U plejadi velikih novinara bivše SFRJ jedno od počasnih mjesta, sigurno, zauzima Borislav Boro Lalić.
Izvještavao je iz sjedišta UN-a, ali i sa pregovora u Dejtonu. Družio se sa generalom Torihosom Omarom, razgovarao sa legendarnom La Pasionarijom, svađao se, mirio i pušio cigarete sa bivšim kubanskim liderom, Fidelom Kastrom. Životni put Lalića započeo je u Beranama, a obrazovni u čuvenoj Beranskoj gimnaziji.
U januaru 2018, Društvo đaka Beranske gimnazije u Beogradu priredilo je portret Borislavu Boru Laliću, kao vrsnom novinaru, s međunarodnom reputacijom, i publicisti, što je bio povod za razgovor.
Iz Vinicke ste u Beransku gimnaziju išli pješke. Kako pamtite te godine?
Sa nostalgijom i nezaboravom. Osam godina sam, i po suncu i po kiši, sniježnim prtinama i ledinama Gradinskog polja, tabanao tu „rutu“ – šest kilometara do gimnazije i toliko do kuće. Ali, tih kilometara je bilo više, jer mi, trčeći za krpenjačom i avanturama, nikada nijesmo išli prečicom. Istina, u tom periodu, dvije poslednje godine, išao sam u školu i biciklom, kada je bilo u voznom stanju.
I sada, kao i u proteklim godinama, a prošlo ih je puno, ponekada krenem tom nezaboravnom stazom, istina, ne više pješke. Još me vuče ona zavičajna nostalgija, isto kao što uvijek kad krenem ka Vinickoj, prođem pored onog našeg gimnazijskog hrama, odakle sam krenuo u svijet.
A u rodnoj kući u Vinickoj, već skoro dvije decenije niko ne živi. Moji roditelji Draško i Božana, nijesu više tamo. Kao što sam u svim proteklim godinama, dok su bili živi, gdje god da sam bio u svijetu, hitao ka Vinickoj, i sada me vuče da tamo što češće krenem. Ali, u tom starom, dragom domu, odavno se ne loži vatra. Dočeka me tuga samoće, pa su se tako prorijedili i moji dolasci.
No, svejedno, još se držim zavičaja, još mi je na umu ona stara kineska izreka: „Putniče, pazi da ti se dok putuješ svijetom ne ugasi svijetlo zavičaja. Ako ti se to desi, nikada nećeš progledati.” Lijepo to kaže Dušan Kostić: „Ova brda, Komovi i Lim učinili su od mene čudo.“
Šta vam je ostalo u sjećanju i duši iz gimnazijskih dana? Profesori? Školski drugovi? Snovi, nade?
Mnogo toga i puno njih. Znate, kada čovjek dođe u moje godine, a nanizalo ih se puno, kad mine ona profesionalna ludnica, uzgredna poznanstva i protočna prijateljstva, kad splasnu životne ambicije i politička talasanja, čovjek se sve više i sve češće vraća svom zavičaju i svojim školskim drugovima. To se i meni dešava. Na kraju krajeva, sam moj životni i profesionalni put krenuo je odavde – iz Vinicke i iz Beranske gimnazije. Odavde smo krenuli u osvajanje znanja, svijeta i života. Najviše, da ne kažem sve, ipak, dugujemo ovom kraju, našim roditeljima i našim profesorima.
Nikada, bilo gde da sam bio u svijetu, nije me napuštala ona davna i draga slika kako se, s jeseni, kolone đaka spuštaju pješke sa brda i naselja u dolinu Lima i slivaju se u učionice Beranske gimnazije. Isto kao što su mi duboko u sjećenju ostale one scene kako smo zadimljenim autobusima, prašnjavim drumom preko Rožaja i Tutina, grabili ka Raškoj da stignemo na noćni voz za Beograd. A tamo, u tom velikom gradu, počinjale su nove muke - kako da se onom strmom Balkanskom ulicom domognemo Zelenog Venca i da odatle stignemo do Studentskog grada.
I nijesmo se tu zaustavili. U mojoj generaciji maturanata iz 1957. godine bilo nas je 125 i niko nije posustao, niti odustao. Gotovo svi, više od 95 odsto, završili smo fakultete. Valjda nas je i onda, kao i kasnije u životu, vuklo naprijed ono šta smo ponijeli iz ovog dragog kraja, iz naših roditeljskih domova i naše gimnazije.
Tako smo i gradili svoje karijere i osvajali svijet. Naših imena nije bilo nigdje na onim „cnim listama“, koje su pratile ona prelomna, raspolućena i smutna vremena. I nije onaj naš školski drug, Mihailo Davidović, koji je svojevremeno bio upravnik Centralnog zatvora u Beogradu, bio u prilici da se ikome od nas nađe u nevolji!
I kada se danas prisjetim onih školskih dana, a često mi se to desi, uvijek su mi na pameti imena mojih dragih profesora i drugova: Veljka i Katarine Živković, nezaboravnog Banja Šaranovića, neponovljivog Milića Stojanovića, smernog i dobroćudnog Novaka Lutovca.
Posebno mjesto u tim mojim prisjećanjima ima moj najbolji drug Milo Bošković. On, Banjo Šaranovic i ja, činili smo neku vrstu „literarne trojke“, koja se zanosila i sanjarila, naročito nas dvojica mlađih, o budućoj literarnoj karijeri. Nažalost, Banjo, sem dragih uspomena, nije za sobom mnogo toga ostavio, a Milo jeste – zbirke pjesama i roman „Mojkovačka bitka“ – ali je i on prerano umro. A mene su od literature odnijele novinarske vode, u kojima plivam više od pola vijeka, mada se literarna žica jos održava u meni.
Završili ste Pravni fakultet u Beogradu, kako je došlo do toga da se opredijelite za novinarstvo?
U mojoj najnovijoj knjizi „Tragom moga pera“, napisao sam da sam maltene slučajno postao novinar. Nije baš tako. Slučajno sam ušao u Tanjug, ali je novinarstvo, a prije bih rekao pisanje, bilo moja davnašnja želja. Još u gimnazijskim danima sam počeo da pišem pjesme i priče, pa sam i objavljivao ponešto u „Omladinskom pokretu“, „Stvaranju“, a posle i u „Studentu“.
Ne znam, može se za to može tražiti objašnjenje i u tome da ljudi iz našeg kraja lako pišu, da je dolina Lima izbacila dosta poznatih i priznatih imena pisane riječi: Radovan Zogović, Mihailo Lalić, Dušan Kostić, Čedo Vuković, Radonja Vešović, pa sve do onih nešto mlađih - Bogdana Šeklera, Miladina i Dala Ćulafića, Dobrašina Jelića… A tu su i novinari Momčilo Jojić, Vojo Đukić, Božo Kićović, Miško Stojanović, Duško Jolić…
I kada sam jednom uzeo u ruke novinarsko pero, kada me zahvatio demon novinarske profesije, onda nije bilo povratka. To je opojna profesija. Čak se usuđujem da kažem da je to jedan od najljepših poslova kojim se čovek može baviti. Istina, ima puno razloga da o novinarstvu ne mislim tako, da je to „pseći posao“, posao od jutra do sjutra, „šaranje po pijesku“, koje će vrijeme da poravna do sljedećeg jutra, ali nikada nijesam pomislio da odustanem.
Za tih 45 godina, koliko sam bio aktivan novinar, nije bilo dana da nešto ne napišem, da ne poželim da odem do redakcije i dopisništva, da ne oslušnem onaj izazovni zvuk moje pisaće mašine. I nikada nijesam došao u iskušenje da kažem: „E, sad je dosta!” A kako i da ne volim tu profesiju?
Zahvaljući njoj, zemlji i vremenu u kojem sam živio i radio, stigao sam do na kraj svijeta, sretao sam svjetske ličnosti, pokrivao važne događaje i o svemu tome pisao sa znakom ličnog pečata, tako da se ni danas ne bih odrekao nijednog svog rukopisa.
Vi ste rođak sa Mihailom Lalićem. Jeste li održavali rođačke odnose? Da li imate neku zanimljivost o susretima sa velikim piscem?
Mihailo nije bio samo moj rođak, nego i prijatelj. Viđali smo se u Beogradu, a ponakada smo zajadno odlazili na Bjelasicu, do Zekove Glave, a i do Lise i Komova. To sa Komom desilo se u ljeto 1968. godine. Odvezli smo se jednog dana, rano, mojom „folsikom“ na Štavnu, ispod Koma. A Mihailo mi veli: „Znaš, odavno nosim u sebi želju da se popnem na Kom.Volio bih da kročim gore prije no umrem.“
„Mislim da je danas kucnuo taj čas“, kažem, i ne misleći o riziku tog poduhvata.
„I ja bih rekao da jeste“ – kaže Mihailo, zagledan u sive klance Komova. Odlomismo sa bukve dvije močuge i krenusmo uz Kom. A predveče, tog istog dana, sretoh u Andrijevici Tora Ćulafića, koji me ljutito presječe i prekori: „Pa ti su lud! Otkud ti ideja da vučeš Mihaila u one komovske strovalije.“
„Da si kojim slučajem”, odgovaram mu, „imao priliku, kao što nijesi, da zajedno sa nama sjedneš na vrh Koma, ne bi tako pričao.“
Petnaestak godina kasnije, sreo sam Mihaila u Beogradu. Bio sam došao na godišnji odmor iz Vašingtona, gde sam onda bio dopisnik.
„Slušam te na televiziji“, kaže mi on, uz onaj njegov sarkastičan smiješak, „slušam te kako krpiš onog njihovog Regana, kao da je predsjedsnik Šekulara, a ne velike Amerike…”
„Pa, znaš, Mihailo, kako ti je”, kažem ja. „Moje dopišnistvo se nalazi u onom njihovom Pres Bildingu, na tri ugla od Bijele kuće. I ja ponekada, popodne, izađem na onu livadu ispred Bijele kuće da protegnem noge. I uvijek se prisjetim: Kad su se ovom livadom Indijanci trkali na golim konjima, u Obodu su štpampali knjige… A uz to, Regan je bio i gori glumac od Pavla Vujisića…“ Bila je to za mene, svakako, prijatna opservacija, pogotovo što je dolazila od čovjeka koji je u davanju komplimenata bio jako škrt.
Kao inostrani dopisnik, prisustvovali ste mnogim važnim događajima, sretali ste poznate svjetske ličnosti. Šta vam je od svega toga najviše ostalo urezano u pamćenju?
Оva knjiga „Tragom moga pera“ zapravo je moj novinarski zavičaj, u njoj su nastanjeni moji novinarski saputnici, ona izuzetna zbivanja, kojima sam prisustvovao, i živopisni krajevi kojima sam putovao.
Јedan od tih događaja bila je, recimo, ona tajna konferencija za štampu komunističkog lidera, Santjaga Karilja, u Madridu, u decembru 1976. godine. Bio sam na tom događaju među 13 stranih dopisnika, a bilo ih je tih dana 150 u Španiji. Nije ovo prostor da objasnim kako sam se tu našao, ali jeste prilika da kažem kako bih se jadno osjećao da sam uveče sa televizije i sutradan iz novina saznao da se to dogodilo.
Ili, recimo, izvještavanje iz Dejtona. Za tri nedelje pregovora u toj vojnoj bazi nije bilo nijedne konferencije za štampu, sve se odvijalo iza zatvorenih vrata, a morao sam svakog dana i svakog časa cijediti suvu drenovinu i javljati šta se dešava. A ljudi?
Moram reći da je moju profesionalnu karijeru, a i mene lično, obogatilo poznanstvo sa Fidelom Kastrom, sa kojim sam se svađao, mirio i družio, pušeći kubanske cigare, koje mi je poklanjao. U mojoj knjizi o tom izuzetnom čovjeku, knjizi koja je inače završila u rukama 40.000 čitalaca, napisao sam, bez i trunke dileme: „Kubanska revolicija je revolucija jednog čovjeka, Fidela Kastra.“
Imao sam profesionalnu sreću da budem dopisnik iz čarobnih krajeva svijeta, u kojima se čovjeku svašta dešavalo. Bio sam prvi jugoslovenski dopisnik iz Španije posle španskog građanskog rata, družio sam se sa „generalom sa Kanala“, Omarom Torihosom, sve dok ga nijesu ubili, više puta sam razgovarao sa legendarnom La Pasionarijom, u njenom madridskom stanu.
Ili, putujem tako, u ljeto 1972. godine, prerijom sjevernog Meksika, a moj tamošnji poznanik, profesor Bendžamin Erera, kaže mi, sasvim iznenada: „Ovde živi i jedna od udovica Panča Vilje, a ja već 20 godina tražim njegovu glavu, koju su ukrali iz njegovog groba i zakopali negdje na ovim utrinama.“ „Bože”, pomislio sam dok sam sutradan odlazio na razgovor sa Soledad de Vilja, „ kako su nedokučivi putevi novinarski”.
Idem, a, sa radija u kolima, slušam staru meksičku ariju: „Kad nastupa Pančo Vilja trebaju mu tri vagona, u dva vozi vojne trupe, a u prvom muda svoja…“ Ili onaj misteriozni Antonio Argedas, bivši ministar iz Bolivije. Sreo sam ga u Meksiku, na početku 1970. godine. Tu se bio sklonio od agenata CIA. Ispricao mi je šokantnu priču o tome kako je ukrao i, negdje u Andima, sakrio odsječene ruke Če Gevare!
Bilo je i drugačijih susreta, pa i velikih razočarenja. Jedno od njih je slučaj Havijera Solane. Upoznao sam ga, odmah po dolasku u Španiju, 1976. godine. Sprijatelji smo se i često smo zajedno išli na demontracije španske ljevice protiv američkih vojnih baza u Španiji i protiv NATO pakta. Imali smo i svoju kafanu „Hikon“, u Kasteljani, gdje smo se nalazili posle demonstracija.
A onda, gle čuda, moj prijatelj, smjerni intelektualac i socijalista Havijer Solana, postaje generalni sekretar NATO-a i unajmljeni ratovođa, koji je prvi dao znak da počne bombardovanje Beograda, Srbije i Crne Gore. Bože, šta NATO, politika i ovo smutno vrijeme učiniše od čovjeka.
I kako da zaboravim svoj susret sa Sergejem Nikitićem Hruščovom, malim sinom velikog oca, kojeg sam sreo na Kapitol Hilu, dvije nedelje pošto se, sa američkim pasošem u džepu, zakleo nad američkim ustavom da će biti lojalan američki građanin!
Dobitnik ste dvije velike nagrade za novinarstvo. Šta mislite o nagradama u novinarstvu, kakav je vaš odnos prema njima?
U onoj groznici novinarske svakodnevice, nagrade su poslednje o čemu novinar misli. O nagradama ne mislim najbolje. Toliko ih je da su devalvirane. Ponekad ne znaš da li postoje zbog onih koji su ih zaslužili, ili onih koji ih daju. Njih se jedino možda prisjete u čituljama i govornici na sahranama.
Ja sam ih dobio dvije i obe su bile zvučne: Godišnja nagrada Udruženja novinara Srbije „Svetrozar Marković“ i Nagrada za životno djelo Saveza novinara Jugoslavije. Ali, nisam sa njima imao sreće. Ime Svetozara Markoćiva izgubilo se iz arsenala novinarskog nagrađivanja, a kad je riječ o onoj drugoj nagradi, od nje nije ostalo ništa – niti ima više Jugoslavije, ni Saveza novinara one upokojene zemlje.
Vi ste novinar i književnik i mislim da ste pravi sagovornik da nam kažete kako vidite odnos novinarskog rada i književnog stvaranja?
Sjedio sam jedne noći u bašti hotela „Nacional“, u Havani, sa Garsijom Markesom, svojim poznanikom iz Meksika i autorom romana „Sto godina samoće“. Išli smo tog dana u kuću Ernesta Hemingveja, na periferiji Havane. „Hemingvej je nas novinare“, kaže mi Gabo, kako smo Markesa zvali, „mnogo zadužio. On je svima nama, koji smo se bavili novinarstvom, dao nadu da će pisac, koji čuči u nama, jednog dana prohodati.“
Markes govori o „nama novinarima“, mada se slava „Sto godina samoće“, onda već bila prelila preko Anda. On je godinama jeo tvrdi novinarski hljeb, ali do kraja života nije prestao da govori da je „prvo novinar, a tek onda pisac“. On je izgovorio i onu čuvenu rečenicu da je „novinarstrvo najljepša profesija na svijetu i da se protiv toga ništa ne može.“
I Hemingvej je godinama bio novinar. Novinari su bili i Ilja Erenburg, Džek London, Džon Rid, pa i naš Miloš Crnjanski. Novinari i pisci su rođaci, ali ne bih se usudio da kažem da su braća. Ovi prvi su pisci za jedan dan, njih melje vrijeme i gaze događaji, pa čak i ako imaju spisateljskog dara za tako nešto, jednostavno nemaju vremena. A ostaviti novinarstvo i posvetiti se literaturi nije lako. Treba od nečega i živjeti. U mojim knjigama, koje su ipak publicistika, a ne literatura, kako moji prijatelji i kritičari kažu, ima dosta literarne potke. Možda. No, ja se još nadam da ću stići da još nešto napišem.
Šta biste poručili mladom novinaru?
Ulazak u novinarstvo mladog čovjeka, talentovanog i zaintresovanog za taj posao je „dar neba“, a sve ostalo je mukotrpan rad. I još nešto, jako važno. Onaj ko ne voli novinarstvo najbolje da i ne ulazi u tu profesiju. Nažalost, danas i odavno nije tako.
Većinu čine oni koji su tamo zalutali, koje je među novinare dovela zabluda da je to atraktivna i lukrativna profesija, da će napraviti karijeru i steći slavu, ili je reč o onima, koje su drugi tamo gurnuli da u redakcijama imaju svoje ljude. To su obično novinari činovnici i poslušnici, koje niko neće zapamtiti po njihovom peru.
Danas postoje razne škole i „akademije“ za novinare. Svakako, nikome neće na pamet pasti da potcjenjuje fakultetsko obrazovanje novinara. To je imperativ i nužnost, ali to nije sve, to često nije dovoljno. Najviše i najbolje se uči u onoj svakodnevnoj redakcijskoj ludnici, u kojoj se mladi novinari peku, kale i stasavaju u dobre profesionalce. Ili nestaju.
Razgovor vodio: Marko Jelić
Tekst preuzet iz časopisa „Nova Sloboda“
Knjiga “Tragom moga pera” je dirljiva priča o novinarstvu
„Knjiga Borislava Lalića „Tragom moga pera“ je nostalgična i dirljiva priča o tome šta je novinarstvo bilo, šta bi trebalo da bude i šta, nažalost, više nije. Onaj ko misli da se bavi ovom profesijom morao bi ovu knjigu imati u rukama. Ja sam je čitao, ne ispuštajući je iz ruku do u sitne noćne sate, što baš i nije primjereno za moje godine“ – rekao je nedavno Miroslav Miško Stojanović, novinar „Politike“ na promociji Lalićeve knjige.
M. J.
Karijara za divljenje
Borislav Boro Lalić je rođen 1936, u Vinickoj, kraj Berana. Cijeli radni vijek proveo je u novinarstvu, od čega trideset i pet godina u Novinskoj agenciji Tanjug, a godinu prije penzionisanja u listu „Večernje novosti“.
M. J.
Izvještavao je iz Kube, Meksika, Španije, SAD i Ujedinjenih nacija.
Objavio je knjige: „Čudo u Španiji”, „Putnici bez povratne karte”, „Če Gevara”, „Fidel Kastro”, „Jedan čovek jedna revolucija”, „Đilas”, „Čovek od krompira” i „Tragom moga pera”.
Tokom plodnog novinarskog rada, intervjuisao je mnoge značajne svjetske ličnosti, a sa nekima se i družio. Dobitnik je godišnje nagrade Udruženja novinara Srbije „Svetozar Marković“ i Nagrade za životno djelo Saveza novinara Jugoslavije. Pored toga što je član Udruženja novinara Srbije, član je i Udruženja književnika Srbije.
M. J.