...S radošću i osmijehom sjećam se svog djetinjstva i dana kada je naša majka, lijepa Fatima, provodila sate u kuhinji. Svoj je život posvetila nama – djeci i tati. Uvijek vedra, nasmijana, puna života i energije.

Svako jutro čekao nas je topli doručak, o ručku i večeri da i ne govorim. A kolača u kući – kao u slastičari. Svuda se širio miris šećera i vanilije, dok je tata bio njen najvjerniji degustator. Svako jutro, prije nego što bi krenuo na posao, njih dvoje pili su kafu, a tata bi dan zasladio komadom kolača. Tako su počinjala naša jutra. Taj miris kolača i danas nosim u nosnicama.

Danas, s vremenskom distancom, vjerujem da je ona zaista uživala u kuhinji. U tome je nalazila svoj mir. Kuhinja je bila njeno carstvo – teritorija gdje je bila potpuno svoja. Tamo je mogla rezati meso, mijesiti pitu, miješati ručak i peći, često pjevušeći sebi u bradu. To je bilo njeno prijestolje – prostor gdje je slobodno izražavala svoju umješnost, gdje joj se niko nije „miješao“ i gdje je, na svoj posebni način, bistrila glavu.

U tim mirisima doma, u ljepoti kuhinje, koju je naša majka stvarala, skriva se i priča o ženama koje su gradile svoje živote na temeljima nesebične požrtvovanosti i neiscrpne snage. One su bile stubovi svojih porodica, zaštitnice tradicije i svakodnevnih običaja. Njihova snaga nije se oglašavala kroz velike riječi, nego kroz nečujni rad, neumorno trpljenje i duboku posvećenost koja se prenosila s koljena na koljeno.

Naše žene su nosile teret prošlosti, ali su, istovremeno, bile tiha snaga, nerijetko nevidljive i neprimijećene; stubovi života, ljubavi i trajnosti; nezaobilazni kamen temeljac svakog doma. U njima se ogledaju snage i slabosti, ljubav i žrtva, tradicija i njena neminovna promjena. Zato im dugujemo, ne samo poštovanje, već i razumijevanje, jer bez njihovih priča ne bismo mogli ispisati priču o nama samima.

Dok su naše žene kroz vjekove nosile teret tradicije, snagu i žrtvu utkane u svoje svakodnevne korake, nizozemska žena živi u vremenu i prostoru u kojem sloboda i ravnopravnost djeluju kao prirodni okvir njenog postojanja.

Naše žene bile su i ostale temelj doma i porodice, često u šutnji i bez priznanja, njihov identitet bio je isprepleten s dužnostima koje im je društvo nametalo. Nizozemska žena, s druge strane, već je dugo slobodna da bira svoj put, prožima, sebe i svoju ulogu bez tereta prošlosti, a koji još uvijek pritiska našu ženu. Ipak, ta sloboda nije bez svojih izazova – ona nosi sa sobom novu dinamiku, pitanja identiteta, balansa između privatnog i javnog, uloge majke i karijere.

Dok se naše žene još uvijek bore s nasljeđem patrijarhata, i često ostaju u njegovoj sjeni, nizozemska žena je, makar naizgled, zakoračila u potpuno drugačiji društveni kontekst koji joj pruža i prostor i ograničenja.

U toj složenoj mreži sličnosti i razlika, nastaje priča o dvije vrste snage – snazi koja čuva korijene, i snazi koja traži krila.

Postoje prostori gdje se vrijeme zaustavilo u naborima svadbenih velova i u pravilima koja se ne izgovaraju naglas, ali se prenose pogledima, gestama, šutnjom. Pravila koja djevojčica nauči prije nego što nauči da voli svoje ime. Njeno djetinjstvo prolazi u sjenci porodične kuće, u učenju skromnosti, u vježbanju nevidljivosti, u disanju koje ne smije odjeknuti preglasno. Uči da ne smije biti „previše“ – ni živahna, ni istaknuta, ni svoja. Jer, žena koja previše zna, često ostane – neudata. Ili još gore – neukroćena.

U raljama tradicije, sloboda žene nije ugrožena nasiljem, već prigušenim glasom navike. Onim zgrčenim, nepisanim porukama koje putuju s koljena na koljeno: „To ne priliči jednoj djevojci“, „Čuvaj obraz porodice“, „Što će svijet reći?“ U takvom svijetu, žena se uči da bude svjetionik za druge, ali nikada iskra za sebe.

Žene su tu da čuvaju čast, da budu neumorne zaštitnice ognjišta, čak i kada im vlastiti plamen zamre. U patrijarhalnim društvima, tradicija postaje lanac, ukrašen ornamentima kulture, običaja i religije, ali ipak lanac koji sputava i steže. No, žena nije simbol, nije metafora. Ona je biće od mesa i duše, sa željama koje gore poput vatre koja, i kad vjetrovi pokušaju ugasiti plamen, nikad ne prestaje tinjati. Biće sa sopstvenim mišljenjem i pravom da bira.

Da bude majka i neumorna sanjarka, buntovnica, putnica, pjesnikinja. Da bude ptica što razapinje krila i sprema se poletjeti daleko izvan mreža koje su joj nametnute. Da ne bude ni majka, ni žena, ni svetica – ako to ne želi. Da se ne uda, da ne rodi, da traži, luta, uči, i da ne šuti. Da živi bez ičijeg odobrenja. Da se ne dijele na dobre i loše po pravilima koja su drugi pisali za njih, već po svojoj vjerodostojnosti, svojoj autentičnosti i snazi, svojoj hrabrosti da žive u skladu sa sobom.

Tradicija, u svom najplemenitijem obliku, zna biti sklonište. Ona u sebi nosi ljubav, ljepotu, toplinu doma i osjećaj pripadnosti, poput korijena koji, duboko u zemlji, hrani drveće i daje mu snagu za novi život. Ali, kada se koristi kao alat za sputavanje, za ukidanje slobode, ona više nije svetinja, već teški teret koji guši i lomi.

Vrijeme je da se ženama vrati ono što im je tradicija oduzela – ne samo pravo glasa, već pravo tona, pravo da budu kompletne, slobodne i autentične. Da im se vrati, ne samo poštovanje, već i razumijevanje. Ne samo uloga, već prisustvo. Jer, ženi ne treba odobrenje da postoji u potpunosti. Ona to već jeste.  Žene nijesu ogledala muških očekivanja. One nijesu tu da budu odraz, već da budu svjetlost. One nijesu samo priče utkane u prošlost, niti su tu da budu podređene, već da žive svoj svijet, svoje snove i svoju slobodu.

...Nizozemka, iako slobodna i emancipovana, često ne koristi tu moć. Ili je, možda, više ne prepoznaje. Njen hod je siguran, ali bez igre. Njen pogled je otvoren, ali ne zavodi. Ne pokušava da se dopadne. I u tome je paradoks: upravo zato što se ne trudi, često uspije. A opet, nešto nedostaje. Nedostaje onaj miris jutarnjeg parfema koji ostaje iza žene i kad ode. Nedostaje način na koji sjedi, bez žurbe. Način na koji umije da sluša, da bude prisutna, a ne dominantna. Da bude ženstvena, ali ne i slaba, već snažna u svojoj finoći.

Naučila je da bude praktična, ali je zaboravila da bude očaravajuća.

U kulturi, gdje je efikasnost vrlina, gdje se govori bez uvijanja, gdje kompliment može zvučati kao nepotrebna smetnja, gubi se prostor za onu tanku, finu igru između muškog i ženskog svijeta. Tamo, gdje više niko ne zove „gospođice“, a dvorci romantike su srušeni zbog racionalne gradnje odnosa, žena ostaje snažna, ali ponekad sama. Iako je voljena, više ne zna kako da primi ljubav. Ili je ne traži. Možda je to cijena emancipacije: da bi postala ravnopravna, morala je da utiša dio sebe koji je nekada bio njena moć – ono ženstveno, nijansirano, ono što ne čuje, ali ostaje u damaru, koji samo snažna žena osjeća i zna nositi.

Biti snažna i ostati nježna,  to je možda najteži zadatak savremene žene.

U nastojanju da bude ravnopravna, često je žena odustala od sebe – od krhkosti, nježnosti i spontanosti, misleći da će samo tako izbjeći ranjivost. Ali ženstvenost nije slabost, već snaga koja daje dubinu i toplinu odlučnosti. To je moć da biraš nježnost iz slobode, a ne iz potrebe; da šutiš iz svjesnosti, a ne iz straha.

Savremena nizozemska žena možda nije vatrena, ali njen hod nosi sigurnost i odlučnost, a u štiklama ostaje dug eho njenog samopouzdanja. Korača s lakoćom i odrješitošću, kao da nosi vlastiti svijet na ramenima, a ipak ostavlja dojam lakoće i bezbrižnosti. Njena prisutnost nije u glasnom izrazu; snaga leži u eleganciji pokreta, smirenosti i dubini pogleda. U toj jasnoći i odrješenosti krije se žena koja je slobodna, potpuno svjesna sebe i neumorna u potrazi za sopstvenom istinom. Takva žena osvaja svijet – ne samo riječima i djelima, nego jasnim stavom, odlučnošću i prisustvom koje uzdiže svijet oko sebe, oplemenjuje svoju auru i ostavlja neizbrisiv trag tamo gdje kroči.

I nakon svih ovih godina u Nizozemskoj, ono što mi i dalje nedostaje kod ove, inače snažne, neovisne, žene jeste ona suptilna nijansa ženstvenosti – neuhvatljive i nenametljive, ali nepogrešivo prisutne. Onaj fini sloj profinjenosti koji se ne primjećuje, ali ostaje u zraku; vrcava ljupkost, nježni senzibilitet poput parfema, kojeg ne znaš uhvatiti, ali ga pamtiš.

Poželim je vidjeti kako joj vjetar na biciklu šibne suknju na stranu, pa da se na tren zastidi i osmijehom uhvati u koštac s tim vjetrom. Da je iznenadi topla, ljetna kiša, okvasi haljinu i bude mokra do kože. Da zabaci kosu i, makar na tren, pomjeri pamet muškom svijetu. Da u prolazu ostavi traga, mali tračak parfema. Da je po tome neko prepozna. Da je ženstvenost raznese i da joj svaki damar osjeti drhtaj muške čežnje. Da pokosi pogledom, da bokom mahne ulicom, štiklom zatrese kaldrmom, da šlicem ili diskretnim dekolteom rasplamsa maštu. Tek da se nasluti. Da kroz nju prođe ženstvenost, gordost, strast. Da se, barem na tren, raznježi pred sobom – i zavoli sebe baš tako: ranjivo, slobodno, nježno i moćno. Jer, možda je u toj neizgovorenoj pobuni jedina istinska sloboda.

Ali, ona se ne da. Kao da je tijelo zaboravilo jezik igre. Kao da je strast zaboravljena emocija, a zavodljivost sram. Kao da se svaka emocija mora objasniti, opravdati, prigušiti. Ostaje tek osjećaj da u toj ženstvenoj snazi, uprkos stabilnosti, nedostaje jedan zamah duše – onaj koji ne pripada razumu, već životu.

Jer, biti žena ne znači samo biti jaka. Biti žena, znači imati hrabrost da bude nježna. Da voli – i da dopusti da bude voljena. Da se ne boji pokazati mekšu stranu, ni hodati ulicom kao pjesma, direktna i senzitivna, a ne kao zamisao, kao koncept. U trenutku kad razum posustane, a srce progovori, ostaje pitanje za svaku od nas: koliko smo još spremne osjećati? Koliko još dopuštamo sebi da budemo cijele – i nježne prema sebi? Jer, možda je u toj neizgovorenoj pobuni jedina istinska sloboda.

Uostalom,  žena nije stvorena da bude korisna. Stvorena je da bude – nezaboravna.

Mevlija Meca Islamović

Iz knjige “U ogledalu uspomena Nizozemska”