Bile su to divne godine kada je Herceg Novi disao punim plućima, šireći kosmopolitske grudi gostoprimstva tog mirisnog parčeta Jadrana. Bijahu to duhovna, kulturološka, civilizacijska, estetska, umjetnička pluća širine, vrijednosti i najšireg smisla. Sedamdesete i osamdesete prošlog vijeka.
U velikoj i lijepoj državi SFRJ. Godine u kojima je sve mirisalo. Slikarska Stanićeva platna, Džumhurove karikature i reportaže, Lalićevi romani, književni zapisi Dusana Kostića, šetnje Iva Andrića, povremeni ali značajni i upečatljivi boravci Stevana Raičkovića, Radovana Zogovića, Maka Dizdara, Radonje Vešovića...
Vrijeme u kome je i gradska novska pijaca, nalik mimozi, imala svoju mirisnu aromu.
Složićemo se da su na svim meridijanima pijace ti značajni biljezi gradske kulture u kojima su učitani godovi prošlosti. Vrijeme je to u kom su novsku pijacu "držale" uzorite gospođe Konavljanke. Dolazile bi u tačno vrijeme u identitetsko ukorijenjenoj, tradicionalnoj nošnji, sa uštirkanim bijelim maramama uvijenim u neku vrstu toke, uz obavezne minđuše i pojas oko struka izvezen tradicionalnim konavoskim vezom.
Zahvaljujući sindikalnom turizmu nikšićke Zeljezare "Boris Kidrič," te boravku u hotelu „Metalurg“ u Igalu, sjećanja vode do tih divnih dalekih mirisa. Otišao bih sa ocem do te pijace, po dobru lozovu rakiju i još po nešto od bogatih delicija iz Konavala, i tako to bude, ne idete u trgovinu samo radi nje, već i da " kupite " trajna sjećanja koja ostaju velikim socijalnim kapitalom.
Konavli, ta opština Dubrovačko - neretvanske županije, na dvadeset i neki kilometar od Herceg Novog, dobiće tih godina auru nekog velikog izloga, sa kojeg su naša čula kušala najbolje proizvode. Bijahu Konavli sinonim, brend, za mjeru kvaliteta i izvrsnosti u najboljem značenju te riječi.
Razne delicije umivene mediteranskim vazduhom, rasle na toj morskoj pjeni, bijahu rado viđene i tražene od redovnih mušterija, domaćih i stranih, na toj pijaci.
Te divne, drage gospođe Konavljanke davahu neku posebnu notu tim pijačnim danima. Kao ritual, kao platno koje se u pokretu slika, kao melodija mora koja se ispod glasa pjevuši.
Zbirka sjećanja. Arhiv uspomena koji je Konavle ostavilo u najljepšoj slici mjesta, ljudi i domaćih proizvoda.
I svaki miris, pokret i gest bijaše kao sa Stanićevog platna ili pripovijetke Iva Andrića, ili pak reportaže Zukove. Sve nekako u lepršavo magičnom pokretu, gdje se ne zna gdje prestaje pijaca a počinje osobena melodika narečja, ili opet igrokaz etno baštine.
Idealan predložak za dokumentaristiku filmskog zapisa koji je Herceg Novom davao " to nešto" što nužno ne mora ni imati ime. Iz višeznačnosti multikulturološkog smisla stasava i traje sjećanje posebne dimenzije vremena i prostora.
Mr Željko Rutović
