Kažu mi: „Piši o Amsterdamu.“ Ali, kako pisati o ljubavi, kada se o ljubavi šuti kao o najljepšoj tajni koju samo srce razumije? Neke se ljubavi ne izgovaraju naglas. One ostaju u nama, bilo da su naš ponos ili naš grijeh. A Amsterdam, on pripada toj tajni.

Neke gradove opisujemo, neke analiziramo, o nekima učimo kroz brojeve, statistike, stilove gradnje i političke strukture. Ali Amsterdam? Amsterdam ne možemo učiti. On se mora osjetiti. Pisati o Amsterdamu isto je kao pokušati uhvatiti dah u trenutku zaljubljenosti – uvijek nešto izmakne, uvijek ostane nešto što se ne može reći.

Tražim riječi koje bi mogle obgrliti sve ono što sam osjećala, što sam vidjela, što me dotaklo. Ali uzalud. Ni knjige, ni tuđe uspomene, ni tuđa oduševljenja nijesu me pripremila za njega. Čula sam stotine priča, i nijedna nije bila istinita. Jer istina o ovom gradu ne stanuje u jeziku. Ona se ne izgovara – ona se udiše, ona se osjeti. Čak i sada, kad sam ga doživjela, kad sam hodala njegovim ulicama i gledala u njegov zagonetni osmijeh, razumijem ga, možda, još manje nego onda kad sam ga prvi put srela. Jer, ljubav nije pitanje razuma. Ljubav se ne objašnjava. Ljubav se živi. A Amsterdam – on odjekuje. Na način koji nije moguće prenijeti.

Zovu ga nizozemskom pustinjom. Gradom vječnog života. Mjestom poroka, slobode, umjetnosti. Zovu ga domom filozofa, pjesnika i marginalaca. I kao što za čovjeka vrijedi krilatica da onaj bez poroka nema ni vrlina, tako vrijedi i za grad. Amsterdam je grad kontradikcija – grad u kojem red i nered, svjetlo i mrak, vrlina I slabost plešu svoj neprekidni ples. Jer, da bi ga razumio, moraš ga proživjeti. Moraš stati na njegove kocke, osjetiti kako diše, kako ti u pluća ulazi miris marihuane, pomiješan s parfemom najljepše zavodnice. Moraš vidjeti ljepotu koja izranja iz tame, umorne oči uličnih dama, zgrčena tijela beskućnika koji prevrću po smeću, uz kanale koji pamte i slavu i propast. U toj prljavštini osjeća se krv. U toj vodi skriva se istina.

Neki bi rekli – pakao. Možda su i u pravu. Ali ako je ovo pakao, onda u njemu opstaju samo oni koji znaju plesati s demonima. Tamo gdje sve izgleda izgubljeno, gdje se iluzije o dobru i zlu stapaju, rađa se nešto što bismo mogli nazvati – dušom grada. Jer, Amsterdam ima dušu. Ne čistu, ne urednu, ne tiho profinjenu. Nego iskrenu, moćnu, zamršenu. Grad u kojem i nered funkcioniše. Simfonija savršenog haosa. Grad koji miriše i na smrt i na rađanje, na poraz i pobjedu. Grad kojem su mnogi zavidjeli, jer u njegovoj svjetlosti vide ono što ne mogu pronaći u sebi.

Ovaj grad je sam po sebi zakon. Njega ne možeš mijenjati. On želi da budem prisutna. Da gledam. Da slušam. Da osjetim njegov puls. I tek onda, možda, ako budem dovoljno iskrena, moći ću o njemu nešto reći. Zato ovaj esej nije putopis, nije vodič, nije hvalospjev ni kritika. Ovo je pokušaj da se opiše ono što je neuhvatljivo: osjećaj. Ljubav. Grad. Ovo nije priča o geografiji. Ovo je priča o ljubavi. O emociji. Onakvoj kakva se skriva u uglu usana, u pogledu preko ramena, u magiji koju ne možemo izreći. Priča o osmijehu kojeg se ne usuđujemo pokazati, jer znamo – on govori previše.

Tada još nijesam mogla ni naslutiti da ću jednoga dana, kao jedna od njih, hodati ulicama Amsterdama. Djevojčurak s neukrotivom maštom, budila sam se pod plavim nebom svoje zemlje, tamo među brdima, gdje sunce ima drugačiju boju, gdje se vjetar drugačije oglašava. U tim jutrima, u tom djetinjstvu, Amsterdam nije bio grad, već san. Nešto daleko, gotovo mitsko, nestvarno, ali živo u meni. Budila sam se s njegovom slikom pred očima. Grad s kanalima kao venama, mostovima kao šapama koje grle, i svjetlom koje se prosipa poput vina. A onda bih shvatila – bio je to samo san. I ostao bi okus gorčine – tihe, ali postojane, kao neizbrisiv trag.

Čežnja. Ne za konkretnim, ne za stvarnim. Nego za nečim što nije moje, a čini se kao da jeste. Za gradom kojeg nikad nijesam vidjela, a već sam ga voljela. To je onaj osjećaj što se smjesti u stomak, u grudi, u glavu. Kao prava zaljubljenost. Kao prva ljubav, ona koju nikad ne zaboravljaš, iako si je jedva doživio. Znam, ne možeš istinski rasti i voljeti na dva mjesta. Ne možeš pripadati i jednom i drugom svijetu odjednom. Ali srce, srce je drugačije. U njega stanu dvije domovine. I još toliko ljudi. I sjećanja. I gradova.

Ne znam, zapravo, koji dio mog života je stvaran: je li to onaj dan koji svane, ili svi oni dani koje sam ostavila iza sebe, u krševitim brdima mog djetinjstva? Možda sam još tada, u nekom dječjem snu, znala da pripadam negdje drugdje. Ali nikako nijesam mogla znati da će taj susret biti tako snažan. Da ću se, kad zaista zakoračim u Amsterdam, ponovo zaljubiti – ali ovaj put stvarno. Na prvi pogled. Bez rezerve.

Možda me je Amsterdam pronašao onog trenutka kad sam zaboravila tražiti. Možda je znao da mi je potreban grad, koji je i nježan i surov, i otvoren i zatvoren, i domaći i tuđinski. Grad koji razumije kako je to stajati između svjetova. I tu u srcu grada prisjetih se Andrićevih riječi. Njegove rečenice o toj razapetosti: “Niko ne zna što znači roditi se i živjeti na ivici između dva svijeta... biti kod dva zavičaja bez ijednog, biti svuda kod kuće, a ostati zauvijek stranac.“ I zaista, upravo tako se živi ovdje. Na raskršću. Na ivici. S dušom koja zna dva jezika tišine. A stvarnost... stvarnost je često okrutnija od snova. Jer u njoj drijemaju i ljubav i divljina. Ljepota koja boli. Sloboda koja zbunjuje. Nered koji te iskušava. I ja, u snu, više ne znam jesam li se probudila, ili tek počela sanjati.

… Postoji grad u kojem su ulice ispisane biciklom. Gdje točkovi, umjesto automobila, pričaju priču svakodnevice. Amsterdam. Grad u kojem bicikl nije samo prevozno sredstvo, nego ogledalo mentaliteta, ritma i odnosa prema prostoru. On je način postojanja. Ovdje se ne uči kako da voziš, već kako da ga osjećaš. Kao da se, jednom kad sjedneš na njega, svijet počne kretati tvojim ritmom. Brže, bez zadrške. Ili sporije, bez izgovora. Ako biste samo jednom obratili pažnju na dolazak biciklista, tačnije, ako biste ih uopšte stigli primijetiti, pomislili biste da niču iz zemlje ili padaju s neba. U jednom trenutku nema ih a, već u sljedećem, jure pored vas, s vjetrom u kosi i psovkom na usnama. Prijekorni ton, gunđanje, prepoznatljivi bijes... i nestali su. Samouvjereni, borbeni, kao da kroje pravila kako im se prohtije.

U ovom gradu bicikli padaju s neba – ozbiljno, padaju. S mostova, iz ruku pijanih noći, iz nepažnje, iz ljubavi i iz bijesa. Neki hrđavi, neki s plastičnim korpama, neki u bojama koje prkose sivilu neba. Neki završe u kanalima kao zaboravljeni tragovi nečije mladosti.

Drugi se naslone na fasade, poput starih prijatelja koji još nijesu spremni otići – koji imaju priču koju treba ispričati, osmijeh koji treba objasniti ili još jednom čašom vremena kao izgovor da ostanu zajedno, barem još na trenutak.

Ali najviše ih ima u pokretu, u talasima koji teku pored tebe dok hodaš, dok zastaneš, dok razmišljaš. U Amsterdamu, vozači bicikala ne gledaju iza sebe. Oni vjeruju da ih grad nosi. Iskorak čovjeka, nastavak misli i pokreta. Odjek tvoje hrabrosti, tvoj otpor pretrpanim tramvajima, tvoj odgovor na čekanje. To je praksa bprisutnosti. Na biciklu nemaš staklo između sebe i svijeta. Osjećaš vjetar, miris kiše, marihuane, pogled slučajnog prolaznika. Osjećaš kako ti ruke mrznu u januaru, i kako ti kosa puca od vlage u oktobru. Ali se voziš. Znači – da ideš.

Bicikl u Amsterdamu nije statusni simbol. On je sredstvo života. Nije povod za divljenje, ni zavisti. Nije ni ukras, ni dokaz uspjeha. On je gotovo uvijek ogreban, ponekad vezan žicom, bez svjetla, s korpom koja pamti sve sezone – vrećice, cvijeće, hljeb, djetinjstvo. Ali u toj jednostavnosti, u toj skromnoj izdržljivosti, postoji gotovo sveta veza. Kao da se vožnjom bicikla u ovom gradu ulazi u neizgovoreni savez s prostorom, dogovor da ćeš ga poštovati, ali i koristiti punim plućima. Nije ti dat da ga posjeduješ, već da njime prolaziš.

U ovom gradu ljudi poznaju svoje bicikle bolje nego vlastite automobile. Nijedan bicikl ovdje se ne ostavlja bez lanca, ali ni bez sjećanja na prvi pad, na prvi poljubac na zadnjem sjedištu, na noćnu vožnju po magli, kad se čini da je cijeli grad nestao, osim tebe i svjetla fenjera.

U Amsterdamu se život mjeri kilometrima koje si prešao na biciklu, a ne danima koji su prošli. Nema tu mnogo filozofije, ali ima mnogo života. I ja sam učila tako. Ne na semaforima, ne po pravilima. Učila sam u sudaru sa svakodnevicom. Na raskrsnicama gdje niko nikome ne trubi, ali svi znaju ko je pogriješio. Učila sam kako da ne budem prepreka, već dio toka. Dio tog nevidljivog jezika gdje ti škripa guma i kočnica govore više od riječi.

Bicikl ti ovdje ne dopušta da postaneš posmatrač – tjera te da učestvuješ. Ne možeš samo stajati u mjestu. U Amsterdamu se vozi i po kiši i po vjetru, i kad si sretan i kad nijesi. Uvijek si u pokretu, čak i kad stojiš pred crvenim svjetlom, tijelo već zna šta slijedi. Na biciklu sve postaje iskrenije. Ne postoji savršena poza, ni uštogljena fasada. Imaš samo balans i dah. A kad se u tom dahu spojiš s gradom, shvatiš da si zaista ovdje. Da pripadaš. A to ne dolazi s mjestom rođenja, već s načinom na koji si prihvatio njegov duh i logiku. Saznanje da ljepota nije u savršenstvu, nego u funkciji, u pokretu, u izdržljivosti, u senzibilitetu, otvorilo mi je oči.

… Gotovo omađijana, osluškujem zvuke, pratim pokrete, upijam boje i mirise, i već sam, i ne shvativši, u samom centru grada. U tom gradskom ludilu, tražim predah. Nešto svoje. Utišani kutak u kojem dah ne juri za vremenom. I sama po sebi poznata navika – smeđi kafe. Nizozemski pub, umoran i topao, kao stara fotelja kojoj znaš svaki šav.

Ulazim. Tišina boje dima. Kafa gorka, cigareta u tankoj ruci, nečija šutnja za susjednim stolom. Ništa ne tražiš, sve ti je dato. Pripadaš, iako ne znaš ni kome, ni zašto. Samo osjećaš, jeste. Sad i ovdje. Ovdje greške ne postoje. Ovdje je čak i pogrešan izbor samo jedan od puteva ka istini. Sve je moguće. Sve ti se nudi, a ti biraš naslijepo i pogodiš. U srce. Ali i kad pogodiš, znaš – ne možeš sve. Ovaj grad vrijeme. Pogled – da se navikne. Dušu – da mu se prepusti. Sve u Amsterdamu dolazi sporo, ali ostaje duboko.

Ne možeš zaobići kanale. Ne ide. Oni nijesu turizam, oni su osjećaj, puls grada koji teče polako, ali neprekidno. Krstarenje je kao ulazak u srž grada, kroz vodu koja nosi njegove priče i tajne, poput krvotoka. Polako kliziš, bez napora, posmatraš, osjećaš ritam gradskih ulica u odbljesku jutarnjeg svjetla. Grad ti se otkriva nježno, u svakom odsjaju na vodi, u svakom luku mosta, a ti ga prihvaćaš kao dar, poput tajnog susreta sa njegovom dušom.

Neočekivano mi je uvijek draže. Ono što dolazi bez najave ulazi ravno u dušu. Očekivano ne uzbuđuje. Neočekivano – obara. Zato biram to. Neočekivano. Nešto što nijesam tražila, ali me pronašlo. I što ostaje. Jer je bilo osjećaj, a ne događaj.

Kako onda, tako i sada, brodovi stoje kao nijemi svjedoci vremena. Kao da dišu. Kao da znaju. Kao da pamte više od ljudi. Ovaj put gledam ih drugačije. Oko mene oči radoznale, svježe, gladne grada. Turisti, što sjede nestrpljivi kao djeca pred poklonima, u gradu gdje su im rekli da je sve moguće. I vjeruju, jer Amsterdam to i jest – mogućnost, ludost, sloboda.

Grad je nastao na vodi, ali nije potonuo. Umjesto toga, rastao je s njom, gradio se protiv nje, pa je prigrlio. Njegovi temelji leže na drvenim stupovima, kao da je i sam znao da ništa trajno ne može biti sagrađeno bez borbe. Još u 17. vijeku, dok je Evropa gorjela u dogmama, Amsterdam je otvarao vrata idejama, trgovini, drugačijima. Zvali su ga „Venecijom sjevera“, ali on nikada nije tražio usporedbe. Bio je svoj. Ovaj grad ne pokušava biti ništa drugo, osim ono što jeste. I u tome je njegova moć. On piše svoju priču, i ne trudi se da bude voljen. On jednostavno – postoji. I ko to osjeti, ostaje. Ko to ne može – prolazi. Prošlost ga nije štedjela, ali ga ni nije slomila. Umjesto toga, utisnula mu je bore mudrosti: zlatno doba u sjaju umjetnosti i kolonijalnog bogatstva, ali i težinu savjesti zbog toga istog bogatstva. U Amsterdamu, sve ima dvije strane – slika i sjenka, riječ i tišina.

… Ovaj grad dopušta svakom da otkrije sebe. S novim jezikom I sama otključavam prostor u sebi, za koji nijesam znala da postoji. Promijenila sam grad, i promijenilo se mnogo toga u meni. Osjećaj sigurnosti, spontanosti i neobjašnjive pripadnosti nečemu što još ne umijem nazvati svojim, a već dugo osjećam da sam njegova. Dok sve to prolazi kroz mene, osjećam da sam se zaljubila u ovaj grad. Zaljubljena sam, i sad to znam. U svaki njegov detalj, u svaki njegov most, u svaki miris što dolazi s kanalima. Amsterdam postaje moj. Barem na trenutak. I ne želim ništa više od toga. Da budem ovdje, sada, u ovom trenutku, zaljubljena.

Amsterdam zna zavesti. Mnogi ovdje dolaze vođeni idejom da je ovo raj slobode. Ulazak u odnos s ovim gradom nije fizička avantura, već duhovno iskušenje. Ovdje se možeš izgubiti, ali i zamrznuti svoj stvarni život – staviti ga u ladicu na dnu prtljaga i uroniti u paralelnu stvarnost. Teško je ostati netaknut. Grad ti pruža ogledalo u kojem vidiš sebe onako kako nikada prije nijesi vidio svoje lice.

… Miris kanabisa ovdje nije poziv – on je podsjetnik. Dio karaktera grada, neizbježan i uporan. Dok hodam zbunjujućim ulicama, dok koračam mostovima pod kojima tiho klize kanali, osjećam kako Amsterdam ne skriva svoje slabosti. Naprosto, on ih jasno izgovara svima koji znaju slušati.

Ipak, kultura droge nije slučajnost ovog grada. Ne može se reći da je to tek puka liberalna anomalija – to je svjesni izbor. Ono što su Nizozemci uradili krajem sedamdesetih bio je, ne samo eksperiment, već i čin hrabrosti. Ili lucidne, trezvene provokacije. Legalizacija nije bila bunt. Bila je promišljena odluka društva koje, čini se, ne želi gurati poroke pod tepih, već ih stavlja na sto, uz porculanske šolje i kockice šećera. Ovdje se marihuana ne krije, već miriše s prozora, lebdi nad ulicama, kao parfem identiteta. I što više hodam tim ulicama, to više razumijem koliko je ta prisutnost postala svakodnevica. Nizozemci ne glorificiraju marihuanu. Ne slave je, ne uzdižu. Jednostavno, ona postoji, mirno, bez pompe. Kao kafa. Kao bicikl. Kao vjetar s kanala.

Vođeni željom za slobodom, mnogi ovdje dolaze očekujući čuda – da su upravo Nizozemci ti koji danonoćno lebde u oblacima dima, uživajući bez granica. Ali istina je, naravno, drukčija. Većina konzumenata gubi se negdje između turističkih mapa i izloga “coffee shopova“, dok lokalno stanovništvo to tiho posmatra, s dozom ravnodušnosti i suptilne ironije. Jer oni znaju: sloboda nije u tome da možeš sve, nego u tome da znaš što ti zaista treba.

… Nijedan grad ne otkriva svoje lice odmah i potpuno. Neki otkrivaju svoje čari kroz veličanstvene zgrade, drugi kroz otkucaje svojih ulica, treći kroz suptilnu ironiju što se skriva iza prozora. Amsterdam, međutim, otkriva sebe kroz kontraste. U njegovom srcu, u četvrti gdje crvena svjetla nikada ne spavaju, skriva se priča koja je istovremeno tužna i lijepa, ogoljena i dostojanstvena, iskonska i simbolična. Pisati o njoj znači kročiti na teren gdje se estetika i bol susreću, gdje se stvarnost i mitologija stapaju u tanku, zapanjujuću nit.

Ono što odvaja slavnu gradsku četvrt crvenih svjetiljki od svih drugih na svijetu je, prije svega, način na koji funkcionira. Njeno postojanje je vizuelno, gotovo teatralno. Kao da nije sagrađena da bude življena, već gledana. Kao da je neko, pod uticajem nečega – možda dima, možda sna, možda samo ljudske slabosti, dizajnirao cijelu ulicu da bi bila viđena upravo kroz sličnu optiku. Da bi bila zapažena kroz maglu željenog, kroz staklo neostvarenog. Jer, ova četvrt ne svijetli. Ona vrišti svojom pojavom, svojom tminom, svojim udarcima koji paraju dušu. I sve to upravo na raskršću, tu gdje se, nedaleko, ljudi skrušeno mole Svevišnjem, a samo nekoliko koraka dalje drugi dolaze da ispune praznu dušu – prazninom. Mjesto gdje se susreću dvije krajnosti – svetost i propast, nada i bezdan. Nema oštrije granice, a opet je tako prozirna, tako prohodna.

Banalnost najstarijeg zanata na svijetu ovdje se ne ubija tijelom – već pogledom. Jer, ono što na prvi pogled izgleda kao tržište seksa, ustvari je pozornica. Velika, jeftina, brutalna scena na kojoj hrabre i smjele žene igraju uloge za koje nikad nijesu dobile ni scenarij ni pauzu. One se smiješe, plešu, mame... a ponekad, sasvim slučajno, u nekom pokretu, izleti istina – srceparajuća, surova, tiha istina koju niko ne zna kako da primi. Pa je samo prešuti. Pogledi se prepliću. Puno se toga događa ispod površine. Mnogo dublje nego što bi iko mogao zamisliti. Bonton, ako već ništa drugo, traži od nas da zastanemo, da maka na trenutak razmislimo o drami koja se odvija iza tih crvenih prozora – o nevidljivoj tuzi iza stakla koje ne štiti, već razotkriva.

To je mjesto gdje se osjete tragovi mnogih nedosanjanih snova, zakletvi koje se raspadnu čim se izgovore, molitvi upućenih nikome, osmijeha koji su zamrli u pokušaju da se rode. To je svijet u kojem se žena susreće sa sobom i ne prepoznaje se. U kojem zaboravi kako izgleda toplina, gdje dodir postaje cijena, a pogled – roba. To su žene koje su ostale gladne i hljeba, i dodira, i pripadanja. Čak i sama riječ ljubav za njih zvuči strano, kao da dolazi iz jezika koji nikad nijesu učile. I ako su ikada imale šansu, onda je ona nestala onog trena kad su prvi put kročile na trotoar ovog pakla. Bez traga. Bez glasa. Bez svjedoka.

Dok zurim u te crvene izloge, osjećam, dah mi se presijeca. Moraš se uhvatiti za nešto čvrsto, za stub, zid – da se sabereš. Da se ne rasplineš u toj tuzi. Jer, oči koje gledaš, često nijeme i poluzatvorene, ne gledaju nazad. One više i ne pamte što su nekad vidjele. I ne nadaju se da će ikada više nešto vrijedno ugledati. Ako vrijedi ona stara – da te sreća prati onako kako te majka zanjiše u kolijevci – onda su ove žene zanjihane vjetrom. A, možda, ni vjetrom. Možda je upravo to njihova najveća tragedija: što ih sreća nije ni pokušala pronaći.

… Samo na prvi pogled učinit će vam se da je Amsterdam uglavnom ogledalo ljudskih poroka. Naprotiv, on je i svjetionik kulture i stvaranja. U ovom gradu, umjetnost nikada nije bila samo ukras. Bila je otpor. Pitanje. Odluka. Na svakom koraku osjeti se duh slobode, boemskog izraza i vjekovne borbe da se umjetnost i misao nikada ne stave u lance. Od Rembrandta do Van Gogha, od hašišom obojenih nota jazza do sablasne tišine muzejskih dvorana, grad živi kroz boje, note i riječi. Prošlost grada nije samo prošlost, ona je pulsirajuća prisutnost: stari brodovi u kanalima, škripave stepenice kuća koje još uvijek pričaju o zlatnim vremenima trgovine i otpora, šapat filozofa i buntovnika koji su svoje ideje krili na tavanima. Sve to oblikuje ovaj prostor. I svaki put kad prođeš pored prozora iz kojeg se čuje muzika, ili grafita koji izaziva pogled, znaš – Amsterdam je i dalje budan. Ali u svim tim pričama, u bojama koje ne blijede, u riječima koje i danas odzvanjaju eterom, uvijek se vraćaš sebi. Jer, Amsterdam je grad koji ne pita odakle si. Ne traži da objasniš svoje ime, svoju prošlost, svoj akcenat. Samo te zagrli ulicom u kojoj po prvi put osjećaš kao da više ne moraš ništa objašnjavati.

Ulice Amsterdam Zuid četvrti još uvijek nose sjećanja na zlatno doba, kada su se karte svijeta crtale pod prstima nizozemskih trgovaca. Rijks museum ne čuva samo slike već i duh epohe, vrijeme u kojem se slikao život koji će tek doći. U pozorištima grada još odzvanjaju rečenice iz starih drama, a u knjižarama, na svim jezicima svijeta, ponosno stoje imena pisaca koji su ovdje pronalazili utočište. Ovdje kultura nije dodatak životu, ona je njegov temelj. Umjetnost je svakodnevica, kao bicikl ili kiša. I dok drugi gradovi kulturu nose kao značku, Amsterdam je nosi kao kožu – prirodno, nepokolebljivo, iskonski.

Na ovom mjestu, gdje sve izgleda nadrealno, previše je razloga zašto se voli ovaj grad. A koji je prilično neshvaćen, kao što je I većina ljudi neshvaćena. S okusom gorčine i slasti, predstavlja se onakvim kakav jeste, bez dokazivanja izvana. Grad koji ima dušu čovjeka, jer je ono što svi želimo – da smo prihvaćeni onakvi kakvi jesmo, u svojoj sopstvenosti. Da bi se ovo shvatilo, treba izaći iz zone komfora. Na trenutak pustiti kočnice, osjetiti i gledati život iz onog drugog, iskonskog, izvornog ugla. Istog trenutka kada zagrlite Amsterdam, sa svim onim što ga krasi i što ga osporava, tada ćete od ovog grada naučiti mnogo o životu.

Kad prihvatiš grad, i on ti otvori dušu, kad postanete jedno, tek onda možeš pripadati njemu, istinski ga doživjeti i zavoljeti. Duša grada, njegova čar, tuga i sreća, za svakoga su drugačiji, jer se duša prelama kroz stotinu lica, i svakome – prema zaslugama. Tamo gdje možemo pronaći sebe, svoje vrijednosti, gdje možemo stvarati I živjeti svoj život, tamo je i naše mjesto.

Ovaj svijet, ovaj crni dijamant, samo ovdje može ovako da blista. I nije za svakoga. Samo ovdje tamna strana ljudskog iskustva nosi zrno nade, obasjana lampom koja nikada ne spava. Može biti mnogo većih, sređenijih i bogatijih gradova – ali nijedan nije Amsterdam. Ko ga ne razumije, neka ga zaobiđe, bez ikakvog objašnjenja. Jer, ovaj grad vole samo oni koji ga dobro znaju. A kad ga u potpunosti shvate i dožive – više ga ne zaboravljaju. Priznajem: ovaj grad me je naučio šta je to život u najčistijoj formi, šta je to sloboda, ljubav, emocija.

Pisati o mjestu koje liječi srce i puni dušu, slično je kao što se izgovara molitva u potpunoj tišini, koju niko ne remeti i ne čuje. Zato, neka privremeni osjećaj besmisla ne postane izgovor za bijeg, niti opravdanje za sve ono što smo propustili u životu. Bojim se da će ova ispovijest o Amsterdamu biti shvaćena kao neizlječiva romantika, kao pokušaj da zagrlim cijeli svijet – a zapravo je samo pokušaj da razumijem sebe u njemu.

I priznajem – tako je! „Čovjek snuje, a Bog određuje“ – izreka koju često osjećamo dublje nego što je znamo objasniti. Zato: živite svoje snove. Bez izgovora!

Mevlija Meca Islamović

Iz knjige “U ogledalu uspomena Nizozemska”