Kada kod Ribarevine skrenusmo s asfaltnog puta na izlokani stari kolovoz, učini mi se da se vratih desetak godina unazad — u ono vrijeme kada su gotovo svi putevi u Crnoj Gori bili neasfaltirani. Ovo parče puta od Ribarevine do Ivangrada posljednji je „uzorak" tih starih drumova.

Ali ovog ljeta — i ono će, kažu, polako nestati i ustupiti mjesto novoj, modernoj magistrali...

Kod Spomenika, pred nama se prvo ukazaše vitke konture Fabrike celuloze, a zatim, odmah iza jedne krivine, kroz bjeličastu proljećnu maglu, Ivangrad sa mostovima, novogradnjama, sa jablanovima nekim — sav u Lim zagledan. Doista, gledan od Jerinjinog krša, Ivangrad djeluje velegradski, očaravajuće čak. A ona dva mosta, ispod kojih gajtani zeleni Lim, daju mu posebnu draž.

Pa ipak, ono parče neasfaltiranog, džombastog puta, dobro mu dođe, kao prethodnica neka, kao priprema za još neasfaltirane ivangradske ulice. Primjećujemo: mnogih starih kuća nema — odavno su nestale prepuštajući mjesto savremenim građevinama. Čak i ono malo preostalih, oronulih šindrača, šćućurilo se nekako, poleglo, samuje u sjenci novogradnji.

Očigledno, urbanisti i „urbanisti" nijesu bili baš mnogo sentimentalni. Dešavalo se neko lipovo stablo zanoći, a sjutradan — osvane sasječeni panj. Nove zgrade koje su nicale nijesu uvijek najsrećnije rješavane. Projekti su dovlačeni sa svih strana, pravljeni za draga podneblja. Tako je Ivangrad postepeno gubio staru fizionomiju, svoju specifičnu arhitekturu, koja je po mnogo čemu bila neuobičajena.

Šetao sam dugo jednog predvečerja sa mladim ivangradskim arhitektom Draganom Popovićem, razgovarajući o Ivangradu kakav bi mogao da bude.

„Zar ne bi bilo divno", pričao mi je sa zanosom mladi arhitekta, „kada bi se konzervirao onaj stari dio Ivangrada, oni ćepenci na Njegoševom trgu. To je još jedino preostalo od drevne arhitekture, i to bi trebalo sačuvati. Kako bi lijepo izgledalo kada bi se ti ćepenci adaptirali, pa se u njima otvorile male kafanice, prodavnice grnčarije, suvenira. Zar ne bi bilo to divno?"

Ivangrađani se raduju što će ovoga ljeta jedna od glavnih arterija grada, Ulica 29. novembra, biti asfaltirana. Ali se istovremeno pitaju da li je neophodna izgradnja bara u hotelu „Beranama", za koji treba da se utroši oko 25 miliona dinara! Čuju se predlozi građana da bi bolje bilo da se ti „barski" milioni utroše u nešto drugo, za šta su potrebniji, neophodniji. Za omladinu, recimo. Za adaptaciju neke prostorije u hotelu „Beograd", u kojoj bi se mladi okupljali.

Grad na Limu, godinama zapostavljen, zaturen na ovoj vjetrometini balkanskoj, godinama čameći, boreći se sa svojom nemaštinom — sada već vedrije gleda u budućnost.

Proljećno sunce trnulo je lagano negdje nad obroncima Bjelasice. Mliječno bijele živine svjetiljke zablještaše gradom, kada se uputismo nazad, prema Ribarevini, onim istim džombastim, oronulim putem, u nadi da ga takvog više nećemo naći.

Dolje, u Tifranskoj klisuri, slutio se zeleni Lim. Uvijek nov i uvijek isti...

Slobodan Vuković

Tekst objavljen 1966. godine

Preuzeto iz časopisa “Nova Sloboda”