadato pomno izvrsavala, bas kao da je razumno bice, cesto i vise od toga. A tek u tom kontekstu, da se i ne govori o psu Haciko o kome je reziser Lasse Hallstrom, u filmu HACIKO, u glavnoj ulozi slavnog glumca Ricarda Gira, ovjekovecio nevjerovatnu psecu pricu o odanosti covjeku.

Za ime Rama Dedeica sumara iz Biohana, vezuju se brojne mudre pa i karakterno-poucne saljive price, koje cemo ostaviti za neko drugo biljezenje.

Velija Murić

Napisano u Ulcinju, 11. 08. 2024.

Foto: Ilustracija